Iz Zadra nam se javio Danijel Babin, većini ribolovaca poznat po svojim ulovima. Naime, Danijel je podvodni ribolovac koji svaki svoj slobodni trenutak provodi ispod površine u potrazi za novim izazovima. Evo što nam je Danijel ispričao o jednom od svojih posljednjih ribolovnih urona:

– Još jedan dan u podvodnom ribolovu i skupa sa polaznikom tečaja podvodnog ribolova koji držim zadnje tri godine. Već tjednima mi je bila želja ići na zidove Dugog otoka, ali pošto često držim tečajeve ne mogu vani vodit bilo koga već samo polaznike za koje vidim da mogu potegnut dovoljnu dubinu i da imaju izdržljivost za opetovane zarone na tim dubinama – priča nam Danijel.

– Stižemo na destinaciju oko podne i počinjemo s pretraživanjem terena. Nakon sat vremena osjećam da je tijelo došlo na svoje i da se adaptiralo na dubinu i jak tempo opetovanih zarona i da sam se opustio. Sada je fokus samo na ribi, a pošto smo tu gdje jesmo, fokus je na kirnju. Vrijeme odmiče i prolazi par sati u kojima lovim samo par šaraga i lijepu tabinju.

Dolazim do jedne svoje stare pozicije gdje sam već ulovio dvije lijepe kirnje u zadnjih 8 god. Znam gdje gledati jer napamet znam svaki kamen na tom djelu. I polako doplivavam iznad kamena gdje sam ulovio prije 4 god jednu od 4,5 kilograma. U ruci mi je 90 centimetaraska puška s jednim laštikom. I imam što vidjeti – nastavlja Danijel svoju priču.

– Vidljivost je savršena i s površine odmah zapažam tijelo velike kirnje koja stoji uz kamen njuškom okrenutom prema meni. Vidjela me, naravno, i to vjerojatno prije nego ja nju. Ali ne bježi ispod kamena već ostaje vani i prati što ja radim. Nakon par udaha padam lagano na nju i uspijevam sa svojim laganim kretnjama ne preplašit ju, ali u ruci mi je ipak puška za rupu, a ne za gađanje ovakve ribe sa distance. Kako sam joj bliži tako sve više spoznajem da je dosta veća nego mi se učinila s površine. Svjestan sam da ju neću probit sa strijelom osim ako joj ne dođem jako blizu. To i pokušavam, ali u zadnji moment se munjevitim pokretom zabija ispod velike kamene ploče. Nastavljam zaron i ja ispod ploče i odmah svijetlim s lampom i puškom u istom smjeru očekujući da ću ju svakog trena ugledati ispod, ali tamo gdje sam ju očekivao ju nema – priča nam Danijel.

– Pregledavam svih 4 metra po dužini i nema čak ni oblaka pijeska koji obično digne repom, a na kraju usjeka stoji mirno tabinja od kila. Ništa mi nije jasno i sad sam ozbiljno zabrinut da me zeznula i šmugnula negdje sa strane dok sam ja bio fokusiran na taj procjep ispod ploče. Nemam više zraka i izranjam. Odmah zovem barkariola da mi donese pušku jaču.

Natežem ju i spremam uron na površini i opet ju vidim na isti način kraj kamena kako gleda u mene. Ovaj puta nestaje ispod kamena isti tren kad sam uronio i ne daje mi šansu da ju gađam u poniranju. Ok, mislim se, možemo i tako. Dolazim do kamena na 18 metara i opet svijetlim vrlo polako no ovaj put je tu. Vidim joj dijelove tijela iza stijena koje drže kamenu ploču iza sebe. I ona me vidi i klizi prema najskrivenijem kutu procjepa. Znam da nema kalkuliranja i brzo namještam pušku na nju i još dodatno pomičem naprijed prema njenoj glavi koju ne vidim i okidam. Trenutno počinje divljati uz jaki zvuk udara velikog repa tako da cijeli usjek tutnji. Pokušavam ju zaustavit da ne uđe do kraja procjepa u najuži dio, ali ne uspijevam jer je na velikoj puški dugačak najlon i kirnja se zabija duboko u usjek i nestaje iz mog pogleda u oblaku finog pijeska – opisuje Danijel svoj doživljaj.

– U idućih sat vremena redaju se uroni u pokušaju da dođem do nje. Polaznik isto zaranja nekoliko puta, ali ju ne vidi. Ja ju uspijevam vidit, ali ne mogu ništa. Pucam u nju sa još dvije puške. I tada opet naizmjenično ronimo i natežemo ju vani. Potapam i bovu i vezujem ju na najlon od jedne puške tako da ju stalno nateže gore. Nakon još pokušaja puca mi najlon na jednoj puški. Prošlo je puno vremena i puno zarona i sve smo iscrpljeniji i mozak sve manje radi. Kužim da nema smisla i da srljamo u opasnost jer potezanje svom snagom na 18 metara dubine jako iscrpljuje. Predlažem da izađemo na gumenjak. Osjećaj je velike neizvjesnosti, gotovo poraza.

Pijemo i uzimamo mali obrok jer smo se stvarno iscrpili. To nam daje snage i opet ulazimo u more. Ovaj puta idem dolje ali samo pogledati što mogu napraviti drukčije nego što smo do sad. I naravno, mozak je ipak najvažniji ljudski alat. U idućih par zarona uspijevamo sa dugačkim inox izvlakačem izvuć iz pijeska nekoliko velikih kamenja i tako proširujemo prostor i napokon ju izvlačim na površinu. Osjećaj je fenomenalan! A kirnja je makar tri kilograma veća nego sam mislio. Izlazimo oboje na brod sa zamršenim najlonima od tri puške i sretni zafrkavamo jedno drugog. Vaga je pokazala 8.5 kilograma sa praznim stomakom – ispričao nam je Danijel Babin.