Branka Malnar Travaš, dugogodišnja urednica Pomorske večeri i novinarka HRT Radio Rijeke, koja je gotovo čitavu novinarsku karijeru posvetila praćenju pomorstva, ove je godine dobitnica posebnog priznanja Plave vrpce Vjesnika, za promicanje kulture mora. Dobitnica zaslužene nagrade na kraju karijere, koju je službeno okončala upravo u emisiji Pomorske večeri, prije godinu dana, a koja je i sama nebrojeno puta izvještavala o onima koji su Plavu vrpcu zaslužili nesebičnim spašavanjem života na moru, ističe kako je ovo priznanje za nju posebno značajno.

– Dodjelu Plave vrpce pratim već četrdeset godina i ta nagrada je zaista posebna. Drago mi je da sam priznanje dobila baš vezano uz Plavu vrpcu Vjesnika. Već smo ga bili dobili, za radijsku emisiju Pomorska večer, a sada sam i osobno dobila ovo priznanje i ono mi je zaista važno. Važno jer je riječ o nagradi koja govori o ljudima. Dobitnici Plave vrpce su ljudi koji su spašavali tuđe živote, uglavnom u teškim uvjetima, nerijetko izlažući vlastiti život opasnosti. Njihovi su podvizi uvijek zanimljivi, a zanimljivo je i kako su se okolnosti mijenjale s godinama.

Danas je i spašavanje podložno protokolima i procedurama, pa ponekad sama bit spašavanja pada u drugi plan. Tako je i ove godine dobitnik Plave vrpce, u pojedinačnoj konkurenciji, drugi časnik palube Marko Rakuljić, u prisustvu svih mogućih službi, policije, prve pomoći i tako redom, koji su radili po protokolima, dok se čovjek utapao, skočio i spasio ga, kaže Branka.

Herojski podvizi

Priča o herojskim podvizima naših pomoraca u spašavanju ljudskih života na moru, kao i o drugim dramatičnim situacijama u kojima su se pomorci nalazili po svjetskim morima, prenijela je u radijskom eteru toliko da bi ih bilo teško pobrojati.
– Bilo je strašnih priča. Primjerice, za vrijeme Zaljevskog rata, kad smo dočekivali ljude koji su se vraćali s jednom vrećicom u ruci jer im je brod izgorio, a oni jedva izvukli žive glave. Život pomoraca ponekad je zastrašujuć, ali ono što naše pomorce krasi i dan danas je ta crta ljudskosti i humanosti. I to bez velike pompe. Mi, novinari koji pratimo pomorstvo, nebrojeno smo puta kod ljudi, koji su izveli zaista nevjerojatne podvige u spašavanju drugih, vidjeli taj izraz lica, tu emociju, koja kaže: spasio sam čovjeka i ostao čovjek.

Toga danas, u svakodnevnom životu, vidimo sve manje. Ljudi će na ulici proći pored nekog tko je u nevolji, bez da stanu i pokušaju pomoći. Pomorci su tu posebni, a mi smo tu da i taj dio pokušamo prenijeti javnosti. Iako je to, u punoj mjeri, gotovo nemoguće do kraja prenijeti. A pritom će većina njih reći, sasvim iskreno, da su samo radili svoj posao i učinili ono što je trebalo, te da se ne osjećaju kao neki heroji. Ljudi na moru su ljudi posebnog kova, kaže Branka.
Od kraja njezine karijere i velikog priznanja, koje je posve zasluženo dobila, razgovor nas vodi na početke. Zanimalo nas je koliko je emisija Pomorske večeri vodila i uređivala i kako to da se, u vrijeme kad su u pomorstvu, čak i kad je riječ o novinarskom izvještavanju, uglavnom prevladavali muškarci, odlučila baš za praćenje te struke.

– Mogu izračunati koliko sam emisija uređivala, a prije toga sam i surađivala, kao mlada novinarka, s prilozima za emisiju. Kolegica Đurđica Dusper me u to uvela, a kad pomnožimo broj godina, trideset, s brojem emisija koje sam godišnje uređivala, između deset i dvanaest, dolazimo do brojke od preko tristo emisija Pomorske večeri. Što se tiče sektora pomorstva, na Radio Rijeci su taj dio zapravo uglavnom pratile žene. Inače, moji novinarski počeci bili su u Novom listu, gdje sam počela raditi kao sportska novinarka, još 1978. godine, a već dvije godine kasnije prešla sam na Radio Rijeku, gdje sam ispočetka također dijelom pratila sport. Radila sam i omladinski program, ali pomorstvo me privlačilo, jer sam imala i dan danas imam prijatelje pomorce, tako da sam malo po malo ulazila u taj svijet i u konačnici je taj dio prevagnuo, kaže novinarka.

Kultni status

Pomorska večer desetljećima je imala kultni status među generacijama pomoraca i njihovih obitelji. Preko radija su obitelji pomorcima čestitale rođendane, slale poruke, a u vrijeme kad se putem interneta nije moglo pratiti kretanje brodova kao danas saznavale i gdje su u tom trenutku njihovi najmiliji i, ono najvažnije, da brod plovi i da su na njemu svi živi i zdravi. Često je Pomorska večer bila jedini i najbrži način komunikacije između pomoraca, njihovih obitelji i prijatelja na kopnu.

– Emisija je svojevremeno i pokrenuta s tom namjerom. Susrela sam se s Brankom Knezocijem, pokretačem Pomorske večeri koji je radio u vrijeme kad je novinarstvo bilo posve drukčije nego danas. On je znao po tri mjeseca biti na brodu i pisati reportaže, što je u današnje vrijeme, kad sve mora biti odmah i sad, nezamislivo. Vidio je što pomorcima znači doći u luku, dobiti pisma od žena, roditelja, prijatelja. Vidio je i što znači ne dobiti pismo.

I tako je krenula ideja o pokretanju Pomorske večeri. I tako su krenule emisije, u kojima su se putem radija slale poruke pomorcima, uz obavezno »pozdrav posadi broda« na kraju. Kao dijete se sjećam da je moja nona ponedjeljkom uvijek slušala Pomorsku večer, a posebno se pratilo kretanje brodova, jer je to bio jedini način da se sazna gdje je brod u tom trenutku. I uvijek mi je, kad bih to slušala, kao dijete, ostao osjećaj kao da i sama plovim po tim morima i lukama egzotičnih naziva, od kojih sam neke kasnije i sama posjetila, kaže Branka.

Bezbroj anegdota

Tijekom tri desetljeća uređivanja i vođenja Pomorske večeri bilo je, naravno, i vedrih i tužnih tema i bezbroj anegdota iz kratkih poruka koje su izmjenjivali pomorci sa svojima na kopnu.
– Možda sam to već više puta pričala u javnosti, ali meni je jedan od najdražih trenutaka bio kad su me kolege iz tehnike zvali da dođem poslušati poruku u kojoj je jedan pomorac s Korčule zaprosio svoju tadašnju djevojku, a kasnije suprugu. U samoj emisiji ona je izrekla »da«, a kasnije smo se i čuli telefonom. I ne samo to, nego su me i pozvali u Vela Luku, jer on je iz Vela Luke, a ona iz Blata, upoznala sam ih i to će mi zauvijek ostati u sjećanju, kaže Malnar, dodajući kako je, nažalost, bilo i teških trenutaka, kada se izvještavalo o potonućima i drugim brodskim nesrećama u kojima su pomorci gubili živote.

– Srećom, u zadnjih nekoliko desetljeća, takvih je tragedija bilo puno manje, ali sjećam se primjerice nestanka broda »Dunav«, kada je nestalo više od trideset pomoraca. Teško se takvih situacija i sjećati, dan danas, kaže Malnar.

Nasljednicu je, nakon tri desetljeća, dobila u još jednoj novinarki, Ivi Črnjar Ivančan, koja danas uređuje emisije Pomorske večeri iz riječkog studija Hrvatskog radija.

– Iva ima svoj stil, drago mi je da me naslijedila i da ta »ženska linija« u praćenju pomorstva ide dalje. Sigurna sam da će i ona dati svoj pečat emisiji. Ona ima svoj stil, što je dobro, jer najlošije je kad pokušavaš kopirati nekog drugog. Jako smo dobro surađivale, ne samo ona i ja, nego i drugi kolege, s drugih radija i iz drugih medija, od kojih je nas dosta već u mirovini, ali sve nas je povezivala ta ljubav prema moru i pomorskim temama, tako da vjerujem da će Pomorska večer i dalje biti rado slušana, iako je u današnje vrijeme to posve drukčija emisija, kaže Malnar.