Slavonija često daje dobre pomorce, na palubi i u stroju, a njeno ime nosili su brojni morski brodovi i jedan riječni. Motorni brod »Slavonija« izgrađen je 1959. u riječkom brodogradilištu 3. maj kao novogradnja broj 440 za kotorsku Jugooceaniju. Isporučen je krajem siječnja, a prvi zapovjednik bio je kap. Pero Batistić iz Dubrovnika. Odmah je krenuo na putovanje oko svijeta, a krajem lipnja 1960. (kap. Oskar Šper) isplovio je iz Rijeke prema japanskim lukama (Yokohama, Nagoya, Kobe) te pacifičke luke SAD te prošao Panamskim kanalom na Staru godinu. Nakon osam mjeseci, u veljači 1961., brod je stigao u Split, nakon preplovljenih 60 tisuća milja. Nakon toga preuzima liniju iz Jadrana za luke Meksičkog zaljeva, ali je često znao zamijeniti druge brodove u slobodnoj plovidbi. Ostalo je zabilježeno da se početkom veljače 1969. dogodio požar u strojarnici dok se brod nalazio u luci Rotterdam. Zbog zastarjelosti i dotrajalosti rashodovan je krajem 1987. godine odlukom Radničkog savjeta.

Parobrod

U floti Jadranske plovidbe, društva na dionice iz Sušaka, nakon Prvog svjetskog rata (1919.) plovio je parobrod »Slavonija«, koji je izgrađen kao teretno-putnički parobrod za dužobalnu liniju kao »Budapest« 1892. u brodogradilištu Stabilimento Tecnico Triestino San Rocco (Muggia) za Mađarsko-hrvatsko parobrodarsko društvo iz Rijeke (Ungaro-Croata, Fiume) kao novogradnja 277. Zanimljivo je da je porinut kao »Istria«, a neposredno prije primopredaje postaje »Budapest« po želji mađarskih suvlasnika. Odmah po primopredaji uspostavio je novu liniju tadašnje Ungaro-Croate iz Rijeke do Kotora, a na tom prvom putovanju njome je zapovjedao kap. Vinko Akačić iz Bakra. On je bio jedan od prvih kapetana duge plovidbe koji je s bakarskih jedrenjaka prešao na male parobrode obalne plovidbe. Uz parobrod »Budapest« vezuju se epizode s demonstracijama koje su se u lipnju 1903. godine održale u dalmatinskim lukama protiv tadašnjeg hrvatskog bana grofa Khuena Hedervaryja: narod je na obali u Supetru dočekao »Budapest« demonstracijama, jer je na pramčanom jarbolu vijao mađarsku poštansku zastavu… Krajem iste godine, kada je vladala strahovita suša (presušili su i bunari na Braču), opet je »Budapest« u središtu pažnje jer je, uz ostale brodove, inicijativom njegova zapovjednika kap. Emila Ghilliama, krajem kolovoza 1903. dovezao iz Jelse pitku vodu u Milnu. No, zbog mađarske poštanske zastave na jarbolu, narod je odbio primiti vodu. U tisku je ostalo zapisano da je narod vikao: »Bolje lipsati od žeđe, nego uzeti vodu ispod mađarske zastave.« Parobrod je isplovio iz Milne, a da nije iskrcana ni kap vode. Ulaskom u flotu modernijih brodova izgrađenih u Engleskoj, Malom Lošinju i Trstu, »Budapest« se povlači na pomoćne relacije: prevozi morsku sol iz Portoroža i ispomaže u liniji Rijeka – Ancona. Krajem Prvog svjetskog rata (1919. u floti Societa in Azioni Croata di Navigazione Marittima a Vapore, Fiume) rekviriran je za potrebe vojnih transporta na bojišta u Albaniji. Nakon rata, dugo je bio privezan u riječkoj luci na Molo Scovazza, ali je povremeno održavao i liniju Rijeka – Pula – Venecija. Plovio je do 1926. godine kada odlazi u rezalište.

Druga riječka »Slavonija«

Višenamjenski (kontejnerski- 631 TEU/ bulk) motorni brod »Slavonija« riječke Jugolinije (kasnije Croatia Line) izgrađen je u pulskom brodogradilištu Uljanik 1980. kao Konkar Poseidon (novogradnja 326) za grčkog brodovlasnika Konkar Poseidon Corp. iz Pireja. Jugolinija ga kupuje 1987. kada dobiva ime »Srbija« (Cross Seas Shipping Corp., Panama), a u rujnu 1991., kada je riječka luka u blokadi JRM-a, dobiva ime – »Slavonija«. Kratko nakon toga podiže zastavu Malte (Malta Cross Shipping). U floti riječkoga brodara brod se zadržao do 1999. kada je prodan i postao Lavrio (Maple Shipping Co. Ltd.), a kasnije mijenja imena i vlasnike: 2001. Zurbaran (Vivaldi Shipping Co.), 2003. Nasr (Safe Passage Navigation), 2006. BSLE Prestige (Vittorio Bogazzi & Figli) da bi 27. veljače 2009. doplovio u indijsko rezališe Alang.
Teretno-putnički parobrod »Slavonia« izgrađen je u brodogradilištu Sir James Laing & Sons Ltd. u Sunderlandu (novogradnja 600) za kompaniju British India Steam Navigation Co. Ltd. iz Glasgowa po cijeni od 114.900 funti. Pri narudžbi dobio je ime »Quetta« (mjesto u Pakistanu), ali je prije porinuća (15. studenog 1902.) ime promijenjeno u »Yamuna« (rijeka u Indiji). Pogonila su ga dva parna stroja trostruke ekspanzije (tvornica Wallsend Slipway & Eng. Co. Ltd., Newcastle) od 5.630 IKS brzinom od 13,3 čvora (za vrijeme probnih plovidbi). Mogao je primiti sto putnika u prvom, 46 u drugom razredu i 800 palubnih putnika uz 124 člana posade. Trebao je održavati liniju London-Calcutta, a na prvom putovanju prevozio je samo ugljen, bez ijednog putnika, do talijanske luke Savona. Nakon povratka u London privezan je zbog promjena pravila prolaza Sueskim kanalom i neekonomičnosti održavanja servisa za Indiju. Nakon šest mjeseci mrtvoga veza, 30. siječnja 1904. kupuje ga Cunard Steamship Co. Ltd. iz Liverpoola za 177 tisuća funti za novi servis namijenjen emigrantima iz Sredozemlja za SAD. Naravno, za tu namjenu trebalo ga je preurediti te je nakon toga imao kapacitet od 71 putnika u prvom, 74 u drugom razredu te 1.954 putnika u potpalublju, uz 225 članova posade. U ožujku 1904. krenuo je na prvo putovanje iz Sunderlanda za Trst, Rijeku, Palermo i New York. Nakon samo pet godina plovidbe brod je – nasukan: isplovio je iz New Yorka trećeg lipnja 1909. godine, a sedam dana kasnije nasukao se u magli na Ponta dos Fenais (otok Flores, Azori, Portugal). Brodski telegrafist (a ne onaj s broda »Titanic« kako se često navodi) je poslao SOS, po prvi put u povijesti koristeći ta tri slova. Upomoć su pristigla dva broda: »Prinzess Irene« (izgrađen 1900. u Stettinu), koji je ukrcao 110 kabinskih putnika i »Batavia«, koji je ukrcao 300 putnika s potpalublja, dok je posada ostala na brodu. Oni su napustili brod sljedećeg dana. »Prinzess Irene« je neke brodolomce iskrcala u Gibraltaru, a njih 84 prislijedilo je do Napulja gdje su stigli 17. lipnja. »Batavia« je stigla u Napulj dva dana kasnije. Parobrod »Slavonia« je napušten i proglašen potpunim konstruktivnim gubitkom, a bio je osiguran na 90 tisuća funti. Dio tereta je spašeno: 400 vreća kave, tisuću bakrenih ingota i 200 bačava ulja te 25 komada poljoprivredne mehanizacije i brodom »Letty« prevezeno u Liverpool. Naravno, Board of Trade je pokrenuo istragu o uzrocima nasukanja te je ustanovljeno da je brod bio 10,5 milja izvan predviđenog kursa i da je plovio neprimjerenom brzinom u odnosu prema uvjetima plovidbe (magla) te je zapovjednik strogo ukoren. Isto tijelo je nagradilo zapovjednike brodova »Batavia« i »Prinzess Irene«, a nagrade je dobila i posada telegrafske postaje na otoku Flores.

Singerice

Parobrod »Slavonia« izgrađen je 1883. u brodogradilištu Sir Raylton Dixon & Co. u Middlesbroughu kao Macassar (novogradnja 216). 1886. postaje »Slavonia« u floti Hamburg Amerikanische Packetfahrt AG iz Hamburga, a 1898. mijenja ime u »Leros« (Deutsche Levante Linie AG, Hamburg). Brod je stradao 29. svibnja 1906. kada se nasukao na Tasse de la Frette Rocks kod Albernyja. Zanimljivo je da je prevozio 240 tona šivaćih strojeva marke Singer, a s obzirom na to da su otočani odnijeli s nasukanog broda sve što je vrijedilo i nisu željeli vratiti pozivajući se na zakon o tome da je brod napušten te da sve što je na njemu pripada onome tko ga nađe, tvornica Singer je odlučila prestati proizvoditi taj model stroja, pa nije bilo mogućnosti nabavke rezervnih dijelova. Brod je proglašen potpunim gubitkom (osim strojeva), pa je dignut u zrak 1907.
Još jedan parobrod je tijekom svojeg vijeka postao »Slavonia«: izgrađen je 1900. u brodogradilištu Bremer Vulkan u Vegesacku kao novogradnja 434 pod imenom Strassburg. Četiri godine kasnije mijenja ime u »Slavonia«, a 1921. postaje »Marigot«. Brod je plovio sve do 16. prosinca 1934. godine kada je doplovio u Genovu na rezanje.

Godine 1885. u brodogradilištu Prague Machine Works Co. Ltd. u Budimpešti izgrađen je riječni tegljač s pogonom na bočne kotače »Slavonia« za kompaniju River Drava Steamshipping Co. iz Barcsa. Od 1896. taj tegljač nalazimo u floti SDDG Suddeutsche-Donau-Dampschiffahrt Gesellschaft iz Deggendorfa. Nakon prvog svjetskog rata 1918. potpada pod Savezničku brodarsku komisiju za raspodjelu neprijateljskih brodova (Naval Allied Commission for the Disposal of Enemy Vessels) koja tegljač 1919. godine dodjeljuje beogradskoj tvrtki Brodarski sindikat. Potopljen je 29. rujna 1941. od strane njemačkih zrakoplova Junkers JU 87 Stuka kod kanala Drenovac na 113. kilometru rijeke Save. Brod je izrezan 1951. godine.