Berge Istra je bio brod, ali ne bilo kakav, već jedan od ponajvećih građenih u pulskom brodogradilištu Uljanik, pa još u doba ‘surog’ socijalizma. »Berge Istra« je i tragedija velikog broda koji je potonuo negdje između Filipina i Japana. A »Berge Istra« je i dokumentarni film koji su za HRT radili Dražen Majić i Zoran Angeleski. Scenarij potpisuju obojica, Majić je redatelj, no još se važnijim čini to da su obojica Puljani i da im je obojici Uljanik u dobroj mjeri odredio život.

Stoga se nekako logičnim činilo da razgovor nakon zagrebačke, prisavske projekcije filma započne baš od Uljanika!

Tko je od vas dvojice radio u Uljaniku i tko mu je radio u Uljaniku?

ANGELESKI: Brat mi je radio u Uljaniku cijeli život, sad je umirovljen. Ja sam radio preko tadašnje omladinske zadruge 80-ih godina. Bila je dobra lova, super za srednjoškolce. Radili smo fizičke poslove, farbali, brusili, bili prljavi stalno. Ali tih mjesec i pol-dva bila je baš dobra škola. Uljanik je uvijek bio grad u gradu, kao recimo u Sisku rafinerija.

MAJIĆ: U Uljaniku sam radio i ja jednu sezonu, a u Uljaniku mi je radio i očuh. Praktički me Uljanik i odgojio i školovao. Stanovali smo cijeli život u sjeni Uljanikova zida. Nama je Uljanik sve. Mi smo djeca Uljanika.

Neispričana priča

Što vas je onda potjeralo put ove priče: ta činjenica da ste vezani za Uljanik ili jednostavno to što je ovakva velika priča bila neispričana?

MAJIĆ: Priča je bila neispričana, premda je i lokalna i univerzalna. Meni je to ime uvijek bilo zanimljivo – Berge Istra! ‘Berge’, norveška hladna riječ, a onda ‘Istra’. Istra u nekim svjetskim gabaritima, mi u svjetskim gabaritima. Napravili smo brod koji je bio relevantan na svjetskom tržištu, koji je bio top proizvod. I kada se dogodila tragedija, to je bila tema svih svjetskih medija. Nešto naše postalo je poznato, intrigantno u cijelom svijetu. Sve je tu bilo najveće – najveći brod, najveća potraga u povijesti pomorstva, najveća odšteta. Na neki način sam nostalgičan za tim vremenima kad smo bili relevantni. Priča je to koja u sebi ima i tragediju i komediju. To je, što kaže Angeleski, mit. Mi taj mit pokušavamo demistificirati.

Dramaturški je sve složeno tako da se u filmu jedno tri žanra, tri pristupa sudaraju. Tu je i komedije i tragedije i istraživačkog.

MAJIĆ: Rekao bih da smo čak i povukli kočnicu. Htjeli smo raditi tako da su unutar jednog filma sadržane stilski potpuno različite priče. Prvi dio je napravljen poput industrijskog filmskog žurnala, s malo te socijalističke propagande, s malim našim odmakom. Svatko tu nešto može naći. Teško je bilo sve dramaturški složiti, bio je golem zadatak probiti se dramaturški kroz priču, a kada smo to učinili, otkrili smo u Norveškoj novi bazen podataka pa je ponovo sve trebalo staviti u kontekst i vizualno počistiti. Tu smo se dobro nadopunili, jer ja sam više od istraživačkog rada, a Angeleskog više zanima emocija i umjetnički dio. Moram dodati i da je ovaj film dokaz snage HRT-a. Na HRT-u ima vrhunskih ljudi, vrhunske arhive, stručnjaka svjetske klase.

Snimali ste u Norveškoj, Španjolskoj, Hrvatskoj, tu je lijepi broj sugovornika. Je li vas nešto putem posebno iznenadilo?

MAJIĆ: Bilo je zahtjevno. Recimo, snimanja dvojice preživjelih u Španjolskoj. Moraš doći tamo, pripremiti pitanja na drugom jeziku, mi ne znamo španjolski, oni ne znaju engleski…. Sve je čisti punk! Intuicija. Tek kad dođeš doma i dobiješ španjolskog prevoditelja, skužiš sve. Sama tehnika tih intervjua je vrlo zahtjevna jer su svi sugovornici u filmu stariji ljudi, često zatvoreni.

ANGELESKI: A i dvojica preživjelih su žrtve. Oni tu tragediju žive kontinuirano i ta je rana stalno otvorena. Polako su nam se otvarali i sami pričali priču.

Potentna priča

Nameće se pitanje zašto se ekranizacije ovako potentne priče nije uhvatio nitko prije?

MAJIĆ: Prvo, netko mora znati za tu priču, a za nju se znalo samo u Puli i Istri. Velika nam je želja film prikazati na Pomorskom fakultetu u Rijeci.

ANGELESKI: A i u Puli mnogi ne znaju da su dva španjolska mornara preživjela.

MAJIĆ: Napravili smo koncepciju, došli ravnatelju programa HRT-a Renatu Kuniću i on je rekao: »Može.« Ne znam bi li to prošlo u kakvoj privatnoj produkciji. To je vrsta priče koju samo HRT može napraviti. Valja imati na umu da smo Angeleski i ja sve ovo radili uz svoj normalan posao.

ANGELESKI: Dugo traje ideja da se priča ispriča: sigurno nekih 15-ak godina. Majića su uvijek više fascinirali razlozi tragedije, a mene žrtve. »Berge Istra« je mit koji je, s jedne strane, vrlo ljudski, a s druge filmičan – i po gradnji, i po tragediji, i po preživjelima, i po nikad zaključenoj istrazi i razlozima potonuća. Sve to ima svoju unutarnju dramaturgiju. Kad smo ulazili u priču, ljuštili smo sloj po sloj.

MAJIĆ: Bogata je priča jako. Nije to ona vrsta dokumentarca gdje napraviš 90 posto skripta i onda odeš na teren snimati. To je cijelo vrijeme »work in progress«. Ali, ovo je prije svega istraživačka priča koja je jako emotivna. To se najbolje vidjelo na premijeri u Puli. U Areni je bio takav feedback, takva emocija. Ljudi su to primili jako intimno i ta povratna reakcija, to je tako ispunjavajuće. Ljude je film, njegova emocija, dotaknuo, a to ne možeš unaprijed osmisliti. Tek kad sve završiš, vidiš da emocija izbija na nekim mjestima i da su je ljudi osjetili.

Čudan grad

Dade se, dakle, reći da je film i vaša posveta Uljaniku i Puli, a onda i moru i pomorcima?

Foto Davor Kovačević

ANGELESKI: Pula je čudan grad, na moru je, a nije na moru. Pula je bila radnički grad, nije se tu poslije posla išlo na svoju barčicu. I takvu je volimo. Uljanik je bio grad u gradu. U Puli je i danas svega par stotina metara otvorene slobodne rive, a sve ostalo su kilometri zatvorenih, ex vojnih zona Muzila, Katarine, Valelunge, kao i industrijske zone Uljanika, cementare… Ne znam koliko je točno Puljana ušlo s barkom ili brodom mimo lukobrana u pulsku luku s drugačijim, netipičnim doživljajem Arene, no siguran sam da je to od nas 60-ak tisuća to učinilo i doživjelo njih jako, jako malo. Pula se mora vratiti moru.

MAJIĆ: Svaki grad ime neke svoje tajne. Ovo je tajna u našem gradu. A kad rasvijetliš neku tajnu, oslobodi se snažna energija. To je taj feedback koji smo dobili. Mene i zanima snaga dokumentarnog filma kao jedna vrste terapije, iscjeljenja. Vratio bih se pomorcima i pomorstvu. Tek sam tijekom snimanja shvatio svu brutalnost pomorskog posla. U Norveškoj se računa da odlaskom na brod preuzimaš i rizik stradanja. Nama tu puno kukanja ni u medijima, a niti u okviru obitelji.

ANGELESKI: A tema je univerzalna. To je, na neki način, u nekom drugom čitanju, i suočavanje sa svojom mladošću. S prošlošću koja je kod nekih potpuno potisnuta. Film ima i svoj politički moment, taj radnički ponos koji je danas skoro zgažen. Radnik danas više ne postoji.
Emocija prema brodogradilištu jasna je meni kojeg je također odškolovala plaća iz škvera, no može li tu emociju osjetiti i netko tko je, ajmo tako reći, s kopna?

ANGELESKI: Može. Od vode smo više nego od ičega. Čovjek s kopna još je više fasciniran morem nego onaj rođen do mora. More je fascinantno, more je privlačno, more je opasno, more je i levijatan i sloboda. U tom smislu je brod taj koji osvaja to prostranstvo slobode.

Tragedija i sramota

Kako je onda moguće da nam nešto tako veliko poput brodogradilišta može propasti?

ANGELESKI: Kad smo dijelili ulaznice Uljanikovcima uoči premijere u Areni, jedan umirovljeni, stariji Uljanikovac rekao mi je da je potonuće »Berge Istre« tragedija, a potonuće Uljanika – sramota! A kako je to moguće? Osim raznoraznih Vlada, koje datiraju i u jugoslavensko doba, tu su krivi i lokalni ljudi, lokalna politika, IDS, samo vodstvo Uljanika – kako ovo koje je sada na sudu, tako i ono prethodno koje se, kao, borilo za Uljanik. Zapravo su svi računali na buduću turističku eksploataciju priobalja.

Planirate li, udvoje dakako, i neke nove projekte? Što dalje?

MAJIĆ: Ima puno tema – pulskih, istarskih, a univerzalnih. Pula ima jako bogatu prošlost, dijelom neotkrivenu. Ima toliko likova za koje se ne zna. Pula je grad bez dubljeg identiteta, problem je što nemamo zajedničku gradsku, urbanu memoriju. Mi i ovim filmom pokušavamo pokrenuti kulturnu platformu u smjeru jačanja zajedničke, urbane memorije grada i zato smo u projekt »Berge Istra« uključili i druge pulske umjetnike poput Bojana Šumonje i Roberte Weisman Nagy.

ANGELESKI: Radit ćemo remek-djela!

Odrasli na post-punku

Glazba u filmu igra iznimno važnu ulogu. Stvorio ju je bend The Chweger, pulski dakako za koji, čini mi se, širi krug ljudi i ne zna.

ANGELESKI: I ne čudi da ne zna, ima naš bend tu neku underground poziciju. Ali, imamo mi ljude koji nas slušaju i poštuju zadnjih 20 godina. Već dva desetljeća najozbiljnije radimo svoju glazbu i ona je prvi put ovdje zaživjela kako treba, pokazala se jako filmična što u suštini ona i je. Dosta je mantrična, ima emociju, melankoliju i dala je filmu, na neki način, odijelo. Reakcije na glazbu su super, što nama godi.

Velite naša glazba s punim pravom, s obzirom na to da u bendu svirate.

ANGELESKI: Da, bas gitaru.

Koju se dobro u filmu čuje.

ANGELESKI: Hahaha. I inače nam je ritam sekcija dosta bitna, iako su nam Rosove klavijature i gitara kralježnica, a Majin i Ferlinov glas duša, melankolija. Mi smo odrasli na post-punku, na ranoj fazi Floyda, psihodeliji, na novom valu… Da, i na krautrocku. Ali, naglasak je na post-punku, mantri, a jako, jako puno smo se hranili i hranimo se najboljom elektroničkom glazbom 90-ih i 2000-ih, poput primjerice Underworlda. Mi smo pasionirani slušatelji koji sviraju. Zbog različitih žanrovskih utjecaja i izričaja, znao sam biti u neprilici kad bi me netko pitao kakvu glazbu sviramo, pa sam znao reći da nam je glazba filmična. Sada se to u punoj mjeri obistinilo, na našu radost, a reakcije su fenomenalne, pa i onih ljudi koji nisu toliko u glazbi. I inače nas ovih dana najviše raduju iskrene reakcije običnih ljudi na film.