Neke nesreće dovode do potonuća broda, neke do nasukanja bez većih posljedica… Donosimo priče o potonuću parobroda »Kaštela«, s novim, dosad nepoznatim detaljima, i nasukanju putničkih brodova Jadrolinije.

Zanimljiva je sudbina parnjaka »Kaštela«. Pomorsko-bagersko poduzeće Bager iz Splita bavilo se održavanjem luka i plovnih putova s flotom bagera, klapeta i malih tegljača… Brodosplit je uspio nagovoriti ih da od grčkog brodovlasnika Stavrosa Livanosa kupe parobrod »Nestos«, dok se istovremeno u Splitu gradio novi »Nestos«, a od Diamantisa Paterasa blizanca »Gladiatora«… No, novaca nije bilo, pa je »Gladiator« kupljen putem bare boat chartera od tvrtke Maritenia Shipping Co. Ltd. iz Schaana u Lihtenštajnu. Ta tvrtka (paravan UDBA-e) je uz pristojnu vlastitu zaradu pomogla jugobrodarima da kupe desetke brodova. Pomorsko-bagersko poduzeće Bager je 1961. godine promijenilo ime u Opća plovidba Split.

Okružen ledom

Dvije godine nakon toga, »Kaštela« je 30. srpnja 1963. isplovila iz luke Churchill (Manitoba) u pratnji kanadskog ledolomca »N.B. McLean« s treretom od deset tisuća i sedamsto tona žita za Veliku Britaniju. Nakon gotovo 500 nautičkih milja plovidbe, brod se našao, na samom izlazu iz morskog puta St. Lawrence, kod rta Wolsenholme, okružen ledom. Led je oštetio oplatu pa je došlo do prodora mora u pramčana skladišta. Kad je more počelo prodirati u strojarnicu, sudbina broda bila je zapečaćena.

Zapovjednik, kapetan Bruno Mažer iz Kostrene (1927.-1995.), zapovijedio je da se polovina posade od njih 34, prekrca na ledolomac, a s preostalom posadom zaplovio je prema najbližem kopnu udaljenom dvadesetak milja. Namjera mu je bila spasiti brod od potonuća nasukanjem na otok Coats. Nakon tri sata plovidbe, parobrod je bio još devet milja od obale, a oplata je sve više pucala. Iskrcali su se na čamac za spašavanje i našli spas na ledolomcu.

Zadnja fotografija parobroda »Kaštela«

Prema službenim podacima osiguravatelja, »Kaštela« je puknuo nedaleko otočja Digge u tjesnacu Hudson, 3. kolovoza 1963. u 22.45 sati po kanadskom vremenu.

Nepoznati detalji

Tiskovina The Winnipeg Tribune 10. kolovoza je objavila tekst iz pera Henninga Tegelberga pod naslovom »Ship to bottom of Hudson Bay, crew flies home« (Brod na dnu zaljeva Hudson, posada leti kući) ilustriran slikama koje objavljujemo (posebna zahvala Nikši Smoje iz Split, kroničaru Jadroplova).

Iz teksta saznajemo mnoge neobjavljene detalje o potonuću: prema nekim podacima, brod je potonuo bez naginjanja, u plovidbenom položaju … No, kanadski novinar koji je razgovarao s članovima posade u Winnipegu piše: »Jedan član posade nam je rekao da više neće ploviti, a ostali da su spremni ploviti slijedećih deset godina, ali ne žele preživjeti još jedno potonuće. Jedan dio posade će nastaviti školovanje, a nakon toga služiti obvezni vojni rok… Drugi časnik palube Nikola Špero (23), koji je na brodu punih osam mjeseci, kao i zapovjednik, najavio je da će se upisati na Pravni fakultet… Među posadom je i jedan ozlijeđeni: ozlijedio je jezik u nogometnoj utakmici odigranoj u Churchillu… Prvi alarm o prodoru mora dao je član posade koji je sondirao skladišta 3. kolovoza, odmah po isplovljavanju iz Churchilla. Nikola Špero je otvorio poklopac skladišta i uočio »3 feeta mora«. Odmah je o tome obaviješten ledolomac koji je bio u blizini… Nakon pokušaja nasukanja, u subotu u 5.30 more je počelo prodirati u strojarnicu gdje su bila samo dva strojara… More je zaustavilo parni stroj i kapetan Mazur (!) je naredio »Mi ćemo napustiti brod« (novinar je to napisao na hrvatskom jeziku, op.a.)… Ledolomac je posadu vratio u Churchill gdje su se ukrcali na zrakoplov American Capitol Airlines (čarter)… Dva sata nakon polijetanja zrakoplov se vratio u Churchill zbog problema s jednim od motora. Ponovo su se ukrcali na zrakoplov, ovoga puta Transaira, i poletjeli za Winnipeg, a odatle zrakoplovom kompanije TCA za Montreal i Amsterdam… U Winnipegu je kap. Mazur (!) iz Rijevca (!) izjavio da trup nije oštećen ledom u plovidbi u zaljevu Hudson, te da nisu imali nikakav sudar… Izgleda da nitko od posade ne zna za uzrok potonuća broda izgrađenog za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali je netko od posade rekao da je planirano da brod bude izrezan za dvije godine…«

Njegoš na Bačvice

Putnički motorni brod »Njegoš« (Jadrolinija) nasukao se 24. veljače 1954. godine na podvodnu hrid Bačvica s južne strane otoka Zlarina. Nasukavanju je prethodila vrlo teška i rizična plovidba kroz olujnu buru kod Senja zbog koje je zapovjednik odustao od pristajanja u gradu podno Nehaja. Bura je bila orkanske snage (preko deset bofora), podigla je velike valova koji su bili toliki da je more, kroz zračnik (špiraj) prodrlo u strojarnicu izravno na glavnu električnu razvodnu ploču. Brod je ostao bez električne energije i – pogona. Ostalo je zapisano da je brodski električar, u najkraćem mogućem vremenu uspio osposobiti razvodnu ploču čime su se stekli uvjeti za uspostavu pogona i nastavak plovidbe. Brod je nastavio plovidbu u redovitoj liniji za Zadar i Šibenik, ali u tu luku nisu uspjeli uploviti – nevrijeme je pojačalo te je brod punom brzinom udario pramcem u čeličnu kuglu na stupu koja je označavala opasnost od podvodne hridi. Zbilo se to poslije ponoći, a od siline udara brod je opet ostao bez električne energije. Opet je na scenu stupio električar koji je, nakon desetak minuta uspio uključiti sve sklopke. Brod je imao rasvjetu, ali posada nije ni pokušala startati s pogonom (originalna dva švicarska Sulzera od po 525 KS) pretpostavljajući da je došlo do iskrivljenja osovine vijka. Zanimljivo je da su na brodu, među putnicima, bili i glumci riječkog kazališta koji su putovali na gostovanje. Sreća u nesreći je da se brod nasukao na stijene, jer samo nekoliko metara ulijevo stijene bi probile trup i brod bi potonuo na dubinu od oko 70 metara. Uvježbana posada je podijelila putnicima pojaseve za spašavanje, te su spuštena oba čamca. U to doba na brodu nije bilo radiopostaje, pa su za signalizaciju havarije ispaljene sve brodske signalne rakete. No, njih nitko nije primijetio, iako je, ubrzo nakon nasukanja, viđen brod u prolazu. Rano ujutro uz nasukani »Njegoš« prošao je putnički brod »Brač«, prošao, pa se vratio, oprezno se približio i privezao iz bok »Njegoša«. Ssedamdesetak putnika je prekrcano i prevezeno u Šibenik. Tada se pojavio i tegljač LR 67 (JRM) koji je ostao uz brod za svaki slučaj. U popodnevnim satima stigao je i tegljač »Trudbenik« (Brodospas), te je dogovoreno odskukavanje uz pomoć ta dva tegljača. No, snaga tegljača je bila premala, a »Njegoš« se nije niti pomaknuo. Slijedećeg dana doplovila su još dva tegljača, »Borac« i »Proleter« (oba Brodospas), ali ni sva četiri tegljača nisu uspjela pomaknuti brod. Pozvana je upomoć 60-tonska dizalica »Dvainka« (Brodospas), ali se od pokušaja odsukavanje odustalo zbog novog nevremena. Tek u sedmom pokušaju, kada je dizalica podigla krmu, a četiri tegljača povukla, brod se odsukao i slobodno zaplovio. »Njegoš« je otegljen u Zlarin, gdje su ronioci pregledali trup – oplate tankova bili su rasparani u dužini od dvadesetak metara. Dobivena je dozvola za tegljenje te je »Njegoš« otegljen u brodogradilište u Splitu. Popravak je trajao punih 18 dana, pa je brod nastavio ploviti do 1987. godine kada je izrezan u Splitu. Zanimljivo je da je autor ovog napisa nakon trećeg razreda Pomorske škole u Bakru obavio praksu na »Njegošu« koji je tada održavao međunarodnu liniju Zadar-Trst uz ticanje usputnih luka.

Tri života jednog broda

Nije uobičajeno da jedan brod u svom životu bude triput u smrtnoj opasnosti, a ipak preživi. Putnički brod »Karađorđe« s kapetanom Romanom Prodanom iz Bakra prvi put je gotovo stradao 12. srpnja 1930. godine u Pašmanskom kanalu kada ga je pramcem u bok namjerno udario talijanski parobrod »Francesco Morosini«, čiji je kapetan bio Mario Olivotti. Poginulo je pet putnika i jedan član posade, brod je teško oštećen te je, da se spriječi potonuće, nasukan na otočić Bisage. Kasnije je odsukan i otegljen na popravak u mornarički Arsenal u Tivtu.

Trećeg travnja 1941. »Karađorđe«, kojem je tada kapetan Toma Grdaković iz Kostrene, zajedno s parobrodom »Prestolonaslednik Petar«, čiji je pak kapetan Mate Tonković iz Kostrene, u plovidbi iz Sušaka prema Šibeniku, u namjeri da izbjegne zarobljavanje, ušao je u jugoslavensko minsko polje u Zlarinskom kanalu i potonuo nakon eksplozije. Oba zapovjednika su bila pod istragom, a 6. travnja 1941. njihova tijela su pronađena u plićaku Poljuda prostrijeljene glave. Kao jedan od uzroka navodi se morska bolest supruge direktora Rismonda, pa je brod skrenuo s rute. Izvađen je tek krajem 1952. godine, otegljen u Split, temeljito rekonstruiran i preinačen na loženje naftom. Tijekom tih radova, pod imenom »Mornar«, dodijeljen je Jadroliniji. Radovi su dovršeni 1955. godine kada ulazi u flotu Jadrolinije kao – »Proleterka«.

Devetog prosinca 1969. godine u plovidbi Split-Rijeka, u nikad prežaljenoj dužobalnoj pruzi, nasukao se na hrid Mišine, jugozapadno od Murtera. Odsukala ga je ekipa Brodospasa početkom siječnja 1970. godine i oteglila u rezalište.

»Mary Lyon«

Godina gradnje: 1943.

Brodogradilište: New England Shipbuilding Corp., Portland

Tip: Liberty

Naručitelj: United States Maritime Administration, Washington

Menadžer: Cosmopolitan Shipping Co.

7296 grt; 4413 nrt; 10865 dwt;

Dimenzije: 134,6×17,4×10,6 m

Pogon: parni stroj trostruke ekspanzije (gorivo: nafta); snaga: 2500 IKS; brzina 10,5 čv

– 1947. »Nestos« – Theofano Maritime Co Ltd, Pirej/S Livanos

– 1961. »Kaštela« (Opća plovidba Split)

– 1963. Jadroplov, Split

»Njegoš«

Godina gradnje: 1952.

Brodogradilište: Uljanik, Pula (novogradnja br. 139)

Naručitelj: Jadrolinija, Rijeka

Porinuće: 5. travnja 1952.

430 brt; 189 nrt; 150 tona nosivosti

Dimenzije; 54,16x 8,48×3,51 m

Pogon; dva dizelska motora Sulzer; snaga; 772 kW; brzina 15,0 čv

– 1980. »Plavnik« – Brodogradilište Cres

– 1987. prodan Brodospasu, Split

– 15. 9. 1987. tegljač »Deneb« (Brodospas) doteglio ga iz Cresa u rezalište Brodospasa u Svetome Kaji

»Višegrad«

Godina gradnje: 1913.

Brodogradilište: Swan, Hunter & Wigham Richardson Ltd., Wallsend-on-Tyne (novogradnja 386) za Ugarsko-hrvatsko dioničko pomorsko parobrodarsko društvo, Rijeka

1.322 brt, 666 nrt, 1.000 putnika

Dimenzije: 80,75×10,4 x 4,72 m

Pogon: parni stroj trostruke ekspanzije; snaga 2.353 kW, brzina 16,5 čv

– 1919-21 plovi pod francuskom zastavom

– 1921. »Karađorđe« – Hrvatsko dioničko pomorsko parobrodarsko drštvo, Rijeka

– 1922. Jadranska plovidba dioničko parobrodarsko društvo, Sušak

– 1923. »Karađorđe« – Jadranska plovidba d.d., Sušak

– 1952. »Mornar«

– 1955. »Proleterka«

– 7. 1. 1970. dotegljen u rezalište u Svetom Kaji

Potopljeni jedrenjaci u jadranskim vodama

Trabakul »Balilla« (vlasnik Aurelio Cecchi iz Pesara) od 62 brt, izgrađen 1906. godine na nepoznatoj lokaciji, nakon kapitulacije Italije (8. rujna 1943.) potopljen je u Šibeniku pri savezničkom bombardiranju.

Motorni ribarski jedrenjak »Bolzano« (vlasnik Attilio Paolucci iz Porto Civitanova), od 22 brt, izgrađen 1941. godine je 8. travnja iste godine rekviriran u Anconi (B.583, Regia Marina). Pri kapitulaciji Italije nalazio se u Puli, a 3. veljače 1944. u plovidbi Pula-Rijeka zarobljen je od britanskih motornih torpiljarki kod Punta Bianca (Lošinj) i potopljen eksplozivom.

Motorni trabakul »Bruno« (vlasnik Antonio Coppola iz Trsta) od 51 brt, izgrađen 1902. godine 20. travnja 1945. potopili su eksplozivom Nijemci u riječkim vodama.

Motorni brod »Carlotta« (vlasnik Onofrio Iacomino iz Torre del Greco) od 750 tona, izgrađen 1914. godine kao »Ardgour« (vlasnik Lang & Fulton, Greenock) u brodogradilištu George Brown & Co. (Marine) Ltd. u Greenocku. Postaje »Yorkdale« (Sollas & Sons, London) 1923. godine te »Kopernik« (Polryz Szoo, Gdynia) 1930. godine. U plovidbi 19. lipnja 1942. godine iz Bara za Dubrovnik, milju od rta Platamoni (Kotor) udara u minu i tone.

Motorni ribarski gulet »Orsini« (vlasnik Michele Amoruso, Bari) od 34 brt, izgrađen 1928. godine, 10. svibnja 1940. je rekviriran (R.66) i ušao u sastav Regio Marine. Nakon kapitulacije Italije zarobljen u Malom Lošinju od partizana prije dolaska Nijemaca. Smatra se da je potopljen 13. listopada 1943.