Lada, Irena i Mirjana nikad nisu osjetile nejednakost zbog činjenice da su žensko u muškom bendu. No Mirjana će istaknuti kako često puta mora puno više raditi kako bi se dokazala vrijednom kolega i suradnje s njima
Žene u glazbenoj industriji moraju više raditi da se dokažu. Osim toga, sramotno je da je u 2014. godini žena s instrumentom na pozornici neobična stvar. Izjavio je to nedavno poznati američki glazbenik Jack White čije su nas riječi potaknule da za mišljenje o toj tematici upitamo neke od rijetkih instrumentalistica u domaćim bendovima.
Jedna je od njih Mirjana Mičetić, klavijaturistica riječke grupe Keops. Osvrnuvši se na izjave Jacka Whitea, Mirjana nam je otkrila kako kao instrumentalistica često puta mora puno više raditi kako bi se dokazala vrijednom kolega i suradnje s njima.
– Kad kažem da sam, između ostalog, i glazbenica ljudi najčešće pitaju: A gdje pjevaš? Onda moram objašnjavati da uglavnom sviram, a po potrebi pjevam back glas na što se dotični uglavnom čude jer je kod nas još uvijek sve povezano s time da žene uglavnom pjevaju, što je naravno žalosno. Kao što je i White rekao, najčešće je ta ideja da sam žena povezana s percepcijom toga što se to događa na pozornici. A ja jesam vesela i skačem pa ljudi valjda to gledaju i vole. Neka uživaju, reći će Mirjana.
Borba za status
Prema njezinom mišljenju, što potvrđuje i konkretnim primjerima, dokazivanje instrumentalistica među kolegama traje jako dugo. – Nedavno je preminula Peggy Gilbert, poznata saksofonistica koja se još od 1920-ih, 1930-ih borila za status instumentalistica. Usput, koliko je žena dobilo nagradu Status koja se nedavno dodjeljivala u Rijeci? Žene se u svim poslovima moraju truditi više od muškaraca, to je svijet u kojem živimo, no to ne znači da odobravam glumatanje ili pretvaranje ili tražim sažaljenje. U svakom slučaju treba stalno učiti i raditi i znati što radiš i zašto, bez obzira na zanimanje. U Hrvatskoj nažalost kao glazbenica još uvijek moram ljudima objašnjavati kako mi se to dogodilo, dodaje.
Činjenica da je jedna od rijetkih instrumentalistica u domaćim bendovima za nju je pozitivna stvar. – Uvijek sam govorila da je s dečkima često puta lakše nego kad smo nas tri, četiri cure. Ali glazbenici uvijek ostanu dječaci u duši pa im s vremenom, nakon duže suradnje, postaneš kao majka i počneš postavljati pitanja: Treba li ti kabel? Jesi se upjevao? Jesi li gladan? Često puta bude i nerazumijevanja ako sam umorna. Ponekad je teško pratiti njihov ritam, jer dok se meni po glavi vrzma još tisuću i jedna stvar od cijelog dana, tipično ženski, oni se mogu vrlo lako isključiti i raditi samo to što rade – svirati. S druge strane, žalosno je da se mlade cure ne odlučuju učiti svirati neki instrument i raditi s nekim bendom. Ima nas jako malo, a ipak je poseban gušt stvarati na bini s ostalim ljudima i doživjeti tu energiju bez obzira jesi li muško ili žensko. Mislim da je danas curama štošta drugo postalo važnije, smatra Mirjana.
Ravnopravnost u bendu
Kao žena u bendu i žena na pozornici nerijetko je suočena s neumjesnim i često bezobraznim komentarima muškog dijela publika. – Naravno, bilo je puno seksističkih izjava koje okreneš na šalu kao i puno dobrih i lijepih komentara i podrške. Nedavno mi je jedan čovjek nakon koncerta rekao: Hej, super izgledaš na bini. Ja sam se nasmiješila i shvatila to kao kompliment. Međutim, opet te trkne onaj crv – da je bio neki moj kolega u pitanju, rekao bi mu: Hej, super ste svirali ili Nije vam baš danas dan ili takvo nešto. Valjda ljudi misle da zato što sam na bini imaju pravo raditi i govoriti štošta, ali to je samo stupanj naše kulture i razvoja, dodaje.
Ne može se reći da instrumentalistica u hrvatskim bendovima nema, ali da ih je malo, to je činjenica. Potvrđuje to i podatak da je među nominiranima za nagradu Status Hrvatske glazbene unije koja se dodjeljuje instrumentalistima, za vrhunsko umijeće i vještinu sviranja, ove godine bila samo jedna žena – šibenska mandolinistica Sanja Vrančić koja djeluje pod umjetničkim imenom Sanius Vernatius. Tu su i Lucija Ivšić, Ena Baćanović i Anja Tkalec, odnosno gitaristica, bubnjarica i basistica sve uspješnije i popularnije 100 posto ženske grupe Punčke. Ne smijemo zaboraviti ni Silvanu Jeličić, klavijaturisticu grupe Bonaca, ili pak Natašu Veljak, violinisticu grupe Crooks & Straights…
Biti jedina žena u bendu može biti prednost i nedostatak, a prema njezinom iskustvu, nedostatak je u tome što da bi bila »ravnopravna« u grupi, mora raditi sve ili možda i više nego dečki. – To je činjenica. Nema tu puno mjesta za »ženske« probleme, privatnost, često nema nikakvog backstagea, presvlačenja su u autu ili kombiju, napola našminkana krećeš od kuće… Moraš bit spremna na sve i sve uvijek nositi u torbi! Ponekad mi nedostaju ženski razgovori. Ali sve je to r’n’r! S druge strane, to je prednost za bend jer takvi bendovi privlače širu populaciju, i mušku i žensku, zar ne? Sjetimo se samo Margite iz EKV-a… Biti jedina žena svakako ima prednosti jer se uvijek možeš osloniti na mušku snagu. Dečki su jednostavniji od nas žena – ne mislim uvredljivo – i kad si jedina cura, čuvaju te. Prednost je jer te oni natjeraju da se posvetiš stvaranju s njima, a nedostatke moraš znati pretvoriti u prednosti, reći će Mirjana.
U njenoj biografiji, na web-stranicama Keopsa piše – »za članove benda jedino muško u bendu«. – Tako su me oni prozvali jer sam često stroga i vičem na njih ili ih tjeram da nešto naprave, da ne kasnimo… Kad si u tom svijetu, malo se »pomuškiš« (smijeh). A i mi žene smo u nekim situacijama hrabrije od muškaraca. Treba biti hrabra za ovaj posao i imati podršku, zaključila je.
Simpa i slatko
Jedna od najpoznatijih instrumentalistica u hrvatskim bendovima svakako je Lada Furlan Zaborac, basistica međunarodno poznate sisačke grupe Bambi Molesters. Komentirajući izjave Jacka Whitea koje su nas potakle na ovu priču, Statusom nagrađena glazbenica rekla je kako se ne slaže u potpunosti s njegovim tvrdnjama, iako ih je dosta dobro sročio. – Naime, široj publici često su »manje čudne« glazbenice koje su na mjestu pjevačice, pratećih vokala, klavijaturistice… Za razliku od izvođačica koje sviraju bubnjeve, gitaru, bas. Na početku naše karijere, između ostalih, dva su pitanja bila gotovo obavezna u svakom intervjuu i bila su upućena meni. Uvijek su glasila: Zašto ti, kao žena, sviraš bas? i Hoćeš li propjevati? Isprva sam se trudila na njih odgovarati i jako su me živcirala, međutim, nakon desetog ili dvadesetog puta, odgovori mi se uopće više nisu činili važnima pa sam imala neku neodređenu shemu odgovora na ova, zapravo, banalna i neodgovoriva pitanja. Ionako je najvažnije samo kako tvoj instrument funkcionira u pjesmama, smatra Lada.
O ženama u bendovima Jack White progovorio je u intervjuu za radiopostaju posvećenu Pearl Jamu. – Sjećam se da je, kad smo bili The White Stripes, činjenica da je Meg žensko bila povezana s percepcijom ljudi oko toga što se događa na pozornici. Kada imate sve ženske izvođače ili frontmenice, postoji drugačija percepcija. Sramotno je da je ljudima kada se žena pojavi s instrumentom na pozornici – gitarom, bubnjevima ili sličnim, to neobična stvar te komentiraju »nije li to slatko«? Sramotno je što žene trebaju raditi dvostruko više da se dokažu, ustvrdio je bivši frontmen The White Stripesa zaključivši da na kraju dobije nešto puno bolje od bilo kojeg prosječnog muškog izvođača jer su žene većinu vremena predane tome da se dokažu, a sve zbog toga jer su stavljene u poziciju da to moraju.
Biti jedina žena u grupi njoj ne predstavlja nikakav problem niti potiče potrebu za jačim dokazivanje. – No to je valjda stvar karaktera i osobnosti. U bendu se nikad nisam morala dokazivati, ali ponekad mi se činilo da su ljudi izvana tražili nekakvo opravdanje zašto sviram. Kao da se trebam opravdati za ulazak na taj neki »neženski« teritorij. Ponekad mi se činilo da se veći dio ljudi prema percepciji kakvu imaju spram izvođačica može podijeliti na dvije skupine: one koji očekuju da sviram pet puta bolje od bilo kojeg basista – jedino bi to u njihovim očima bilo valjani razlog zašto sviram; i one druge kojima je to baš »simpa i slatko« pa im uopće nije važno kako sviram. Postoji naravno i ona skupina, u koju na sreću spada naša publika, kojoj je normalno vidjeti curu za bilo kojim instrumentom, skupina kojoj je jedino mjerilo kvaliteta glazbe, bez obzira tko je svira, kaže Lada.
Duboko individualna stvar
Dodaje kako joj se čini da je u 20 godina na sceni uspjela izgraditi normalan odnos prema onome što radi i kako svira. – Jasno je da to sviranje nije nekakav »veseli eksperiment ili simpa hir«, a nadam se i da imam malo više kredita od one rečenice »Mala nema pojma«. Bilo bi isto tako pogrešno strpati instrumentalistice u isti koš samo zato što su žene, pa govoriti o tome da sve misle ili sviraju na određen način. Sviranje je duboko individualna stvar, kao uostalom i bilo koji način kreativnog izražavanja i svaki glazbenik je poseban i drugačiji na svoj način, dodala je.
Donositi zaključke o tome je li teško ili lako raditi s dečkima, odnosno biti jedna od rijetkih žena u domaćim bendovima, ne može jer lakoću ili težinu nekog odnosa ne povezuje sa spolom. – Spol je jedna od osobina svake osobe, ali puno drugih stvari određuje je li ti s nekim lako surađivati ili ne. S jedne strane, drago mi je susresti žensku osobu na bilo kojem mjestu vezanom uz bendove, glazbu, nastupe, pogotovo ako »kliknemo«, ali moram priznati i da sam u ovih dvadeset godina susrela i cura koje upravo igraju na kartu ženskosti, ne toliko ženstvenosti, pa jeftinim forama privlače pažnju, dok im je svirka u drugom planu. No, da se razumijemo, i to je samo jedan od regularnih načina na koji se možeš oblikovati. Mene takav pristup nikad nije privlačio… Sad se opet vraćamo na ono pitanje individualnosti i karaktera. U posljednje vrijeme primjećujem da je sve više djevojaka u bendovima i to mi je baš super. Drago mi je što su se »ohrabrile«, reći će Lada.
Izdvoji uljeza
I ona je, baš kao i Mirjana, zbog toga što je žena čula različite komentare publike. U početku ih je pamtila, a kako je vrijeme odmicalo, ljudi su se počeli navikavati na njih u toj postavi, pa su i komentari prestali… – Ili ih ja više ne čujem (smijeh). Široj publici smo vjerojatno poznati kao »oni što ne pjevaju, s onom plavom«, međutim, nas je oduvijek zanimala naša publika i glazba koju sviramo. Najsmješniji komentar kojeg se mogu sjetiti bio je savjet koji je Dinko dobio od nekog čovjeka: Trebali biste više onu pjevačicu gurnuti u prvi plan. Hahaha.
Je li činjenica da je jedina žena u bendu prednost ili nedostatak, Lada uvijek ne može odlučiti. – Kad gledaš bend uživo, vrlo je lako »izdvojiti uljeza« pa već samom tom činjenicom privlačiš više pažnje nego što bi to bilo da nas je više, ili da se radi o »all girl« bendu. Čak i kad se ne želiš isticati, ne možeš biti neprimijećena pa ti se, samim time, neke stvari ne opraštaju. Mislim da bi to bio glavni nedostatak. Inače, moje je iskustvo vezano uz bend super, inače ne bih to radila. Mogu reći da doista ne funkcioniramo na temelju muško-ženske podjele, nego svoje odnose gradimo na temelju naših osobnosti. Prednost je valjda što ne moram nositi težu opremu, a nedostatak to što moram biti na svakom intervjuu, zaključila je Lada.
Mala feministica
U priču o instrumentalisticama u domaćim bendovima odlično se uklapa i Irena Celio-Cega, klavijaturistica popularne virovitičko-zagrebačke grupe Vatra koja kaže kako, srećom, nikada nije osjetila nejednakost zbog činjenice da je žensko u muškom bendu.
– No, vjerujem da je percepcija dijela naše publike i kritike išla u tom smjeru, barem na početku. Ipak, vremena su se promijenila. Danas kad odvrtim film unazad, čestitam samoj sebi što sam tada, na počecima, kao još nedefinirana 17-godišnjakinja, znala zauzeti stav i ne dopustiti da se u medijima igra na kartu – one zgodne cure u bendu.
Škorpionska tvrdoglavost i mala feministica u meni odradili su posao i sad lijepo spavam i uživam u glazbi, objašnjava Irena koja o izjavi Jacka Whitea kaže: – White je pametan, talentiran i očito emancipiran glazbenik. Sviđa mi se njegova kreativna ludost, a nakon ove izjave cijenim ga više i kao čovjeka iako je svoje mišljenje dokazao već davno uzevši svoju tadašnju ženu Meg za, neki bi rekli, najneženstveniju ulogu bubnjarice.
Kao i njezine kolegice Lada i Mirjana, i ona je, samo zbog toga što je »cura u bendu«, tijekom proteklih 15 godina čula različite, počesto diskriminirajuće i negativne komentare. – Često me spašavala apsolutna cijepljenost od tuđih mišljenja s lošom namjerom, uz podršku mojih dečki pa me komentari tipa: »Evo, stiže ukras« ili »Što radiš u zadimljenim klubovima umjesto fotostudiju?«, nisu pokolebali… Dignu mi tlak, ali su i odličan poticaj da krenem dalje i dokažem suprotno, objašnjava Irena.
Kad je posao u pitanju, klavijaturistica Vatre okružena je kvalitetnim ljudima, članovima benda i producentima, i u takvim se uvjetima legitimno bori i dokazuje i na to ima pravo kao i svi ostali. – Iako sam u dvadesetima ponekad imala stav da je »čaša napola prazna«, danas znam da je »napola puna« zbog činjenice da sam žensko u muškom bendu. Poželjna su različita mišljenja i ta neka ravnoteža hormona i u zajednici kao što je bend i u takvom kreativnom izražavanju kao što je glazba. Vjetar u moja leđa i čvrst oslonac odavno su dale žene u bendu – Janis Joplin, Joan Jett, Blondie, Alanis, Sade, Norah Jones, puno kantautorica i nekoliko frajera koji se ne libe uzeti žene u svoje prateće bendove, npr. Prince, David Bowie, Michael Jackson, zaključila je Irena.
