Gdje nema ribe nema ni zadjeva, stara je izreka, vjerojatno stara koliko i sam ribolov udicom. Ribe vole biti zaklonjene, i sigurnost koju osjećaju u blizini kakve grote ili gomile kamenja s rupama, uvjet je njihovog zadržavanja na takvom terenu. Tu ćemo sresti špare, knezove, pirge, i kanjce, a uz njih i fratre, kantare, šarge, te naposljetku zubace i pagre, ako su i ostale komponente prisutne – dubina, strujanje i temperatura. Ribolov na takvim terenima je zahtjevan, pogotovo ako se lovi sa obale.

Brod, pa makar bio i manji, nudi stanovitu dozu komfora koju nikada nećemo naći na obali. Svaki komadić ribolovnog pribora koji ostavimo u moru veliki je gubitak, jer smo ga, između ostalog, donijeli na leđima. Gubitak predveza, zajedno sa olovnicom, zogulinom i tko zna koliko metara osnovnog najlona, gubitak je koji može bitno poremetiti planirane i očekivane ribolovne rezultate. A ipak, takve stvari se događaju. Da bismo broj takvih neugodnosti sveli na minimum, možemo obratiti pažnju na nekoliko detalja prilikom slaganja sistema od kojih je ključni izbor odgovarajućeg oblika olovnice.

Naime, dobar dio zadjeva uzrokovan je lošim odabirom olovnica. Okrugla, kapljičasta, pa čak i osmerokutna klizna olova, loš su izbor za kameniti teren. Istina je da se sa takvim olovnicama daleko zabacuje, ali je isto tako istina da se sa takvim olovnicama i lakše zapinje. Češće se koristi drugi tip, tzv. stožaste olovnice. Ne kotrljaju se i nisu pretjerano skupe. U kupovnom, nepromijenjenom obliku mogu se koristiti samo kao olovnice za povraze i to najčešće na kraju predveza. Ali ako lovimo postavom na dnu, a želimo loviti baš takvim oblikom, tada je potrebno takvu olovnicu doraditi. Moramo joj promijeniti oblik, odnosno dužinu. To ćemo postići hladnim kovanjem – olovnicu postavimo na tvrdu podlogu i udarcima čekića je izdužimo. Tako izdužena teško će zapasti u pukotinu ili procijep. Prije će se iznad takvih rupa nasloniti.

Za one koji kućnu radinost vole više od tehnički riješenih i gotovih proizvoda, olovnice mogu izraditi lijevanjem. Stare (a može i nove) olovne cijevi i dotrajale i islužene olovnice se otope u lončiću na plinskom štednjaku. Kalup izrađen od krumpira, obavezno se pospe brašnom da bi se spriječilo prskanje. Nakon hlađenja odljevak je potrebno prekovati i probušiti mu rupu na vrhu, za kačenje ili vezivanje.

Prekovane olovnice se mogu naoružati anti-tangle sistemom, odnosno, može ih se preko karabina spojiti sa tubom. Tako pripremljeno opterećenje donekle će smanjiti krajnji domet izbačaja, ali će i povećati vlastite šanse za sudjelovanje u još ponekom ribolovu. U slučaju da olovnica ipak zapne, ako je sve montirano baš kako treba, karabin će se otvoriti tako da ćemo spasiti ostatak sistema. Ipak je jednostavnije zakačiti jednu olovnicu nego vezivati sve iznova.

Korištenje olovnica sa bužirom, isto će umanjiti broj zadjeva. Možemo ih i sami izraditi pod uvjetom da smo preživjeli talionicu, ili ih možemo kupiti kao gotovi proizvod. Mana ovog sistema, koji je prvotno namijenjen nečem drugom, je često pucanje donjeg dijela bužira zbog grebanja i udaranja u stijenje i kamenje. Premda mekan, tako oštećen bužir često grebe i oštećuje najlon što nikako nije dobro.

Jedno od vrlo efikasnih rješenja ovog problema je tirolsko drvce o kojem ste već imali priliku čitati na ovim stranicama. Zbog dugog tijela nema upadanja u procijepe i premda na prvi pogled tako ne izgleda, prilično je aerodinamično tako da u klasičnom obalnom ribolovu na stjenovitom dnu i ne smanjuje bitnije krajnji domet zabačaja.