Malo je ribljih vrsta koje su tijekom zime dostupne obalnim ribolovcima. Većina se plemenitaša povukla u sigurnost dubokog i temperaturno stabilnog mora dok je ono malo vrsta preostalih uz obalu uglavnom nezainteresirano za neke življe aktivnosti. Zaostali špari i usnače ponuđene ješke primaju, ako ih uopće primaju, bez ikakve živosti kao da im hrana zapravo uopće i ne treba u ovom hladnom periodu.

No zato neke vrste doslovno nikada ne zatvaraju svoja gladna usta u vječnoj potrazi za dobrim i kvalitetnim obrokom.

Iglica je riba koju nalazimo u gornjem sloju mora. Kao prava epipelagička vrsta nije ovisna o strukturi morskog dna, kao ni o njegovoj dubini. Hrani se sitnom plavom ribom koju vrlo temperamentno proganja. Nerijetko se može vidjeti kako lovi u jatima pri čemu često za plijenom iskače i iznad površine. Zimi u pravilu prilazi obali kada se i bez nekog velikog truda može vidjeti na svega nekoliko metara od kraja što je zapravo čini savršenim plijenom sportskih ribolovaca u ovo doba godine.

A uloviti iglicu uistinu nije teško, naravno, ukoliko se sve posloži kako treba.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

U principu, dva su osnova načina na koji se ova riba može uloviti s obale – živom ješkom i varalicom.

Za lov živom ješkom je potreban lagani štap dužine od 2,7 do 3 metra, akcije 30 grama uparen s rolom kapaciteta 100 metara 0,25 milimetarske strune. Iako je iglica vrlo temperamentan borac, struna ne treba biti deblja od 0,25 milimetara. Naravno, elastičnost štapa i dobro ugođena kočnica role trebaju kompenzirati sve nenadane i oštre trzaje prilikom izvlačenja lovine. Predvez je uvijek fluorokarbonski dužine do jednog metra za koju desetinku milimetra tanji od osnovne strune.

Udice mogu biti trokuke ili jednokuke širine luka do 10 milimetara.

Za ješku se u ovakvom ribolovu mogu koristiti riblji fileti ili sitna plava riba. Najkvalitetniji su svakako živi gavuni koji se vrlo lako mogu uloviti križakom, a koji se ješkaju kroz oči ili kroz glavu odozdo prema gore, pazeći pritom da ostanu živi na udici.

Premda se iglice mogu loviti i tehnikom propadanja kod koje se izbačena ješka bez olovnog otežanja uz lagano privlačenje pušta da polako propada kroz slojeve mora, najčešće se love pomoću plovka.

Budući da na predvezu ne treba biti nikakvog otežanja, u pravilu se koriste waggler plovci s integriranim olovnim opterećenjem. Sistem može biti fiksne ili klizne izvedbe, pri čemu ga, bez obzira na izvedbu treba ugoditi tako da naješkana udica nakon izbačaja bude 1 do 1,2 metra ispod površine.

Princip lova je jednostavan – naješkan sistem se izbacuje što je moguće dalje od obale nakon čega se s lagano napetom strunom čeka griz. Ukoliko su iglice u blizini griz bi trebao uslijediti vrlo brzo, nakon čega slijedi temperamentna borba u kojoj treba voditi računa o tome da struna cijelo vrijeme bude napeta. Naime, zbog karakteristične kljunolike ozubljene čeljusti, iglice svoj plijen u prvom udarcu ne gutaju tako da u kačenju u 90 posto slučajeva udica ne probija čeljust već ostaje samo vrhom zabijena u ‘kljunu’. Svako popuštanje strune u toj situaciji može dovesti do gubitka ribe.