Ako nam je išta donio mobitel kao takav i ova neka moderna vremena, donio nam je navadu da sve što skuhamo i spravimo uredno ovjekovječimo kamerom, a onda sliku okačimo na »zidove« ne bi li čim više svijeta to vidjelo i po dobru, ako može, komentiralo. Često, najčešće, primimo fotografije na znanje, pa ih brzo zaboravimo onako kako smo ih brzo i preletjeli.

Rjeđe se događa da viđeno ne možete izbaciti iz glave, da mu se s veseljem vraćate i da se baš svaki put nanovo pitate – kako to!? Zlata Vuzem radi medenjake, ali kakve! Medenjake s čipkom!

Medenjake koji su umjetničko djelo i rad minuciozne majstorice. Eno ih kad ukucate u računalo »medenjak na finjak«. I eno ih u Virovitici, ukoliko možda sumnjate da to ne može biti istina već samo neka, što ja znam, photoshop manufaktura. Zaludu vam sumnjati, odmah to valja reći.

I lijepi, i fini

Sunčan je dan, pomalo netipičan za zimsko doba. Pred kućom Vuzemovih i veliki pas. A u kući, kako to već u Slavoniji biva, čeka štogod da se prezalogaji. Tako se tu gosti dočekuju.

Ma, koliko god vabile delicije sa stola, pogled stalno leti ka komodi na kojoj su izložena čudesa. Prava je to mala izložba medenih kućica, srdaca, kuglica, medenjaka na koje je pao gusti snijeg od čipke. U kući i Zlatin suprug Zdravko, ma ne voli on da se o njemu piše, pa ni to da se spominje kako sjajnu kavu kuha.

Tek nam, kako pravom djedu dolikuje, veli kako voli kad im navrati unuka, skoro četiri godine stara Tena, pa kaže: »Bako, mogu ja?« Pa sve k’o baka.

A kad ocrta i ona medenjak znatiželjno pita: »Jel lipo!?« Da lipo. Lipi za vidjeti, a i apetitlih taman toliko da nam je odmah valjalo riješiti jednu malu dilemu.

– Smije li se pojesti koji? – pitamo Zlatu.

– Smije. I ovi ukrašeni. Sve se može pojesti – kaže Zlata.

Vratimo se mi izradi, činjenici da Zlate jednostavno nestane taj sat, dva, tri dok na medenjacima radi, dok ih oslikava. – Ja tad ne znam ni koliko je sati, ni kakvo je vrijeme vani, ni što se događa, nemam pojma. Tad sam u drugom svijetu – jednostavno će Zlata. I to je, kako god okreneš, dobro.

Ali, nije ona krenula u sve ovo s tom namjerom da u svijet neki svoj pobjegne. Zapravo sve je, kaže, bilo slučajno prije tih sedam godina kada je krenula u ovu avanturu.

– Slučajno, slučajno. U jednom časopisu je bio tekst o tome kako napraviti, složiti kućicu od keksa. Pa mi se učinilo da bih ja to mogla napraviti od medenjaka.

Ali, kako nisam to nikada radila nisam bila ni sigurna da li će se ‘zidovi’ kućice zalijepiti, da li će stajati. Nisam mislima da će mi uspjeti, ali uspjelo je. A onda sam smišljala kako da je ukrasim.

Sjetila sam se da bih to možda mogla učiniti čipkom od bijele glazure, pa da spojim dva klasika medenjak i čipku – priča Zlata.

Prisjeća se da je ispočetka problem bila ona mrežica toliko karakteristična za sitan vez. Kaže da je nikako nije išlo njeno oslikavanje, jer joj se glazura razvlačila, jer je pucalo, jer se »štopala« u vrećici, a niti tanke moraju biti.

– Onda sam vremenom, dok sam radila, osjetila pod prstima koju gustoću smjesa mora imati da bi mogla njome crtati. Samo, trebalo je za doći do toga puno vremena – priča Zlata.

Tu bi, dok se niti ne razvlače i dok bacate neuspjele komade, mnogi već i odustali. Zlata, međutim, nije od takvoga materijala.

– Bilo mi je jako lijepo, svidjelo mi se, mislila sam da bi baš bilo dobro tim se baviti i nisam odustajala – jednostavno će Zlata.

– Znači, odustajanje ni u jednom trenu nije bila opcija – provjeravamo, za svaki slučaj.

– Ne, ne, ne – rezolutno će Zlata.

Ništa bez meda

Medenjacima je, dakako, med u osnovi, bez njega nema ništa. Dobra je stvar da Zlati nije trebalo po sirovinu daleko. Njen otac i dandanas ima pčele što dobar med daju, a ima i slastičarnicu u Virovitici u kojoj se slastice od meda, čak i sladoled od meda, dade naći i pojesti.

Zato su medenjaci bilo logičan izbor. Što se meda tiče, reći će Zlata da se za izradu medenjaka može koristiti svaki, ali kesten, kaže, daje posebnu aromu.

Kazat će Zlata i to da joj ni prvi ispečeni medenjaci nisu ispočetka bili baš lijepi, sve dok s vremenom nije shvatila kakvo joj tijesto pod rukama treba biti.

Onda je istraživala dalje, vidjela recimo da postoje i kalupi za medenjake, pa dobila onaj iz Češke od kojeg se peku ni manje ni više nego 3D medenjaci u obliku pisanice. Ma, lako za kalup, drugo je tu nešto odredilo put.

– U tom paketu je bio recept za medenjake. I ja otad po tom receptu radim – kaže Zlata.

I nije joj za to trebalo savršeno znati češki, makar od pomoći je itekako bilo da je u Virovitici brojne češke manjine i da joj je dobra prijateljica koja je porijeklom Čehinja i kalup donijela i recept prevela.

Recepata kako se medenjak peče ima, eto, posvuda. Ali, sve se čini da ovako medenjake ne ukrašava nitko. Zlata veli da ima onih koji medenjake ukrašavaju, veli da zna gospođu iz Vinkovaca koja ih oslikava pa su joj jako lijepi, ali ovako da ih ukrašava čipkom nema nitko.

Nekako je i laiku novinarskom jasno da ovako medenjake ne može ukrasiti ona koja ne zna normalnu čipku izvesti.

– Da, jer ide to baš po shemi za heklanje.

Svaku rupicu na toj mrežici ja brojim, svaku. Brojim da bi dobila mustru. Kao da radim Vilerov goblen, recimo. To je slično – priča Zlata. Rupice broji!? Uzimamo u ruku jedan ukrašeni medenjak, gledamo taj vez, pa se čudom čudimo tim rupicama kojih je i na najjednostavnijem motivu mali milijun.

Vidi Zlata čuđenje u našim očima, pa pojašnjava da mora znati koliko redova mora napraviti da mustra tu stane. Ako je redova manje, mjesta nema.

Zato broji redove i rupice i to tako da krene od sredine, a sve da bi mustra u mrežicu stala.

– Pa tu matematike treba – velimo.

– Logaritamskih tablica – dodaje fotoreporter Dado.

– Ha, ha, ha! Pa treba – smije se od srca Zlata.

Sad nas je već strah pitati koliko majstorici vremena treba za napraviti jedan medenjak ovako oslikan!?

– Kad napravim mrežicu, treba joj sat vremena da se osuši, pa da je lakše dalje raditi. Kad nacrtam mustru treba i njoj malo da se osuši. Ovisi onda koliko je velik medenjak, sad mi sve to ide sve brže – priča Zlata.

Veliko strpljenje

Kad se još »nabaci« i preljev, medenjak se opet mora sušiti do drugog dan, da bi se opet, ako treba, po njemu moglo crtati. Odnosno, ne može biti gotov posao u dan, ama nikako.

Svaka faza svoje sušenje traži, pa što je više slojeva, više je i vremena potrebno da se medenjak oslika ovako kako to Zlata radi.

Zato Zlata njih više ispeče, pa dok se jedan suši drugi se crta. Već je to uigrano posve. Samo, ovo se toliko minuciozno čini da je logično pitati: »Naljutite li se vi ikada? Izgubite li živce ako neke crtica krene u krivo!?«

– Pa ne, to ne – smije se Zlata.

– Ali, traži ovo itekakvo strpljenje – primjećujemo.

– Meni je to jako lijepo, to volim i to me opušta. Kad sam prije par godina jednu kućicu napravila, a sjećam je se jer je bila jako lijepa, ja sam u nju samo gledala. Nisam mogla pogled u stranu pomaknut’ – iskreno će Zlata.

I tako sedam godina. Pa su sve ljepši medenjaci što ih više radi. Da ne pofali mustri!?

– Mustri i shemi ima na internetu bezbroj – kaže Zlata. Shema na heklanje ima koliko vam je drago i svaka mustra može biti medenjak. Dođe čovjeku da požali što ljudima nije tako da se mustre pretvaraju lako u medenjake, ali to je neka druga priča.

Vratimo se mi Zlatinim medenjacima. Snježnobijela glazura je od bjelanjka i šećera.

Vuzemi i svoja jaja imaju, no kako Zlata bjelanjak termički ne obrađuje strah ju je bilo da nekom ne bi naškodilo kad medenjak pojede. Tu ju je istraživanje dovelo do bjelanjka u prahu tako da danas nikakve bojazni nema što se jestivosti tiče.

Problem je samo jedan, ali ne za Zlatu. Naime, kada je pitaju koji omjer bjelanjka u prahu i šećera te vode pita savršena glazura, ona na to odgovori da – ne zna.

Ona to jednostavno osjeti. Ona recepturu, zapravo, stalno usavršava. Recept se usavršava, ako je to uopće više i moguće, ma se samo jedno ne mijenja.

Ne mijenja se osnovni alat, onaj bez kojeg se ne može. Pokazuje nam Zlata običnu prozirnu vrećicu, onu koju Zlata napuni glazurom, pa joj odreže mrvu vrha taman da joj bolja od najboljeg kista bude.

A nije da nema i modernijih slastičarskih vrećica za ukrašavanje, ali Zlata voli ovu svoju. Jasno je novinaru da ovi medenjaci cijene nemaju. Tko bi je odredio i tko bi naplatio toliko trud, uloženo vrijeme, svu tu ljubav.

Šteta je jedino da se ne izloži to negdje, da narod vidi. – Voljela bih da mogu doći u Zagreb nasred Trga s njima. U Zagrebu ljudi to više vole, ručni rad. U, što bi to bilo dobro – veli na to Zlata.

Kozmička veza Činjenica jest i to da su se s medenjacima, barem do sad, nekako više dičili Zagorci recimo. Nije to nikad bio slavonski forte. Bit će da je Zlatu put medenjaka otjeralo, odredilo nekako, i prezime Vuzem.

Vuzem je, naime, Uskrs, tako se Uskrs u Zagorju veli. A Zlata radi medenjake s čipkom i za Božić i za Uskrs. Sve je povezano, nekako kozmički. Ovi medenjaci bi zato morali i na Trg i na trgove, biti suvenir za diku, a bome pogodili jesmo da od Zlate već traže da i kakav tečaj pokrene na kojem će se učiti tehnika ovakva ukrašavanja.

Jedino Zlatu brine da ljudi misle kako se dade tehnika naučiti momentalno i odmah. Ima ih što krenu pa odmah odustanu.

– A to se baš mora biti uporan. Mora. I što ih se više napravi svaki je ljepši. I sama sam se puno mučila i isprobavala. Te rjeđa glazura, te gušća. Te rupica šira, te rupica uža. Svakako sam probala – naglašava Zlata.

Pitamo Zlatu kud bi ova priča mogle otići dalje. Sliježe ona ramenima, kaže da ni sam ne zna i da može otići priča »kud god«. – Šteta jedino što se ovaj medenjak ne može prebaciti preko ekrana televizora k’o nekad tabletići – šalimo se.

Prihvaća šalu Zlata, a onda, kad već o planovima pričamo, veli: »Jedino što planiram je da ih napravim za bor okititi, da mi cijeli bor bude od medenjaka. To bi bilo predivno.

Ove godine stići neću, ali na godinu budem«, novogodišnja je odluka Zlatina.

Zlata je zaposlena u virovitičkoj bolnici, radi u računovodstvu, ali uvijek je voljela ovako s rukama nešto raditi. Zna se i čije je to gene potegla, tko je za to kriv.

– Moja baka je voljela peći kolače, to mi je od nje ostalo. I peći kolače, i heklati, kuhati da je fantazija. Baka Rozalija, Mađarica. S bakom sam uvijek voljela peći kolače.

K’o što sada moja unuka kopira mene, tako sam nekad i ja baku – kazuje Zlata.

Suprug joj je tako nekad nosio veste što bi ih od vune Zlata naštrikala. Tko zna, možda se ta moda od pletenih vesti i vrati onako kako se i inače moda svako toliko vrati na staro.

Kroz priču doznasmo i to da su Zlata i suprug još od prvog do četvrtog srednje škole zajedno u isti razred išli.

– Oooo, sad je nama jasno zašto ste vi pobjegli u svijet čipkastih medenjaka.

Mir ste tražili, bračnu zajednicu spasili – šalimo se.

– Mir Božji. Ha, ha, ha – spremno će Zlata. Ma dosta teorije. Pred Zlatom kist, vrećica, škarice, čačkalica. Ništa drugo i ne treba. Jedva smo, iskreno, čekali da izbliza vidimo kako se to plete vez na medenjaku.

Zlata je uzela jedan medenjak, pa uzela vrećicu, pa krenula crtati mrežicu po medenjaku. Svaka crta ravna da ravnija ne može biti, a ravnala nigdje. A onda još par poteza i eto ti bijelih srdašaca u sred ispletene mreže.

Čudesa! Čini se čeljadetu sa strane, pa to i velimo Zlati, da nikad ne bi umio tako ravnu crtu vući po medenjaku, da bi mu drhtale ruke toliko da bi to valovi neki bili.

A Zlata se smješka i crta.

Ništa je dekoncentrirati ne može. I bome terapijski je to i gledati, a gdje neće biti posve se tome predati k’o Zlata. Ostade pred kraj Zlatu samo još nešto pitati, to kad samo stigne posvetiti se medenjacima!?

– A malo kradem vrijeme. Kradem ga od sebe. Jednostavno za ono što volite mora biti vremena – uči nas Zlata.

I bome, valjalo bi ovu mudru rečenicu zapamtiti, pogotovo u ovo blagdansko, medeno vrijeme.