U Brbinju živi jedan od posljednjih kalafata – brodograditelja, Ante Mladen Ušković. Kako ga neki nazivaju, posljednji brbinjski kalafat, dočekao nas je u svom škveru s trogodišnjim praunukom Ivanom koji najviše voli provoditi vrijeme s didom.

Već zna imena nekih alata, pa nam je tako pokazao macolu, kacavidu, kliješta, teslu i njegov omiljen čekić kojim zabija, a najviše voli zabijati brukve pod budnim okom djeda, koji se pak nada da će dobiti nasljednika u poslu.

Ušković nas je uveo u svoje odaje, u škver u kojem su se sušile daske iznad naših glava, a na zidovima visila djela koja pokazuju modele nekih njegovih brodova, ali i slika na kojoj sa svojim ocem, kalafatom, ručno obrađuje drvo. Tu su i geometrijska pomagala, nacrti i drveni modeli brodica, alati i konstrukcije za obradu drva…

Nasred škvera stoji kaić, obojen u bijelo, naziva »Elda«. Ovo je četvrti obiteljski brod, nazvan po njegovoj supruzi s kojom dijeli životni put još od prvog razreda srednje škole.

Kako nam je Ušković objasnio, brodogradnja je iz Murtera došla na Dugi otok i zadržala se. Dvije ili tri obitelji bavile su se ovim zanatom, a u jednoj od tih obitelji bilo je čak pet kalafata.

– Kad je tu bio vrhunac brodogradnje, bila su tu tri škvera koja su zaposlila šesnaest brodograditelja, a meni je pripala nezahvalna uloga da budem zadnji. Rijetko tko je ostao u toj struci, išli su navigati u svijet. Bilo je teško odoliti zovu Amerike, to je onda bilo popularno, a ja sam odolio.

Meni je i otac bio kalafat, a meni kao jedincu nije bilo druge nego ostati tu gdje imam škver koji je otac napravio, kazao je Ušković koji se inače školovao u Zadru, završio brodogradnju i nakon toga dobio visoku kvalifikaciju. U nedostatku brodograditelja, bio je poslan u Split gdje su se radile jedrilice od drva pošto plastike nije bilo.

Morša i dnevnik

Ušković je već od petnaeste godine posvetio svoj život izradi batane, pasare, škafa, guca i kaića. Jedini brod koji još nije napravio je leut, ali za njega mu treba nešto više radne snage. Brodice je pretežno radio za zadarsko područje, ali kako kaže, ima ih i od Lošinja do Korčule.

Također, naručitelja je bilo i iz drugih država poput Austrije i Njemačke, a kroz život je napravio više od 200 brodica. Nekad davno kalafati su sve radili ručno, stoga je trebala čak jedna godina da se napravi jedan brod.

Danas, našem vrijednom i vitalnom kalafatu koji je zagazio u 80. godinu života treba dva mjeseca za jedan brod, a godišnje ih napravi do pet. Uz izradu, naš kalafat i popravlja brodove koji zahtijevaju njegu, a mi smo ga upitali kakav bi kalafat trebao biti.

– Obiteljska tradicija dosta znači, unosi dosta duha u život kalafata, ali može i netko sa strane izučiti zanat. Najprije to treba voljeti, ako ne volite, to nema…. A tu je i taj osjećaj odgovornosti, jer ipak brod vozi ljude. Kalafat treba biti odgovoran i stručan, naglasio je Ušković koji svaki dan provodi u škveru.

Kako nam je kazao, u životu nikad nije propustio nedjeljnu misu, ni zatvorio škver prije šest popodne. I nije mu dosadilo, nije se umorio, planova ima i sve ih zapisuje, baš kao što u svoj dnevnik svaki dan zapiše što je obavio.

– Ujutro od sedam do navečer u šest sam ja tu. Nikad nisam išao u Zadar, a da nisam svratio tu nešto pogledati. A znate, u mladosti sam bio dugogodišnji ministrant tako da mi je prije bilo malo žao što nisam završio teologiju, da nisam profesor na teologiji.

Danas mi nije žao što nisam, ali nekako stoji u podsvijesti…, kazao nam je Ušković dodavši kako je najviše u životu naučio od svojih starih kalafata koji su bili vrhunski meštri.

Dok smo mi razgovarali, znatiželjni turisti ulazili su u škver privučeni kaićem u nastajanju i drvenim alatom oko škvera, nerijetko, starijim i od njih samih. Jedan od takvih alata je stara morša za stiskanje drva koju je davno, prije osamdeset godina napravio njegov otac od tri različite vrste drva. Morša je bila, i još uvijek je, svojevrsni pomoćnik koji drži drvo da ga kalafat može oblikovati.

– To se sve uči kroz praksu i kroz rad svaki dan. U podsvijesti sam prije uvijek imao neku misao da nisam dosegnuo razinu onih starih kalafata, koji su radili veće i kompliciranije brodove. Jer kad ti onako mlad dođeš, a on barata teslom, pogledom traži krivinu i rješenje, ne tribaju mu šablone ni metri.

Kad bih išao s njima u šume Krneze i Radovina po hrast, birali su kriva stabla za brodicu, za rebra. Sve što im treba u škveru, oni imaju u oku. Dosta godina iskustva je trebalo da i ja tako mogu, pogledom naći pravo drvo za pravi brod.

DUGI OTOK, BRBINJ – 10.09.2024 – REPORTAŽA – Reportaža i intervju s posljednjim Brbinjskim brodograditeljem Antom Mladenom Uškovićem

Inače, sad bi se išlo sjeći. Šuma se sječe sad od devetog mjeseca pa do proljeća kad taj ciklus završava. Ne siječe se ona uvijek, kroz cijelu godinu, jer kad počne vegetacija, kad se drvo budi onda opada kvaliteta i to drvo onda brzo propada.

I sječe se kad puni mjesec pada, poslije uštapa dok ne dođe mlađak. Tih petnaest dana tek. A ni inženjeri šumarstva to nisu znali, to su sve naši stari naučili kroz praksu, kroz dugi niz godina. Tako te stvari ne pišu u školskim knjigama, puno toga ne piše…

Na primjer, isti brod ne može postići istu brzinu. Ovisi o liniji kako je doli građen, zato se brodovi određuju prema ribi, prema recimo, oradi. Glava je tuplja i zato ide lagano, pa se kaže »glava kao orada, a nazad kao brancin« tako da ide najmanjim otporom kojim može kroz more. Sve to znanje, međusobno su kalafati dijelili u ćakulama, kazao je Ušković.

Nekad i sad

Morali smo ga upitati hoće li možda neku knjigu napisati, za svaki slučaj ako se praunuk ne uhvati ovog zanata. Kako voli pisati, potvrdio je da će sigurno nešto staviti na papir. Osim toga, pokazao nam je sve svoje dnevnike, koje je pisao za svih ovih 65 godina rada u škveru.

– Svaki dan je u mom životu evidentiran, na papiru napisan. Kad sam radio, kad nisam jer sam fibre imao, ma sve. Napravio sam i grafiku uspona i pada brodogradnje. Pedesetih je počela rasti, šezdesetih je bila na vrhuncu i u razini sedamdesetih i osamdesetih. Međutim, kako počinje rat pada i sad nakon 2000-ih je došla na nulu, a posla ima koliko hoćeš, preko glave, kazao nam je Ušković.

Pitamo ga o cijeni jednog broda koji on izradi.

– Tisuću eura po metru je cijena manjih brodova i nitko ne prigovara, sretni su da uopće ima netko tko će ga napraviti. Fala bogu da nađu uopće nekog za, na primjer, rekonstrukciju i popravak, a ne da misle o cijeni. Svi samo žele da im se produži vijek broda.

Naše stare brodove poput kaića, pasare, guca, gajete i leuta nestat će pod pritiskom novih tehnologija i izumiranja zanata kalafata – brodograditelja. Na primjer naša gajeta, bila je hraniteljica obitelji.

S njom su se nosila drva, mošt, kamenje, ulje, a najosnovnije ribarenje. Za kratko vrijeme nestat će tih brodara i njihovih naziva, a naša buduća pokoljenja neće znati imena tih brodova, istaknuo je Ušković.

Dotaknuli smo se i razlike naziva kalafat i brodograditelj.

– Kalafat je danas sinonim za brodograditelja, ali u staro vrime dok se radilo ručno spojevi nisu bili točni pa se stavljala »stupa kalafata« ili kanova. To je katramirana tkanina, mislim od konoplje, koja se utiskuje među spojeve drva.

U prijašnje vrijeme postojali su brodograditelji i postojali su kalafati. Brodograditelji su gradili brodove, a kalafati iza njega udarali stupu. Kalafat je specijalni zanat, oni nisu ni radili brodove ni zabijali madire, već su po cili dan udarali stupu, pojasnio je Ušković.

U Zlatnoj knjizi

Dodao je kako se prije sve ručno radilo, a nakon 1964. godine kad je došla struja, kako kaže, sve je pomalo otišlo u muzej.

– Iako, ne može se sve strojno raditi, uvijek upotrebljavam bilo blanju, teslu ili rašpu kojom prilagođavamo drvo rebrima. Ali triba znati s ovim raditi, a za naučiti ima toliko toga. Najveći izazov je naučiti savijati madila ili oplate na vatri.

Treba imati za to sve pravo oko, a to se ne uči u školskim klupama. Treba znati puno toga, u školi se uči crtati, raditi kuteve, ali bez starih meštri nema znanja, napomenuo je Ušković objasnivši nam kako bi nekom bilo potrebno minimalno tri godine da nauči neke osnove, dok bi sve ostalo došlo kroz iskustvo i njegovu pomoć.

Za svoj dugogodišnji rad, Ušković je dobio priznanje od Općine Sali za unaprjeđenje brodogradnje. Također, kazao nam je kako je dobio je priznanje iz Zagreba od Zavoda za poslovna istraživanja, a uvršten je i u Zlatnu knjigu hrvatskih brodograditelja.

Uz navedeno, držao je i predavanja u Gradskoj knjižnici o brodogradnji i kalafatima u Dalmaciji, pričao nam je Ušković u trenutku kad smo došli do jednog impozantnog kostura broda u nastajanju. Riječ je o škafu, tipu broda koji se počeo upotrebljavati poslije Drugog svjetskog rata.

– Ovaj škaf sam počeo raditi prije dvije godine, a još će mi trebati dvije. Ne može se ovaj za godinu dana napraviti. Ovaj radim bez imperativa da moram, pa radim kad me volja. Paralelno s izradom imam i dosta popravaka, ovih starih oldtimera koje sam radio prije šezdesetak godina.

Sad su svi došli na red da ih se malo uredi. Posla ima koliko god hoću, samo sam tu sam bez pomoćnika, kazao nam je kalafat u trenutku kad smo se zaustavili ispred slike na kojoj on sa svojim ocem u mladosti ručno pila drva za obradu, s osmijehom na licu.