Vrsna podvodna arheologinja, koja već desetljećima radi na otkivanju tajni koje se skrivaju pod pijeskom i kamenom Jadrana, Irena Radić Rossi, nedavno je primila prestižnu »Nobelovu nagradu za podmorske aktivnosti«, Zlatni trozubac za predani rad na istraživanju, zaštiti i očuvanju podmorske arheološke baštine.

Nagradu dodjeljuje Međunarodna akademija podvodnih znanosti i tehnika, a riječ je o najvažnijoj svjetskoj nagradi za izvrsnost u znanstvenim, istraživačkim, tehničkim, tehnološkim, hiperbaričkim, informativnim, umjetničkim i sportskim aktivnostima.

Nakon Nevena Lukasa kojemu je nagrada dodijeljena 2022. godine, vrijedna istraživačica arheoloških nalazišta u hrvatskom podmorju dobila je titulu akademkinje jer je do sada pokrenula i s uspjehom vodila brojne međunarodne projekte usmjerene na proučavanje pomorske trgovine tijekom prošlosti, tehnološkog razvoja plovidbe i brodogradnje te potopljenih paleokrajolika.

S ovom smo vrsnom stručnjakinjom za tajne podmorja zato razgovarali o njezinoj karijeri, uspjesima koje je postigla i budućnosti podvodne arheologije na hrvatskom Jadranu.

U vodi od početka karijere

Na početku razgovora kazala nam je kako se još u studentskim danima upoznala s čarima podvodne arheologije, koja ju je odmah privukla, toliko da se i u karijeri bavi jedino istraživanjima podmorske baštine.

– Zlatni trozubac svakako je priznanje kakvo se može zaslužiti samo jednom u životu. Nagrada je to koja se dodjeljuje svima koji na svoj način djeluju u podmorju, bilo da se bave arheološkim ili biološko – geološkim istraživanjima, ili pak popularizacijom i predstavljanjem podmorske baštine ili se bave podmorskim sportovima i promiču zaštitu podmorja.

Mene je prvo iznenadila sama nominacija. Kada su mi javili da su me odabrali za nagradu, silno sam se razveselila, jer nisam niti pomislila da bi nominacija mogla na kraju dovesti do ovog priznanja, kazala je Radić Rossi.

Još na drugoj godini fakulteta upoznala se s podvodnom arheologijom.

– Kolega koji se tada bavio podvodnom arheologijom na jednom je terenskom istraživanju zapazio moje radne navike i pozvao me na sudjelovanje u svom projektu.

Iako nikada nisam ronila, okušala sam se na njegovu tečaju za studente arheologije, koji je trajao tri mjeseca. Nakon što smo završili s prvim stupnjem tečaja, sudjelovali smo u nekoliko plitkih terenskih istraživanja. Od tada sam krenula sudjelovati u podmorskim arheološkim istraživanjima, koji me i dan danas fasciniraju, kazala je Radić Rossi.

Paralelno je sudjelovala i u kopnenim istraživanjima, jer arheolog prvo mora savladati sva znanja i vještine na suhom da bi se mogao snaći u podmorskom istraživanju.

– Sredinom 80-ih godina polako je jenjavao interes za kopnenim istraživanjima, dok je naglo rastao interes za podvodnom arheologijom, koja se tih godina počela naglo razvijati na našem području.

Čim sam 1988. diplomirala, dobila sam posao u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture u odjelu koji se bavio zaštitom podmorske kulturne baštine.

Krajem 60-ih i početkom 70-ih Republički zavod za zaštitu spomenika kulture odlučio je koordinirati aktivnosti po pitanju zaštite podmorske kulturne baštine.

Tada je Vlado Madarić, tadašnji direktor Zavoda pozvao Dasena Vrsalovića, koji se ozbiljno primio zadatka i uspostavio sustav zaštite podmorske kulturne baštine koji je bio sjajno zamišljen, no nakon nekoliko je godina ugašen.

Od Dasenove smrti sustav se polako počeo razvodnjavati i do 1991. godine gotovo potpuno nestao. U suvremenoj Hrvatskoj na isti način nije ponovno uspostavljen kao centralno mjesto gdje su se prikupljala sva izvješća o provedenim podmorskim istraživanjima, pojasnila je profesorica.

Koordinacija istraživanja

Danas su istraživanja otežana zbog manjka dobre koordinacije među institucijama.

– Prije rata diljem obale djelovale su akcijske grupe koje bi se sastajale jednom godišnje i odlučivalo se što će se i kako raditi na terenu.

Doktorski rad Dasena Vrsalovića »Arheološka istraživanja u podmorju istočnog Jadrana – prilog poznavanju trgovačkih putova i privrednih prilika na Jadranu u antici«, koji je objedinio sva dotadašnja istraživanja do 1978. godine, označio je jednu od najvažnijih promjena u podvodnoj arheologiji, jer je i nakon 1978. nestalo Koordinacije za zaštitu podvodne baštine, objasnila je Radić Rossi.

Oni koji danas rade u podvodnoj arheologiji nisu doživjeli funkcioniranje tog sustava.

– Ja sam rijetka u struci koja je stasala u tom starom sustavu. Danas se nitko ne bavi idejom bolje koordinacije istraživanja. Iako svi međusobno surađujemo i radimo na terenima, nema koordinacije kojoj bi svrha bila da brine o tome da svatko radi ono što treba i da za svoja istraživanja ima dovoljno financijskih sredstava, dodala je.

Radić Rossi ispričala nam sve o modernim podvodnim istraživanjima.

– U Hrvatskoj se jako intenzivno radi, jedna smo od zemalja mediteranskog bazena gdje se puno pozornosti i sredstava izdvaja za podvodna arheološka istraživanja, napomenula je profesorica. Podvodna su istraživanja skupa, ali kada se sve zbroji, u Hrvatskoj se jako intenzivno radi.

Radić Rossi nam je kazala kako pariramo zemljama mediteranskog bazena. Do Domovinskog rata većina je istraživanja bila usredotočena na zaštitna arheološka istraživanja, jer je na najbrži mogući način trebalo spasiti što više artefakata od krađe. Zaštitna arheološka istraživanja dugo su vremena bila glavna karakteristika istraživanja.

– Tek smo u 21. stoljeću zapravo postali svjesni da puno stvari kod sustavnih podvodnih istraživanja ne možemo raditi sami. Uspostavili smo međunarodnu suradnju s brojnim međunarodnim institucijama

. Istrenirani i poučeni iskustvima kolega, nastavili smo raditi na sustavnim istraživanjima, tako da visoko rangiramo i po kvaliteti i brojnosti istraživanja, naglasila je Radić Rossi.

Zatišje nakon bure

Kaže kako interes studenata za podvodnom arheologijom varira iz godine u godinu.

– Trenutno se nalazimo u svojevrsnom zatišju nakon bure zanimanja za podmorska istraživanja. Vrijeme provedeno pod morem zahtjeva velike pripreme i prije i poslije zarona, mnoštvo skupe opreme i najvišu razinu logističkih priprema.

Podvodni arheolog nije samo istraživač, već i organizator i stručnjak za ronjenje. Trenutno radimo na terenu u Kaštel Sućurcu, gdje sudjelujemo kao Sveučilište i istražujemo gospodarski kompleks čiji se nadmorski dio nije očuvao.

Od 2002. godine radimo na podmorskom dijelu kompleksa koji je jako dobro očuvan. Nakon dugog niza godina boravka na terenu otkrili smo ostatke antičkog broda koji je bio namjerno potopljen kako bi se učvrstila operativna infrastruktura kompleksa, kazala nam je profesorica.

Tijekom istraživanja pronašli su još dva broda.

– Taj kompleks u sebi ima i velike prošupljene dolije, globularne amfore, različitu sitnu keramiku i ta tri namjerno potopljena broda koja se razlikuju jedan od drugog. Trenutno radimo na trećem brodu, tako da jedva čekamo vidjeti što će istraživanje donijeti, najavila je Radić Rossi.

Od 2013. godine nositeljica je kolegija s pomorskom tematikom u okviru poslijediplomskog studija Arheologija istočnog Jadrana.

Baveći se istraživanjem i zaštitom podvodne arheološke baštine sudjelovala je u brojnim rekognosciranjima i zaštitnim istraživanjima u moru i u unutrašnjim vodama.

Tijekom posljednjih deset godina samostalno vodi projekte istraživanja i zaštite arheološke baštine u hrvatskom podmorju i priobalju.

S predavanjima i posterima aktivno sudjeluje na znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, promičući istraživanje, zaštitu i očuvanje hrvatske pomorske baštine iz svih vremenskih razdoblja.

– U našem dijelu Jadrana postoji jako mnogo nalazišta iz raznih vremenskih razdoblja. Najveći dio ih je iz rimskog razdoblja, a tomu je tako jer su teret antičkih brodova, naročito iz rimskog doba, amfore.

One su preživjele tisuće godina pod morem, tako da se čak i iz devastiranih amfora može puno saznati. Brodolomi iz drugih vremenskih razdoblja su problematični, jer je teško uočiti brod koji je prevozio organski teret, koji je naravno nestao, a pod potonuo u sediment ili potpuno nestao.

Uvođenjem željeznih topova u 14. stoljeću, a naknadno i brončanih, olakšava uočavanje ostataka na morskom dnu, pojasnila je Radić Rossi.

Brojni lokaliteti

Nalazišta je mnogo, a i danas se, kazuje nam Radić Rossi, pojavljuju potpuno neoštećena nalazišta. Iako su znanstvenici prije Domovinskog rata bili uvjereni kako je sve do 40 metara dubine opljačkano, nakon otkrivanja potpuno neoštećenih brodoloma na relativno malim dubinama, njih 10, znanstvenici sa svakim zaronom nailaze na nova iznenađenja.

– To nam je pokazalo da se i na relativno malim dubinama mogu naći zanimljivi arheološki nalazi i sugeriralo nam da naše podmorje ni slučajno nije istraženo do mjere koju smo mi očekivali.

Lokaliteti se još uvijek otkrivaju, pristižu informacije o postojanju do sada neotkrivenih nalazišta, možda ne potpuno točne, ali ipak iskoristive.

Ljudi nevoljko otkrivaju pozicije takvih nalazišta, ali cirkuliraju snimke koje nam dokazuju svo bogatstvo neistraženih lokaliteta i to ponekad na lokacijama za koje bismo pretpostavili da su bez podmorskog blaga, naglasila je Radić Rossi.

Ističe da je teško izdvojiti dio Jadrana koji bi mogao biti bogatiji nalazištima u odnosu na druge lokalitete.

– Brojnost lokaliteta zapravo ovisi o intenzitetu istraživanja na nekom prostoru. Kolege iz Hrvatskog restauratorskog zavoda pod svoje su okrilje na primjer uzeli područje otoka Mljeta, gdje su sustavnim istraživanjima otkriveni brojni do sada nepoznati lokaliteti, kazala je Radić Rossi.

Svaki je lokalitet zanimljiv na svoj način.

– Svaki lokalitet ima svoj šarm i svoje izazove. Jako zanimljiv je na primjer brodolom kod Gnalića, cjelovit nalaz kakav se rijetko pronalazi.

On ima svoj repertoar pokretnih nalaza, koje još uvijek dižemo iz morskog dna, a odnosi se na brodsku opremu, teret i naoružanje.

Jako je dobro očuvana ljuska broda, tj. njegov desni bok, koji je ostao sačuvan je zajedno s kobilicom, dok lijevi dio nije sačuvan.

Postoji i cijela povijesna priča iza njega, jer smo u arhivima pronašli desetke dokumenata koji predu priču o tome kada je brod izgrađen, kuda je plovio i kako je skončao, kazala je Radić Rossi.

Kaže da arheološka priča na svijetlo dana iznosi bisere koji se rijetko pronalaze.

– Za antičke se brodove tako što ne može niti zamisliti. Međutim, i za rane novovjekovne se brodove dosta rijetko pronalazi takav set dokumenata koji bi svjedočio o njihovoj priči. Upravo je zato brodolom kod Gnalića neponovljiv, ističe.

Radić Rossi radila je na istraživanjima duž jadranske obale.

– Luka Caska, gdje se nalaze namjerno potopljeni brodovi, Trstenik u Kaštel Sućurcu, brodolom kod rta Letavice na Pagu, samo su neke od izvrsnih priča koje smo saznali. Svako je to nalazište neponovljivo, živo mjesto gdje se svakim zaronom saznaje nešto novo, zaključila je Radić Rossi.

U međunarodnim vodama

Irena Radić Rossi pridružena je profesorica na Sveučilištu Texas A&M, pridružena istraživačica američke organizacije Institute of Nautical Archaeology i francuske institucije Centre Camille Jullian te gostujuća profesorica na programu Master of Global Maritime Archaeology na Sveučilištu na Malti.

Članica je Sekcije za hrvatsku pomorsku baštinu Znanstvenog vijeća za pomorstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te glavna istraživačica na projektima AdriaS (Arheology of Adriatic Shipbuilding and Seafaring) i NEREAS (Numerical Reconstruction in the Archaeology of Seafaring) koje financijski podupire Hrvatska zaklada za znanost.

Crtice iz životopisa

Irena Radić Rossi ronjenjem se bavi od 1986. godine, a od samoga je početka aktivno sudjelovala u podmorskim arheološkim istraživanjima.

Godine 1988. zaposlila se kao podvodni arheolog u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu, koji je kasnije prerastao u Ministarstvo kulture RH. Od 2009. godine zaposlena je na Odjelu za arheologiju Sveučilišta u Zadru, na kojemu predaje kolegije iz podvodne arheologije, arheologije pomorstva i arheologije broda.

Danas vodi nekoliko velikih međunarodnih projekata usmjerenih na istraživanje podmorskih nalazišta iz raznih vremenskih razdoblja.