Iz Zagreba nam se javio Branimir Šango koji je nasukao podlanicu na najljepši mogući način, tunjom iz ruke. Evo što nam je Branimir ispričao o sebi i svom ulovu:

– Rođen sam u Californiji, u San Pedru, a 1993. godine sam se vratio u Hrvatsku. Mater i ćaća su iz Privlake tako da je povratak bio zapravo sasvim logična stvar. Živim u Zagrebu, a liti sam najviše u Kruševu i Privlaci, naravno.

Volin reći da je proljeće najbolji za ribolov podlanica, pa svaku priliku koju iman iden na more u ribe – priča nam Branimir.

A to jutro ko i svako drugo u Dalmaciji, prekrasno. Jedino što nije po mojoj volji je da nema uopće daganja, a to mi je definitivno ješka broj 1 za ovo područje. Nažalost krepale prošle godine na ovu.

Raspita se malo i više manje svi kažu da je srdela iz Lidla odlična ješka pa kupio paket i psihološki se proba pripremiti na neuspjeh. Vamo su u Novigradskom moru navikle na školjke koje je sve manje. Bome, radi srdela itekako, svaki zabac grizu ko lude.

A tehnika tunja, iz ruke, zabacivanje s mula, dubina 5-10 metara. Glavni najlon Stroft 0,50 mm, sivo-plavi mono, zadnji metar fluorocarbon Seaguar Ace Hard 0,37 milimetara, udice Hayabusa MRS171 1/0, klizno olovo 8 grama, a sve omotano na dobru staru Ižanku.

Nisam od štapa čovik, nije me nikada privlačilo. Kad sam bija mali ćaća i did su me uvik sa sobom vodili na tunju i to je jednostavno ostalo na srcu mom i za me nema zamjene – nastavlja Branimir svoju priču.

– To jutro je bilo i dva opadanja, reka bi podlanice. Jedna od pola kile se uspjela uvatit i jedan stvarno odličan šarun, i to sve prije 8 sati.

Prošlo još uru vrimena i grizu ko lude, ali ništa da potegne. Velika je razlika izvlačiti okomito u kaić veliku ribu i ovako s mula. Teren je škrapav i hridast sa velikim padom u dubinu. Krivi potez i zapinje. Teško se izvlači nazad u komadu.

Inače idem na tunju iz usidrenog kaića, a s obzirom da kaić nije još spreman za more, uvik imam složeno par tunja za zabacivanje s mula.

Prošlo eto još uru vrimena i dalje ništa konkretno neće.

Bacam daleko vani koliko mogu, olovo je lagano i tako iz dubine lagano povlačim prema sebi dok ne padne na dno.

Došlo skoro 10 sati, ostale još dvi srdele pa da ne bacim, arman tunju i zabacim. Povlačim iz dubine, padne na dno i nije prošlo ma niti dvi minute kad nešto uzme ješku i krene u duboko.

Puštam kratko kroz prste da malo klizno olovo svoje odradi do zogulina, ma vidim ja da je tu nešto drukčije. Ne vuče po dnu već kao da je nešto krenulo prema gore s njom. Naravno, odlučim se za kontru rukom i to oštru, pa potegnem i prvo sto pomislim je kako to na metar od dna udica može zapeti?

A onda je ona krenila doli raditi show, adrenalin je napravio svoje i nekako sam je uspio dovuci do mula. Zvuci dramatično i sa dozom pretjerivanja, ali podlanicu od dva kila vući horizontalno petnaestak metara vani prema kraju sa najlonom od 0,50 milimetara debljine je borba samo takva.

Bilo je podlanica na tunji do sada masu, ali ovo je moj do sada najveći trofej – ispričao nam je Branimir Šango.