Kada je parobrod »Pascoli« počeo tonuti 7. svibnja 1941. godine na 13 nautičkih milja južno od Suska bilo je oko pet sati ujutro, sunce je upravo izlazilo, vrijeme je bilo dobro, more mirno, posada na svojim mjestima. Upravitelj stroja i komesar (regio commissario) su se odmarali, zapovjednik nije bio na zapovjedničkom mostu.

Iznenadna eksplozija zatresla je brod, digao se stup dima, a more je počelo prodirati u visini skladišta broj četiri na desnoj strani. U deset minuta situacija je toliko bila loša da je zapovjednik, kapetan Riccardo Cetina iz Rijeke, naredio napuštanje broda. Posada, njih 33, ulazi u čamce za spašavanje, brod tone krmom nagnut na lijevu stranu, pa se nagne udesno i lagano tone. Vrijeme: 7.10 – u dva sata tragedija je dovršena. Posada, veslajući i jedreći, stiže na Susak prije podneva.

Prema statističkim podacima talijanskih izvora iz 1972. godine, »Pascoli« je samo jedan o 28 trgovačkih brodova koji je izgubljen u ratu u svibnju 1941. godine, odnosno jedan od 321 broda (735.345 tona) izgubljena u toj godini. »Pascoli« je bio jedan od starijih izgubljenih brodova.

Porinut kao »Szeged«

Porinut je kao »Szeged« u svibnju 1902. u brodogradilištu William Dobson & Co. u Newcastle-upon-Tyne za riječkog brodara Royal Hungarian Sea Navigation Co. Adria Ltd. (Mađarska kraljevska pomorska plovidba Adria) i odmah počinje održavati liniju za Brazil.

U Prvom svjetskom ratu, 1916. godine rekviriran je od Seatransportleitung iz Rijeke te se koristi za prijevoz prema lukama Albanije sve do kraja rata. Za vrijeme plovidbe u konvoju, 19. lipnja 1918. godine, prema Albaniji, sudara se s torpiljarkom »54«, uzrokujući joj teška oštećenja pa će dugo biti izvan funkcije. Godine 1919. parobrod rekvirira francuska vlada.

Tada počinje zanimljiva priča dotad anonimnog broda. Prema nekim izvorima, Lenjin je, navodno, rekao: »Pronašli smo vlast koja je ležala na ulicama i jednostavno smo je uzeli.«

To je bilo 7. studenog 1917. (25. listopada po julijanskom kalendaru): ono što je, u početku, izgledalo kao manje krvava od svih revolucija, ubrzo je postala građanski rat između revolucionara i kontrarevolucionara – Bijeli pod zapovjedništvom generala Antona Denikina pokušavaju osvojiti Moskvu 1919. (prekasno, iako su imali britansku podršku), a u Sibiru, se vode borbe pod zapovjedništvom admirala Alexandera V. Kolchaka.

Kolchak je poražen i ubijen u veljači 1920., a armija Denikina povlači se na jug do Crnog mora pa napušta Rusiju u ožujku 1920. Zapovjedništvo preuzima general Pyotr Wrangel koji kontrolira samo Krim… Pred boljševicima stanovništvo bježi: u Sevastopolju (74.500 stanovnika) je bilo preko 300 tisuća izbjeglica.

Prijevoz izbjeglica

Crno more je od 1918. godine bilo pod kontrolom saveznika (Francuza, Engleza, Amerikanaca, Italijana): Englezi i Amerikanci htjeli su zaustaviti boljševike, ali nisu podržavali Bijele i njihove saveznike smatrajući da su korumpirani, reakcionarni i odgovorni za pogrom civila. Jedinu pomoć davali su Francuzi.

Tu nalazimo parobrod »Szeged« koji vije bijelo-plavu intersavezničku zastavu: 12. studenog je prvi brod (mešu preko 120 angažiranih) na kojeg počinju operacije ukrcaja, pod upravom francuskog komesara Francoisa Cauvina.

Na brod se ukrcava tri tisuće osoba, ukrcaj završava u 16.15 sati, brod isplovljava i na sidrištu čeka dozvolu za odlazak. Dva dana kasnije stiže u Konstatinopolj, samo jedne etape prije odlaska u Francusku, Srbiju ili SAD.

»Szeged«, zajedno s brodom »Siam« s 2.800 ukrcanih (izgrađen 1906., vlasnik S.A. Ungherese di Armamento Marittimo Oriente, Fiume; 7.500 tona nosivosti) 24. studenog isplovljava za – Kotor. Zbog nedostatka vagona, prijevoz izbjeglica u unutrašnjost Srbije, je spor. »Szeged« čeka na sidrištu, a onda plovi za Gruž gdje iskrcava sve izbjeglice.

Ivo Batričević je zapisao: »U prosincu 1920. godine »Szeged« je neočekivano doplovio iz Odese preko Istanbula u grušku luku s 2.530 pripadnika Bijele armije. U nehigijenskim i primitivnim uvjetima ova je masa ljudi ostala neko vrijeme u žici gruške luke.

Dio njih je otišao dalje u neizvjesnost u druge krajeve zemlje, a jedan dio je nekako uspio ostati u Gradu (Ruski dom pored Revelina) i okolici te tu osnivati obitelji.«Vraća se u Galipolli te 23. siječnja 1921. isplovljava za Bizertu, u konvoju s brodom »Djiguit« koji tegli brod »Cerigo«, »Kersonese« koji tegli »Pospeshnyy« (razarač izgrađen 1916. u Nikolajevu, izrezan 1924.) »Coq« (francuski tegljač izgrađen 1918. u St. Nazaire, izrezan 1979.) koji tegli »Gnevny« (razarač izgrađen 1914. u Nikolajevu, izrezan 1924.).

Plove brzinom od samo četiri čvora zbog nevremena i drugih nedaća. »Szeged« stiže u Bizertu 15. veljače, a 17. nastavlja plovidbu za Marsej, napuštajući misiju spašavanja Bijelih.

Od 1922. parobrod se vraća vlasniku (Adria S.A. di Navigazione Marittima, Venezia, a kasnije Fiume) vijući talijansku zastavu i pod novim imenom »Pascoli«. Plovi kao anonimni trgovački parobrod prema lukama Sjeverne Europe uz blizanca »Duna« koji je postao »Ugo Bassi«.

»Pascoli« se 1924. godine našao u Trstu za vrijeme požara obalnog skladišta ugljena i mora pobjeći s veza da ga ne zahvati plamen nošen jakom burom. Mijenja vlasnika 1937. godine (Tirrenia S.A. di Navigazione), ali nastavlja ploviti za Sjevernu Europu.

Nova zastava, novo ime

Početkom Drugog svjetskog rata, »Pascoli« je odmah rekviriran (19. kolovoza 1940.) u luci Palermo, ali nikad nije upisan u popis pomoćnog brodovlja. Mjesecima plovi između tirenskih luka i luka dviju obala Jadranskog mora; 14. travnja 1941. sudara se s parobrodom »Sant’Antioco« (izgrađen 1919. kao »Orient« u Bethlehem SB Corp. Ltd., Sparrow’s Point; kasnije »San Diego«; 3.023 tona nosivosti; vlasnik Navigazione Carlo Martinolich iz Trsta) u istoimenoj luci na Sardiniji. Šestog svibnja 1942. plovi, prazan, iz luke Bari za Rašu.

Posada ćuti eksploziju, podiže se stup vode i dima, pa pare, jer su se kotlovi pogasili.Pokušava se zvati pomoć putem radija, ali je antena uništena. More prodire u strojarnicu, vodoneprusna vrata između strojarnice i osovinskog tunela su otvorena i ne mogu se zatvoriti zbog iskrivljenja unatoč pokušajima.

Kap. Cetina spašava osobne dokumente (pomorske knjižice) posade, uništava one koji su tajni, posada se ukrcava na tri preostala čamca (jedan je uništen)… Na desnom boku je otvor dug oko tri metra na vodenoj liniji. Mina ili torpedo (trag torpeda nitko nije vidio)?

U 15.25 objavljuje se torpediranje, kasnije nalet na minu, ali se krivo navodi brod »Rossini«.. U 21 sat sedmog svibnja Pula javlja u Rim da je poslala dva hidroaviona koji su pronašli mrlju nafte i ulja te da su bacili četiri bombe (?) i pozvali »MAS 432« i torpiljarku »Generale Antonio Cantore« (plovila iz Zadra za Pulu).

Posada je sa Suska prebačena u Pulu rekviriranim parobrodom »Lussino« na prvo ispitivanje. Istražna komisija se bavi vremenom između eksplozije i potonuća i slabim točkama u izjavama posade u svezi prodora mora u strojarnicu.

Odgovori Cetine, Ferluge, strojara Barraca i člana posade Runco su u kontradikciji. Barraco je kazao: »vrata između tunela i strojarnice su uvijek bila otvorena po naredbi Ferluge…« Runco je rekao: »bila su otvorena, jer se svaka dva sata moralo podmazivati ležajeve osovine koji su se grijalu, a svaki sat provjeravati zagrijavanje…«

Ferluga je svjedočio: »po mojoj naredbi vrata su uvijek trebala biti zatvorena osim prilikom pregleda ležajeva…« Cetina pak: »upravitelj mi je jamčio da su vrata pritvorena i spremna za zatvaranje…« Istražna komisija nije do kraja rasvijetlila slučaj i pokušala je krivicu svaliti na zapovjednika Cetinu i upravitelja stroja Ferlugu.

Konačno izvješće: gubitak broda pripisuje se prodoru mora nakon eksplozije… zapovjednik i upravitelj su doprinijeli, teškim nemarom, potonuću, jer su tolerirali da vrata budu otvorena protivno propisima…Otvara se nova istraga i traži disciplinska mjera.. U pismohranama nema drugih dokumenata: ne zna se ništa o eventualnoj kaznenoj istrazi niti da li su disciplinski odgovarali…

Ostaje tajna o uzročniku eksplozije: podmornički napad je vjerojatniji od plutajuće mine, jer na tom području nije bilo talijanskih minskih polja (postavljene su tek u srpnju 1941.), niti jugoslavenskih… Isključene su i mine iz Prvog svjetskog rata, iako su pronalažene i u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća…

»Szeged«

Godina: 1902.

Brodogradilište: William Dobson & Co., Walker, Newcastle-upon-Tyne

Brt: 2.919 t; NRT 1.841 t; nosivost 4.200 t

Dimenzije: 99,06×13,75×6,74 m

Pogon: parni stroj trostruke ekspanzije

Snaga: 298 NKS, 1800 IKS

Brzina: 12,0 čv

– 1902. – Royal Hungarian Sea navigation Co. Adria Ltd., Fiume

– 1919. – Adria S.A. di Navigazione Marittima, Rijeka
(francuska uprava)

– 1922. – »Pascoli«

– 1937. – Tirrenia S.A. di Navigazione, Venecija (kasnije Rijeka)

– 7. 5. 1941. – mina 12 Nm južno od otoka Suska

Kako je ekipa Danijela Frke slučajno našla olupinu

Ronilačka ekipa Danijela Frke je 2008. godine tražila oko Suska olupine nekih drugih potonulih brodova i slučajno naišla na olupinu broda »Pascoli«.

– Spustili smo se do nadgrađa i ostataka zapovjedničkog mosta. Dubina je bila 48 metara, dok je vrh jarbola na 40 metara bio najplići dio olupine. Od mosta ostali su samo zidovi i prednji prozori. Svi su predmeti na palubama jako zarasli u morsko raslinje, pa se većina i ne prepoznaje pod debelim naslagama spužvi i koralja.

Čeprkajući po palubi pokraj mosta, Marino je pronašao dvije vatrogasne mlaznice, dio sustava za gašenje požara. Je li to značilo da je brod gorio i da ga je posada pokušavala ugasiti ?… Na pramcu je sidreni uređaj s vitlima, od kojeg dva debela lanca vode do okna na palubi i dalje prema sidrima.

Oba sidra su na svojim mjestima što znači da je brod plovio u trenutku stradanja. Na palubi nije bilo znakova neke eksplozije, osim što je pramčani jarbol slomljen otprilike na polovici visine… Marino je na palubi pronašao keramički tanjurić na čijem se donjem dijelu nazirao znak tvornice koja ga je prozvela…

Nešto dalje, na nadgrađu, vidio se svjetlarnik iznad strojarnice, a iza njega nadgrađe je zavšavalo i naziralo se krmeno teretno skladište…

Pravoslavna crkva u Crikvenici

Povijest ruske pravoslavne crkve u Crikvenici (Sv. Nikole Čudotvorca) vezuje se uz događaj iz 1920. godine kada je u Bakar uplovio brod »Vladimir« s oko tri tisuće izbjeglica iz Rusije.

Njih oko 200 je otišlo u Crikvenicu gdje su najprije bili smješteni po hotelima i privatnim kućama, a 1924. godine izgrađen je jedini ruski pravoslavni hram u Hrvatskoj.

»Vladimir« (1.227 brt, 778 nrt, pogon triplex) je izgrađen 1894. godine u škotskom brodogradilištu Grangemouth Dockyard Co., Grangemouth kao »Westfalen« (Rabien & Stadtlander, Geestemunde).

Postaje 1898. »Nestor« (Neptun Line, Bremen), 1910. prodan je u Genovu (E. Ghisler), 1911. kupuje ga Frane Olivieri pok. F. iz Senja, 1919. je u floti SA di Armamento Oceania, Trst, od 1924. je u floti Brodarsko Akcijskog društva Oceania, Sušak), a od 1927. je u vlasništvu Zora S.N. & Co. iz Splita.

Brod je doživio brodolom 31. ožujka 1933. godine.