Poznata je činjenica da u ribolovu na fermu ješka ponekad mora odležati i više sati da bi dočekala traženu ribu. Pritom je jako važno da ta ješka bude u optimalnom položaju koji neće probuditi riblju sumnju. To je moguće jedino ako predvez sa udicom leži na jednoj, a osnovna struna na drugoj strani.

Taj se finalni lovni položaj može postići tzv. štopanjem. Trenutak prije nego sistem dotakne površinu, potrebno je zaustaviti silazak strune sa kalema, najčešće laganim pritiskom prsta o rub kalema, što će rezultirati istezanjem predveza ispred olovnog otežanja. Laganim zatezanjem strune, dok sistem tone, zadržavamo taj odnos, pa kad predvez dotakne dno, ostaje još samo eventualno izravnavanje trbuha nastalog izbačajem. To je teorija. Praksa je nažalost često potpuno drugačija.

U praksi predvez unatoč pravovremenom štopanju prilikom tonjenja ima tendenciju uvijanja oko osnove. Još ako je ješka nepravilnog oblika što je u praksi pravilo, gužva na predvezu je skoro neizbježna.

Rizik od mršenja raste i ukoliko koristite zakrivljene udice, a s povećanjem dubine mogućnost sukanja eksponencijalno raste. Stoga bi za vrijeme tonjenja trebalo konstantno zatezati strunu kako bi održali željeni razmak između udice i osnove predveza. Da, pogodili ste, i to je teorija.

Naši slatkovodni kolege šaranaši, inače poznati kao vrlo komplicirane osobe, u svojim pokušajima ulova velikih riba, davno su se susreli sa tim problemom. Rješenje su postigli navlačenjem bužira – tube dužeg od duljine predveza na osnovnu strunu, što naravno ne sprječava uvijanje predveza u tonjenju, no kada sistem legne na dno gužva se jednostavnim zatezanjem cijelog sistema u tren oka ispravlja. Naravno, to je primjenjivo u relativno mutnim vodama, no u bistrom moru, još ako lovimo podlanicu…

Većina morskih riba koje se love pridnenim sistemima je vrlo osjetljiva na detalje vezane uz kombiniranje predveza. Duga i najčešće tamna tuba bi samo smetala i tjerala podozrive podlanice i ostale plemenitaše. Prozirna tuba, zbog zadržanih mjehurića zraka ima srebrnkasti odsjaj, što bi u nekom varaličarenju možda i bila prednost, ali za ferme baš i ne.

Osim toga, završno izravnavanje strune bi najvjerojatnije završilo zadjevom.

Ipak, ideja sa bužirom se nije zaustavila već je evoluirala i u svom razvojnom putu rezultirala odstojnikom, najprije ravnim, a onda slomljenim. Naravno, taj element pod tim imenom nitko ne prepoznaje, jer se u katalozima i literaturi uvijek i redovito naziva izvornim imenom – boom (boom eng. = bum, debljenjak na jarbolu i jedru).

Boom je jednostavno cjevčica koja na jednom kraju, dva do tri centimetra prije kraja ima spojni element s karabinom na koji se kači olovnica. Dva su tipa booma – prvi je ravan, dok je drugi ‘slomljen’ pod kutom od najčešće 150°.

Tajna uspjeha booma je upravo u tom kutu. Naime, dok tone, boom osnovnu strunu distancira od predveza pod istim kutem pod kojim je i sam savijen. Tako dok predvez tone dolazi do razdvajanja, pri čemu udica sa ješkom tone zadržavajući smjer u kojem smo zabacili sistem, a osnova ostaje zategnuta u smjeru obale. Ne treba posebno napominjati da za vrijeme tonjenja struna mora biti napeta. Cjevčica booma je dovoljno kratka i diskretna da ribama ne smeta, a uspješno sprječava mršenje i sukanje predveza i osnove tako da nakon dosjeda na dno, sistem ne treba dodatno istezati i korigirati.

Uz boom i dobro postavljenu ješku s punim povjerenjem u svoj sistem možete čekati i dočekati potez velike ribe.