Prije neki dan nazvao me Anton Tone Rudan, poznati ribar iz Mošćeničke Drage. Svojedobno, bio je načelnik istoimene općine, što je za ovu temu manje važno. Dugo smo razgovarali. Njegov život je ribarstvo, i sada kada bi mogao uživati u mirovini. Tema razgovora, ovog puta, nije bila izravno ribolovna, ali je duboko ribarska.

Poželio je Tone progovoriti o ribarskom jučer, danas i sutra na drugačiji način, o sudbinama ljudi – ribara i, još više, njihovih brodova. Brodova što su zauvijek otplovili, ili će uskoro krenuti brazdom bez povratka. Da, tema je scraping, htio to ili ne, opet mu se vraćam. Ne smijem zanemariti ono što mi je Tone ispričao. Tuga i rezigniranost izbijali su iz njegova glasa.

– Ne znam, jeste li gledali na televiziji prilog o brodu »Napredak«. Tužno… Otišao je zauvijek, kao i mnogi ribarski brodovi. U scraping… Brod što ima dugu, zanimljivu i značajnu povijest. Odlaze brodovi zauvijek, a je li se itko zapitao što to znači, što s njima gubimo.

Trebalo bi im odati trajnu počast i pijetet, nitko se toga nije sjetio. Ti su brodovi bili hranitelji generacija u svom mjestu i puno šire. Kako se pokloniti tim velikanima, pita Tone Rudan.

Nabraja brodove što su u posljednje vrijeme skončali u scrapingu, poimenično spominje njihove vlasnike i zapovjednike, svakome brodu zna kompletno rodoslovlje, od polaganja kobilice, do posljednjih, tužnih trenutaka kada bivaju zdrobljeni. Upravo tako, bez pretjerivanja.

Nestanak tradicije

Brod »Napredak« bio je povod. Ponešto sam o njemu znao, ne puno. Osnovno – bio je jedan od brodova velike kaljske flote. Znao sam i da je drveni, te da uspješno nosi teret godina. Građen je u SAD, 1945. godine, dužina mu je oko 25 metara.

Bila… Više ga nema! I ono najzanimljivije, nakon Drugog svjetskog rata doniran je Jugoslaviji u sklopu pomoći UNRRA-e. Znam, sada će mnogi zapitati: a što je to UNRRA? Mi stariji znamo, mladima i mlađima teško mogu dati kratko i jednostavno objašnjenje.

Uprava Ujedinjenih naroda za pomoć i obnovu, utemeljena u rujnu 1943. godine. Nakon rata Europa je ostala u ruševinama, i ne samo ona. Bez izdašne pomoći obnova je bila nezamisliva, čak i prehrana mnogih milijuna ljudi. U Europi UNRRA je djelovala do 1947.

Nakon male digresije vraćam se brodovima. U nepovrat je nedavno otplovio i najstariji ribarski brod na hrvatskom Jadranu, »Atlant«. Izgrađen je u Rijeci, 1908. godine. Prije nepune dvije godine potopila ga je pijavica, uz veliku pomoć i ribarsku solidarnost vlasnici su ga dignuli. Ipak, nije preživio…

Tone dalje spominje brod »Pobjednik«, do nedavno je bio najstariji tunolovac u Europi. Mrežu plivaricu – tunolovku prvi put je potopio 1934. godine. Zapušten i napušten godinama je propadao na mrtvom vezu, dok mu nije došao kraj. I on je dočekao famozni scraping.

– Sve gubimo, ne samo brodove u fizičkom smislu, govori Tone Rudan.

S tim brodovima nestaju hranitelji mnogih generacija i tisuća obitelji, čitavih mjesta na obali i otocima. Brod je bio sredstvo za život! Nestaje naša ribarska tradicija, simboli našeg življenja i opstojnosti na ovim prostorima, ostajemo bez kulturnog identiteta.

Priču o brodu hranitelju čitavog mjesta Tone Rudan ilustrira konkretnim primjerom.

– To je brod »Bijelac«! Na njemu je dvajset let kompletna posada bila z Brseča. Jedan brod hranio je čitavo selo. I nije tako bilo samo u Brseču, puno je bilo takvih mjesta na našem Jadranu.

Manje vrijedimo

Druga su vremena danas, na našem priobalju i otocima turizam je dominantan, apartmani se masovno grade i adaptiraju, svi bi iznajmljivali. Ali… priča nije jednostavna i jednosmjerna – predati brod u scraping, pa s dobivenom odštetom izgraditi ili kupiti koji apartman.

– Za scraping srednjeg broda može se kupiti dva neuređena srednja stana u Rijeci, njihovim stavljanjem u turističku funkciju vlasnik broda osigurao je egzistenciju. A što je s ostalima, posadom broda i još puno ljudi u lancu koji su od njega živjeli.

Svi u tom lancu ostaju bez zarade, na veliki brod vezano je i do 500 obitelji. Pokušajte izračunati, trgovina, transport, prerada ribe, farme tuna, servisi za održavanje broda i njegove opreme, proizvodnja mreža, gorivo, opskrba broda…

Mi sada ostajemo bez stotinjak brodova hranitelja naših mjesta. Svi su na gubitku!

Osobno nisam pobornik scrapinga. Eventualno, složio bih se s uništenjem nekog starog broda što je odradio svoje. Iako, kada je brod star?

Puno puta slušao sam stare brodograditelje u drvu, čuvena je njihova rečenica: Dok ima drva u šumi, brod nije star! Neće tako brzo ostariti ni čelični, odnosno plastični brod.

Lako se uvjeriti u kakvu su stanju mnogi naši ribarski brodovi građeni od tih materijala, pod uvjetom da su kvalitetno održavani. Većina nije u prvoj mladosti, a odlično se drže.

– S dobivenom odštetom ne može se, i ne smije, kupiti noviji brod istih karakteristika, objašnjava Tone Rudan.

Tko je dao brod u scraping, zauvijek mora napustiti ribarski posao. U tome je najveći problem našeg ribarstva. Ostajemo bez brodova i ribara. Naša priobalna i otočna mjesta ostaju bez hranitelja.

– Ribarski manje vrijedimo!

Toga se najviše i bojim. Bez pogovora radimo sve što nam Europa, odnosno EU nameće. Iz njenih fondova dobivamo značajne novce za ribarsku djelatnost, s time se hvale ljudi iz naše vlasti. Pitanje je, međutim, koliko je tih sredstava izravno usmjereno na unapređenje ribolova.

Nisam se nikada pozabavio analizom raspodjele sredstava iz EU fondova, ali mi se čini da sam ribolov dobiva malo, ili – ništa. Puno se više stimulira napuštanje ribarstva. I što bi se moglo jednog dana dogoditi..?

U briselskim kancelarijama netko bi mogao izračunati da, s obzirom na ribolovni potencijal našeg mora, imamo malo plovila i brodova. A, more nam je ionako zajedničko, europsko. Pa, ako mi nemamo mogućnosti, neka u njemu love oni koji to mogu.

Nije važno odakle dolaze, neka su pod zastavom EU-a. Nadam se da ipak to nećemo doživjeti. Naši EU-parlamentarci trebali bi se boriti za prava hrvatskih ribara, a ne samo za zaštitu mora kojom se nameću razna ograničenja i restrikcije.

Slažem se, morska bogatstva moramo čuvati, ali što će nam more bogato ribom, a bez ribara. Lovostajima i ulovnim kvotama čuvamo malu plavu ribu, a siguran sam da je danas u Jadranu puno više pojedu divlje tune nego što je izlove hrvatski ribari.