Nedavno je u posjetu Rijeci bio ophodni brod talijanske Obalne straže »Natale de Grazia« koji je ime dobio po čovjeku koji je stradao zbog istrage mutnih poslova oko prijevoza opasnog otpada brodovima.

Početkom 1991. godine, pred talijanskom lukom Molfettta, potonuo je tanker »Alessandro I« koji je plovio iz luke Gela za Ravennu. U njegovim tankovima bilo je 3.550 tona otrovnog otpada koji nastaje u rafinerijama pri proizvodnji benzina. »Alessandro I« je jedan od brodova koji je potonuo devedesetih godina u Sredozemlju u vrlo sumnjivim okolnostima i uz vrlo malo svjedoka čiji se iskazi o istom događaju znatno razlikuju.

Natale De Grazia

Svi ti brodovi potonuli su na mjestima (kao da je netko birao) gdje je znatna dubina, zbog čega ih je teško otkriti i gotovo nemoguće izvaditi. Prema podacima londonskog Lloyda, radi se o 25 sumnjivih potapanja, a prema podacima talijanskih istražitelja radi se najmanje o 40 brodova, dok nevladine organizacije za zaštitu okoliša tvrde da se radi o preko 50 brodova.
Svi ti brodovi, stari i neodržavani, bili su osposobljeni za jednokratnu upotrebu – za jedno putovanje do mjesta gdje će biti potopljeni zajedno s otrovnim, često i radioaktivnim teretom. Ti su brodovi imali luku polaska, ali nikada nisu nigdje doplovili…

Smrt na autocesti

Cijela priča začinjena je smrću talijanskog kapetana korvete Natalea De Grazije, 38-godišnjaka u dobroj fizičkoj i psihičkoj kondiciji, koji je vodio istragu oko nasukanja teretnog broda »Rosso«, poznatog kao »brod otrova«, sredinom prosinca 1990. godine na plažu Formiciche kod Catanzara s »pravilnom rupom na oplati koju je mogla učiniti samo ljudska ruka«. De Grazija je zajedno s dva karabinjera putovao automobilom prema La Speziji sredinom prosinca 1995. godine. Zaustavljaju se na autocesti da popiju kavu. Čim su ponovo krenuli, De Grazija ostaje bez riječi, gubi svijest i umire u bolnici u Noceri zbog – srčanog udara! U La Speziji je trebao svjedočiti na sudu o otkrićima do kojih je došao u svezi tih brodova.

Od tog trenutka počinje se odmotavati tipično talijanska priča u koju su uključeni poduzetnici, stari brodovi, trgovci oružjem i opasnim otpadima, te kriminalne organizacije, tajne službe… Istraga je pokazala da je sve počelo 1988. godine s dioksinom iz tvornice u Sevesu, a vodila je sve do smrti novinarke RAI-ja Ilarie Alpi i njenog snimatelja Mirana Hrovatina u Somaliji. Njih dvoje su istraživali o navodnoj trgovini oružjem i otrovnim otpadom, a u cijelu priču uklapa se i ubojstvo Enrica Matteia te obaranje zrakoplova DC 9 iznad Ustice.

Kad već govorimo o Somaliji, treba reći da je prilikom otmice broda »Buccaneer«, s jednim hrvatskim pomorcem među članovima posade, u jednom trenutku objavljeno da je brod osumnjičen za prijevoz nekoliko spremnika s otrovnim otpadom koje je namjeravao potopiti pred somalskom obalom. Vijest je ubrzo demantirana, ali…

Prvi boss ‘ndraghete koji je otkrio važnost biznisa s otrovnim i radioaktivnim otpadom bio je Giuseppe Nirta koji je 1982. godine bio odgovoran za područje San Luce i Mammasantissime, odnosno vrhovni vođa organizacije. Zbog toga je imao kontakte u Rimu s osobama iz miljea tajnih službi, masonerije i politike… On je u pisanom iskazu tvrdio da ga je jedan talijanski poduzetnik tražio da nabavi posadu za potapanje broda »Rigel« u vlasništvu kompanije May Fair Shipping iz Malte kojeg je unajmila Fjord Tanker Shipping u ime jedne tvrtke čije ime nije zapamtio.

Brod je potopljen u rujnu 1987. godine kod rta Spartivento oko 25 milja izvan teritorijalnih voda – ‘ndragheta je nabavila zapovjednika i talijanskog pomoćnika, dok je ostatak posade bio višenacionalan. S obale je poslan gliser s dinamitom da potopi brod nakon što su zapovjednik i njegov pomoćnik prebačeni na kopno, dok je posadu pokupio brod »Karpen« (nema podataka o brodu s tim imenom) koji je isplovo iz jedne jugoslavenske luke i koji se nalazio na tom području. Prema našim istraživanjima moglo bi se raditi o brodu »Krpan«. Posada je iskrcana u Tunisu.

Iskaz pokajnika

Godine 1992. u razdoblju od samo nekoliko tjedana potopljena su još tri broda: »Yvonne A.«, »Cunski« (u bazama podataka postoji samo brod »Ćunski« koji je plovio u floti Lošinjske plovidbe, a koji nema veze s ovom pričom) i »Vorais Sporadais«. Prema našim istraživanjima, jedini brod imena »Yvonne A.« u bazama podataka izrezan je u turskom rezalištu Aliaga 2004. godine. Prvi od dva spomenuta broda bio je izvjesno vrijeme u vlasništvu jadranskih brodara (kao »Zeta I« u vlasništvu crnogorskih brodara). Dakle, pokajnik nije izmislio imena brodova, a teško je provjeriti jesu li ti brodovi zaista završili u rezalištu ili su namjerno potopljeni.

Što je zapisao pokajnik: »Brod ‘Yvonne A.’ prevozio je 150 bačava blata, ‘Cunski’ 120 bačava radioaktivnog otpada, a ‘Vorais Sporadais’ 75 bačava otrovnih otpada. Informirao nas je da su sva tri broda pred obalom Calabrije, ispred Cetrata kod Cosenze. Ja i Giorgi smo otišli u Cetratu i dogovorili s predstavnikom obitelji ‘ndraghete Mutom da nam nabavi radnu snagu. Kontaktirali smo zapovjednike brodova te smo im dali nalog da u roku od petnaest dana otplove. ‘Yvonne A.’ je otplovila najprije prema Maratei, ‘Cunski’ se premjestio u međunarodne vode ispred Cetrara, a ‘Vorais Sporadais’ pred Genzanom. Tada smo poslali tri ribarice, koje je nabavila obitelj Muto, koje su došle do brodova i postavile dinamit i preuzele posade. Posade su ukrcane na vlakove prema sjevernoj Italiji.

Kada je sve završilo, vratio sam se u Milano, dok je Giuseppe Giorgi otišao kod Ignazia Messine (poznati brodar) po 150 milijuna lira po brodu kako je bilo dogovoreno. Zasigurno znam da je još potapanja brodova bilo u tom razdoblju, najmanje tridesetak, koje su organizirale druge obitelji, ali nisam imao osobnog udjela u tome. Znam da je tijekom 1994. godine obitelj iz San Luce nabavila tri broda. Jednoga u Norveškoj (»Aoxum« – nema tragova o brodu pod tim imenom) posredstvom Valentina Fotija, Talijana s boravištem u Bruxellesu i člana uprave švicarske banke Fimo A.G., drugi u Francuskoj (»Marylijoan« – vjerojatno krivo napisano ime broda) uz posredstvo Cipriana Micciche sa Sicilije i treći u Njemačkoj, u Baden Badenu (»Monika«) posredstvom Dušana Luina iz Ljubljane. Sva tri kupca bili su bliski s ‘ndraghetom i članovi masonske lože Montecarlo.«

Službena istraga

No, da se vratimo Nataleu de Grazia: rođen je 1956. godine u Reggio Calabriji, a 1981. godine postaje kapetan duge plovidbe i plovi četiri godine kao drugi i prvi časnik na teretnim brodovima i tankerima. Pomorsku akademiju u Livornu počinje pohađati 1983. godine gdje postaje zastavnik i na kraju se ukrcava na fregatu »Sagittario« s kojom odlazi u misiju u libanonskim vodama.

Između 1984. i 1991. godine služi u lučkoj kapetaniji luke Vibo Valentia Marin, te u Reggio Calabriji, a 1991. postaje zapovjednik u Carloforte (Cagliari). Tri godine kasnije vraća se u rodni grad gdje aktivno sudjeluje s istraživačkim poolom lokalnog državnog tužitelja u istrazi oko prijevoza opasnog otpada.
Dvanaestog prosinca 1995. godine odlazi svjedočiti na sudu u La Spezia zajedno s još dva karabinjera. Nakon što su večerali i nastavili putovanje, oko jedan kilometar nakon ulaska na autocestu, kapetan De Grazia – umire. Službena istraga smrt pripisuje kardiocirkulacijskom zastoju što je odmah izazvalo sumnju, pa je obdukcija izvršena deset dana kasnije u bolnici u Reggio Calabriji. Rezultati obdukcije priopćeni su obitelji – deset godina od smrti. Naime 2012. godine utvrđeno je da je – otrovan !
Prema iskazu pokajnika Francesca Fontija, koji je saslušan u svezi ilegalnog prijevoza opasnih tereta morem od strane parlamentarne istražne komisije, kapetan fregate De Grazia ubijen je zbog rezultata njegove istrage.

Nakon njegove smrti istraga je gotovo stala, istražni pool je raspušten. Rezultati istrage o potonuću broda »Rigel« i drugih brodova arhivirani su 2000. godine u tužilaštvu u Reggio Calabriji.
U tim spisima je dokumentirano da je De Grazia prilikom pretresa jednog od osumjičenih u istrazi o zbrinjavaju radioaktivnog otpada u moru, pronašao knjižicu u kojoj je bilo zapisano: »Lost the ship« i datum 21. rujan 1987. Tog dana potonuo je brod »Rigel«, a prema podacima Međunarodne pomorske organizacije tog je dana potonuo samo taj brod.

Dvije obdukcije

To što je De Grazia otkrio moglo je riješiti misteriozna potapanja brodova u Sredozemlju i Jadranu s opasnim teretima. Otkrilo se i da se prije svjedočenja na sudu u La Speziji namjeravao u toj luci sastati sa svojim informatorima. Uz to znao je da je u toj luci vezan brod »Latvia«, bivši ruski brod koga su koristile tajne službe.

Taj brod zapeo je za oko talijanskoj policiji 1995. godine, jer je bio prodan po mnogo većoj cijeni od realne te se posumnjalo da će biti korišten za jednokratno putovanje nekim opasnim teretom. Brod je prodan na sudskoj dražbi liberijskom brodaru iz Monrovije.

Policija je od svojih veza u Reggio Calabriji i Napulju saznala da su u kupnji broda sudjelovale masonske lože i Camorra, te da je nakon prodaje trebao isploviti u roku od četiri dana za Napoli (ukrcaj tereta), Messinu i Maltu, te povratak u Jonsko more (potapanje). Brod je isplovio prema Turskoj dva dana nakon smrti De Grazije.

Krajem 2016. godine jedna televizijska postaja objavila je razgovor s jednom doktoricom koja je svojevremeno obavljala obdukcije – ona je čekala suđenje za 46 obdukcija koje nikad nisu izvršene, a ona ih je potpisala. Ona je potpisala prvo izvješće o obdukciji De Grazije, a zanimljivo je da je na zahtjev obitelji izvršena nova obdukcija 1996. godine čiji je rezultat bio jednak prvoj. I tu drugu obdukciju izvršila je i potpisala ista doktorica. Parlamentarna istražna komisija je slučaj zatvorila zaključivši da u ono doba nije bilo pouzdanih metoda za pronalazak otrova u tijelu.