Većina je ribolovaca sklona dotjerivanju, da ne kažemo pretjerivanju u opisu svojih ulova dok ih je jako malo spremno otvoreno govoriti o svojim propustima, lošim danima i nezgodama.

A Dean Narančić jedan od takvih, iskrenih, koji je s nama odlučio podijeliti iskustvo svog najboljeg i najgoreg dana kako sam kaže.

Evo što nam je Dean rekao o tome:

– Taj dan mi je bio najbolji i najgori dan u moje skromne dvije godine bavljenja ovim sportom.

Prve godine kad sam krenuo s podvodnim ribolovom, počeo sam na poziciji koju mi je preporučio prijatelj i držao se cijelo vrijeme iste nadajući se da ću nešto uloviti, a nisam vidio ništa osim cipala i salpi.

Ove sam godine sam odlučio promijeniti poziciju i odmah sam u prvom uronu u daljini vidio par strijelki tako da sam od tog trenutka ciljano išao tamo samo zbog njih – priča nam Dean.

– Par mjeseci kasnije dolazim kući s posla, spremam stvari i idem prema poziciji.

Ulazim u more oko 18:40 sati i nakon niti pet minuta gnjuranja priđe mi nekih 5-7 strijelki s leđa.

Opazim ih krajičkom oka, okrećem pušku prema njima, a one trenutno mijenjaju smjer i magla.

A identična situacija mi se dogodila i dan ranije, i umjesto da sam naučio lekciju i čekao da me prođu i dođu ispred mene, ja odmah pušku prema njima i naravno, preplašim ih.

Imajući na umu da su aktivne, nastavljam pohod s pozitivnim mislima u nadi da će pasti moja prva strijelka – nastavlja Dean svoju priču.

Desetak minuta kasnije ležim na kamenu i evo nje na nekih pet do šest metara, taman izvan dosega.

Da bih ju pokušao zainteresirati krenem lagano kuckati i strugati drškom puške po dnu.

I stvarno, riba mi prilazi, ja pucam i pogodak ide točno kako treba!

Strijelka ostaje nepomična i tako napokon dobivam svoju prvu strijelku i to bez ikakve borbe. To se sve događalo u prvih pola sata ronjenja.

Prepun adrenalina i sreće krećem u daljnji pohod i opet, nakon možda samo pet minut evo i druge. Ciljam, pucam i pogađam blizu repa, u možda 3-5 centimetara mesa.

Riba bježi i izvlači mulinel, a ja za njom s puškom u ruci i usput kupim strijelu pa joj pružam lagani otpor da je umorim.

Osjetivši da se smirila, priđem i hvatam je jednom rukom za rep nakon čega ona trenutno opet podivlja tako da panično krećem za njom da se ne bi otkačila.

Hvatam je s obje ruke za rep, ona se smiruje pa krećem jednom rukom uhvatit je za škrge, da više nema kuda.

I u tom trenutku ona opet podivlja, istrgne mi se iz ruku i otkine se sa špage. Vidno izmorena kreće lagano u daljinu, možda dva na sat.

Puštam pušku i krećem za njom ali mi u tom pokušaju otpadne peraja i tako ostanem bez ulova.

Ljut i razočaran, najviše zbog peraja jer već neko vrijeme razmišljam da trebam kupit nove, krećem van.

Gledam na sat i vidim da imam još petnaestak minuta sunca pa se ipak odlučujem napraviti kratki đir u nadi da ću možda dobiti drugu šansu.

Dođem tako u plićak i počnem perajati da prođem brže teren ne razmišljajući ni o čemu drugom nego o tom nesretnom gubitku i perajama.

I tako u jednom zamahu zamahnem i lupim nogom ježa koji mi ostavlja potkožni piercing.

Čitao sam o takvim ubodima i problemima koji mogu izaći iz toga i sada već u strahu krenem van, skupljam stvari i gas kući da prvo pustim ulovljenu ribu pa pravac hitna da vidim mogu li mi kako pomoći.

Oni me pošalju u ljekarnu po crnu mast, a već je 20:40 tako da ništa od toga do sutra ujutro.

I tako završava taj moj dan, sretan, tužan i malo preplašen jer su ubodi baš na zglobu oko tetiva.

A vi koji ste uspjeli pročitati sve ovo do kraja šta mislite da treba raditi s tim ubodima i koje peraje bi valjalo kupiti?

Imao sam Mares Razor Pro i bile su mi malo pretvrde pa sad gledam Cressi Gara Modular impulse ili sprint jer u 90 posto vremena lovim plitkom šuljom.

A ulovljena strijelka je bila teška 3,7 kilograma dok je izgubljena, onako na oko bila ipak nešto veća – ispričao nam je Dean Narančić.