Napisao: Teo Maksimović

Moje južnjačke pošte su u zadnje vrijeme malo zakazale i bilo je potrebno pronaći neku novu i malo izdašniju poziciju.

A budući da je vrijeme od lubina njih sam i želio naći.

Vrtim po glavi i tražim di bi se mogao probat potopit, a da ima smisla.

Zadnji ulov je bio neloš, pa zašto ne probati ponovo u blizini.

A kako je bura koja je danima puhala i nije dala na more napokon stala, to je trebalo iskoristiti prije ponovnog pogoršanja.

Zato krcam stvari u auto i avantura tako započinje.

Čim sam ušao u more vidim da se nešto događa i da ima znakova riblje aktivnosti.

Jata cipala se lagano gegaju u kurentu, skrivajući tako mlade vukove u pozadini.

No neki od njih ipak dolaze, malo bolje pogledati uljeza izbliza.

Relativno su mali pa ih ni ne gađam jer, istini za volju, nisam po njih došao.

Idem dalje u nadi da će naići koji malo veći zimski predator.

I premda dajem sve od sebe i trudim se, u domet mi dolaze uglavnom manji primjerci koje i dalje samo propuštam.

Idem u lagano išuljavanje do obližnjeg kamena pa zatim u čeku i eto napokon onoga kojega sam i tražio.

Miran i koncentriran, korigiram pušku u smjeru nadolazeće siluete i pratim ga pogledom.

Velik je, al’ baš velik.

Okreće mi se lagano bokom i strijela zaustavlja njegov bijeg u dubinu.

Borbe nema, riba je na predvezu i odmah se predaje.

Ushićen, divim se predivnoj i velikoj ribi dok me adrenalin pere.

Trenutno zaboravljam da na sebi imam debelo devetmilimetarsko zimsko odijelo s petmilimetarskim preko i gomilu olova jer je bolje spriječiti nego liječiti tako da sam lagan kao perce.

Tako uzbuđen plivam nazad do gumenjaka i spremam krasan ulov u ledenicu.

Sada skoro da mogu i doma jer dan je kratak i sunce brzo nastavlja put ka svom zapadnom počivalištu.

Prebacujem se na još jednu lokaciju koja bi mogla obećavati, ako ništa drugo, barem da znam za idući put.

Ponovni ulazak u more, napinjanje puške i šuljanje uz kraj opet kreće.

Na toj pošti nema ni cipala, a ni ostale ribe.

Dok se šuljam razmišljam, a po glavi mi samo teku klasične misli poput ‘tu nema sriće’ tako da nekako sve u istom dahu odlučujem da ću proroniti još možda 30 metara pa doma.

A nema razloga da ne odem, zadovoljan sam i imam se čime pohvaliti.

Tako odrađujem svoj zadnji zaron na lišom terenu, podižem lagano glavu i tada vidim da ogromna riba ide ravno na mene.

Vidim odmah da je još veća od one koja se hladi u ledenici.

Samo da sad ja nešto ne pokvarim.

Već sam prije gubio velike lubine pucajući ‘na ražanj’, doduše davno i sa puno slabijim puškama, ali se strah bez obzira na to urezao negdje u podsvijest.

Glava mi govori da čekam da se malo okrene pa da onda pucam, ali prst ne sluša i sam okida.

Šok i nevjerica! Što sam to napravio?!

Kako sam opet promašio toliku ribetinu, a samo zbog brzopletosti i nervoze.

Trenutno nalazim opravdanje u onome – ‘valjda i umor napravi svoje’.

Pokušavam se sabrati, vrtim glavom u smjeru u kojem je riba mogla otići kad je skrenula i ugledam je na par metara od sebe kako lagano pliva.

I tada shvaćam da sam je ipak pogodio, i to odlično!

Kad glava zakaže, instinkti riješe problem.

Plivam do nje i onako nakostriješenu je grabim u naručje pazeći pritom da se ne nabodem na leđne bodlje koje bi me mogle ozlijediti zadnjim trzajima dok je stiskam sve jače.

Hvatam je za škrge, vadim nož i borba je gotova.

Moj najveći lubin do sad!

Presretan plivam do gumenjaka i ubacujem ga u ledenicu koju ne mogu zatvoriti.

Brancin ne ulazi u nju.

Moram ga saviti da uđe i da se poklopac može zatvoriti.

U istom danu dvije ribe, ali kakve. Jedna od 4,7, a druga od 5,8 kilograma.

Za ovaj se osjećaj ide u more i tada se sva muka i trud trenutno zaborave.

Ne znam kome se još osim moru mogu zahvaliti za ovakav ulov…

Na pamet mi samo pada Frenk Horvatiček koji mi je poklonio ovu magičnu strelicu sa samookidanjem i samonavođenjem.

E pa frende, hvala ti! Do sada još nije promašila ribu, a nadamo se da ni neće.

Ova 2025. godina obećava, a tek je počela…