Zubatac je čest ulov udičarskim alatima, što nije čudo jer je to jedna od najkvalitetnijih jadranskih riba, koja predstavlja pravu poslasticu, posebno ako je ispečena na gradelama i to na drvima.

Iako se najviše lovi na panulu ili podvodnom puškom, postoje i brojni drugi načini na koje ga se može uloviti.

Tako se Nikoli Gjeldumu, rekreativnom ribolovcu iz Splita, koji ljetuje na Drveniku Velom, i njegovom prijatelju Anti Majiću koji mu je radio društvo, toga jutra posebno posrećilo.

Koliki je to događaj i uspjeh bio za Nikolu Gjelduma, govori i činjenica da 28. srpnja, kada se taj ulov i dogodio, do danas nije više bio u ribolovu.

Zahvalan moru, spremio je svu opremu na šufit te još uvije uživa u sjećanju na taj dan, dok more dohranjuje nove zubace.

Inače je Nikola Gjeldum dugogodišnji ribolovac koji unatoč svojoj ribolovnoj strasti, ipak rijetko odlazi na ribe.

Najviše se veseli parangalu jer je sam proces izrade parangala zanimljiv. Tu je onda i to iščekivanje dizanja udica u seriji, a i raspetljavanje koje se često pojavi kao posljedica adrenalinskog dizanja parangala iz mora, kada se skida jednu ribu, a na konopu slijedeća već trese pa se stiče dojam da se nema vremena za uredno slaganje konopa ni udica u kofu.

Sve to onda rezultira zapetljanim parangalom za čije raspetljavanje treba izuzetna smirenost i strpljenje, ali i poznavanje same tehnike otpetljavanja u nekom pristojnom vremenskom okviru.

Naravno, često samo otpetljavanje može trajati i znatno dulje nego ješkanje, odlazak i dolazak s pošte, uključujući i spuštanje i dizanje parangala.

Međutim, sve se to u trenu zaboravi kada vas more nagradi s carem o’ rib.

I tu noć, već od 3 sata iz ponoći su Nikola i Ante bili na drvenoj pasari, sa srdelama naješkanim parangalima. A srdele su bile kupljene sedam dana ranije i provele su taj tjedan u zamrzivaču jer na Drveniku Velom nema mogućnosti kupnje friških srdela.

A nada je u lovu uvijek ista, a to je da će mrak, bez mjeseca, pred jutro, pokloniti kojeg ugora, možda tibinju ili murinu.

Ali strategija da se može imati dva manja parangala s ukupno manje od 100 udica prema dozvoli, daje i poseban gušt, a to je bacanje drugog, manje bitnog parangala na do tada neiskušano područje.

I to je ovaj put bio pun pogodak.

Tako je na kamenitom području punom sika, usjeka i svega problematičnog za parangal, bačen manji parangal naješkan također sa srdelom. Bačen je tik pred svitanje, a vađen je nekih četiri sata poslije.

Nezadovoljstvo što na prvih tridesetak udica nije bilo ništa ulovljeno, umanjivala je jedino činjenica da su sve srdele bile pojedene, a udice čiste.

Uz redovno zapinjanje za dno, skoro svake udice, kontinuirano je postojala nada da je nešto uhvaćeno, međutim, nakon otpuštanja od dna i izvlačenja sa dubine od nekih 20 do 60 metara preostajalo je samo teško, kontinuirano dovršavanje započetog bez neke osobite nade za uspjeh.

Međutim, u jednom trenu je Nikola, trudeći se da otkači slijedeću udicu od dna osjetio znatno olakšanje. To ga uplašilo jer je pomislio da je konop pukao i da će ostatak parangala biti dostupan samo sa suprotne strane, s drugog kavicala, koji je već bio jako blizu broda.

Tako i inače, ako se parangal prekine, postoje dvije šanse za dignuti, barem većinu parangala, dižući dio s jednog, a onda dižući drugi dio sa drugog kraja.

Međutim, ovaj puta nije bilo tako.

Nakon nekakvog ‘laganog’ izvlačenja, pojavio se odjednom snažan trzaj, pa povlačenje velikom snagom koje je bilo toliko snažno da je čupalo iz ruke konop od 2,5 milimetra i u more vratilo sigurno nekoliko metara parangala.

Samo pukom srećom nije došlo do udice, koja je na svakih pet metara vezana na konop najlonom od metra duljine. A svi znaju koliko bolno može biti kada se udica zabije u prst ili dlan u nekontroliranom povratku konopa u more radi zapinjanja za dno ili povlačenja velike ribe.

– To još nikada nisam osjetio – rekao nam je Nikola, koji je odmah zavikao prijatelju:

–  Ovo je nešto veliko! Samo mi je morski pas ili morska mačka ovako čupala iz ruke… Pripremi ti nož, kidat ćemo konop i sve pustiti u more… Tko zna što vadim vanka, pojest će nas…

I nije to nalikovalo ni na velikog ugora koji konstantno zateže, a ni na veliku murinu.

A nije bilo ni blizu tibinji koja samo mirno i teško povlači.

Ovo je bilo nešto što otpusti težinu potpuno i onda tako snažno povuče da konop redovno ide natrag u more.

Po toj snazi i težini je najlon od 0,7 milimetara već nekoliko puta morao puknuti. A nije!

Ante je njegov počeo rasklapati mrežicu koja zadnjih nekoliko puta nije ni trebala pa je zato i bila sklopljena.

Sve je to Ante odradio na vrijeme tako da je u trenutku kada je riba prilazila površini, mrežica inače sasvim respektabilne veličine za prihvat ribu do kilograma i podizanje u brodicu, bila sasvim spremna.

I tada je Ante ugledao ribu pa ne vjerujući očima, između ostalog, uz prigodne riječi uzbuđenja koji ne mogu stati u ovu priču, povikao:

– Pa to je zubatac!

A Nikola je samo strpljivo zatezao konopac pazeći da u nečem ne pogriješi.

– Vidio sam samo ogromnu ribetinu, kao da vučem bocu plina put broda, i noge su mi odsjekle. Razmišljao sam, ako je to zubatac, to je car od riba, a koliki je, uz najlon 0,7 milimetara i normalne udice, velika su šanse da jednostavno pobjegne.

Ali nije. I dovukao sam ga blizu, jedva do broda, i onda je krenula više komedija nego ozbiljni ribolov.

Ante ga je pokušao staviti u mrežicu s repa, ali naravno, rep je bio toliko širok da je zapeo čim se naslonio na otvor mrežice, na što se zubatac odgurnuo i ponovo uronio.

Slijedeći je pokušaj bio s glave, i čim se mrežica našla na trećini tijela, zubatac je zastao kao da nam se ruga – priča nam Nikola uz osmjeh.

– Bilo je jasno da će se ručka mrežice raspasti, ako je Ante pokuša dignuti s ribom, ali do toga nije ni došlo, jer se zubatac jednostavno trznuo, izvukao glavu i zaronio ponovo par metara. Na slijedeći pokušaj sam zavikao Anti:

– Uhvati ga za glavu nekako, stavi rukavice… – na što mi je on samo vratio:

– Sigurno postoji razlog zašto ga zovu zubatac!

Sada smo se već i smijali. Zubaca bih privukao, malo bi se svi pogledali, a onda bi ponovo pokušali mrežicom, naravno, bez uspjeha, ali smo bili sve mirniji jer smo nekako vjerovali da ako do sada nije otpao sa udice, i neće – nastavlja Nikola ovu nevjerojatnu priču.

– Naravno, nismo imali ni, osti ni harpun, ni podvodnu pušku, ni ništa što bi možda pomoglo. I onda je Ante rekao da ga samo izvučem najlonom na brod, ali ma koliko je to u tom trenu izgledalo kao jedina opcija, znao sam da će ili najlon, ili udica, ili tkivo zubaca gdje se držao udicom popustiti.

Tih, možda par minuta borbe, nama je trajalo jako dugo. Pošto je krma pasare dosta niska, imali smo dojam da ga možemo rukom uhvatiti i ubaciti, ali kad god bi to pokušali on bi tako lako otišao. U tim pokušajima smo ga uspjeli u nekoliko navrata samo dodirnuti po leđima.

A onda nam se pružila prilika.

Kako su već valovi snažno udarali direktno u krmeno zrcalo, a tu je bilo i kormilo, i propela, i peta malog motora, pa onda i mrežica koju smo stalno gurali oko njega, u se jednom trenu zubatac spetljao, nagnuo bočno na površinu i počeo mlatarati po površini između svega toga. A budući da je najlon bio zategnut, izgubio je većinu potrebnog prostora za manevar snažnog povlačenja.

Ante je odmah legao preko krme i podmetnuo mrežicu ispod glave i dijela trupa te trenutno zagrlio i njega i mrežicu, dok sam ja kleknuo i uspio ga uhvatiti čvrsto za rep jer je, naravno, većina njega od strane repa bila van mrežice.

Ni sada ne znam kako, ali uspjeli smo ga tako nekako zajedno podignuti i ubaciti u brod.

Ma jeli ovo moguće?

A onda kreće i nevjerica i veselje zato jer je borba napokon gotova, i zato jer je zubatac naš i zato jer nam valjda sada više nikako ne može pobjeći – kao da je i ovoga trenutka na brodu sa zubacem u rukama, govori nam Nikola.

A sve je ovo bilo iznimno posebno jer je i Nikoli i Anti ovo bio prvi ulovljeni zubatac u životu. Odmah se snimilo i par fotografija, da im, kako su nam rekli, ako ipak nekim slučajem riba pobjegne, ostane nekakav dokaz, jer im u protivnom nitko ne bi vjerovao.

Preostalo izvlačenje tog parangala je prošlo bez sreće, dok je drugi parangal donio tek tri ugora. No zadovoljstva i sreće koju će i ukućani uskoro osjetiti, u tom trenutku nije nedostajalo.

Odlazak kući nije prošao bez znatiželjnih pogleda prolaznika ni lokalaca koji su već sjedili po klupama u hladu otvorenih usta gledajući rep koji je stršio visoko van prijenosnog hladnjaka.

A kući oduševljenje, uz okupljanje obiju familija, susjeda, pa onda vaganje, čišćenje, cijepanje, kako zubacu kostiju i glave, tako i drva za gradele.

Zubacu je taman nedostajao jedan zub da ima punih 8 kilograma, a duljinu mu se nitko nije ni sjetio izmjeriti.

I premda mnogi kažu da je rijetkost uloviti zubaca na parangal na srdelu, bez fishfindera naći gdje je riba uopće, a pogotovo bez ogromnog podmetača, kuke, ostiju ili harpuna izvaditi takvu ribu iz mora u brod, Nikoli i Anti je to toga dana pošlo za rukom.

Tako se još jednom pokazalo da je more veliko i pravedno, i da može razveseliti i čovjeka bez opreme, bez velikog znanja i iskustva.

– Bio je to doživljaj koji ću vjerojatno pamtiti do kraja života. Sve arte sam spremio na šufit i neka tamo stoje, jer ja sam se izguštao.

I neka se more sada malo odmori od nas ‘velikih’ ribolovaca, pa do idućeg izlaska neka podigne i othrani nove ribe za neka nova veselja. Hvala ti more! – ispričao nam je Nikola Gjeldum.