Znao sam samo to da je političar José Alberto Pepe Mujica Cordano obnašao dužnost predsjednika Urugvaja i da je upravo u toj zemlji održano prvo svjetsko prvenstvo u nogometu. Pa ipak, bez razmišljanja sam s ruksakom i malim kuferom otputovao u Urugvaj da bih naučio nešto više o ovoj državi na jugoistoku Južne Amerike, smještenoj između Brazila na sjeveroistoku i Argentine na zapadu, na obali Atlantskog oceana. Tako je svoju priču o skromnom životu na drugom kraju svijeta te iskrenim ljudskim odnosima započeo 29-godišnji Vedran Višković, mladi povjesničar iz Umaga.

Kroz projekt nevladine organizacije COMI, »Caschi Bianchi per l’inclusione dei bambini e dei giovani in situazione di vulnerabilità in Uruguay« koji financira talijanska vlada, gotovo godinu dana radio je u Urugvaju i pomagao adolescentima koji žive u teškim životnim prilikama, a ponekad i volontirao u sredinama koje se teško mogu usporediti s pitomim istarskim krajolicima. Promijenilo mu je to percepciju o tome što je stvarno bitno u životu. Gostoljubivost, otvorenost, nesebična ljubav koju je doživio, najljepša su uspomena koju će zauvijek čuvati u sebi.

Ispred kuće u Cerru

Treća sreća

U rodnom Umagu završio je talijanski vrtić i talijansku osnovnu školu, a u Bujama gimnaziju. Upisao je prvu godinu Filozofskog fakulteta u Puli, predškolski odgoj, no to ga nije previše privlačilo pa se prebacio u Trst na povijest i filozofiju gdje je završio trogodišnji preddiplomski sveučilišni studij. Treću godinu studija kroz Erasmus odradio je u Madridu i tamo prvi put došao u kontakt sa španjolskim jezikom i kulturom u koje se zaljubio. Diplomski studij, povijest i komunikacije, završio je u Rimu.

– U Rimu sam prvi put čuo za projekte koji se provode kroz Servizio civile universale, što bi se moglo prevesti kao civilno služenje vojnog roka. Pokrenuto je 1972. godine, no 2005. godine u Italiji je ukinuto služenje vojnog roka, pa je od 2012. godine Servizio civile universale kao opcija postao otvoren za mlade iz Italije, ali i iz zemalja Europske unije, kao i drugih zemalja, za sve koji imaju boravište u Italiji.

Prijatelj se pun dojmova vratio s jednog takvog putovanja u Ruandi i sugerirao mi da pogledam aktualne projekte i vidim ima li nešto što me zanima. Diplomirao sam u studenom 2019. godine, prijavio se, u prosincu odradio motivacijski razgovor, i prošao na natječaju jednog obrazovnog projekta koji se provodio u glavnom gradu Ekvadora.

Na tečaju candombea

Tijekom ljeta 2020. godine prošao sam online edukaciju i bio uvjeren da ubrzo krećem za Južnu Ameriku, međutim u rujnu je zbog pandemije sve stopirano. Iduće godine prijavio sam se za Peru, za Limu, ali bilo je puno kandidata i nisam bio među prva četiri, da bih 2022. ponovo pokušao i kandidirao se za odlazak u Urugvaj. Bila je to treća sreća. Kada su mi javili da krećem za Urugvaj, doslovno sam odahnuo jer životni san mi je obići svijet, a još sam se tijekom studija zaljubio u Južnu Ameriku, povjerio nam je naš sugovornik.

Vedran je kao dio hrvatsko-talijanskog četverca, u kojem su uz njega bile Clelia Beccari, Lorenza D’ Agostino i Giorgia Mamolo, od srpnja prošle do lipnja ove godine u Urugvaju sudjelovao u obrazovnom projektu koji je obuhvaćao tri obrazovne institucije, Centro Educativo Talitakum, osnovnu školu Colegio San José i vrtić Girasol. U Rimu su prošli edukaciju i avionom krenuli za Madrid te potom za Montevideo, sveukupno četrnaest sati leta.

U Montevideo su stigli u jutarnjim satima, a Vedrana za prvi susret s glavnim gradom Urugvaja veže jedna simpatična anegdota. Na aerodromu ih je trebala čekati predstavnica nevladine organizacije COMI. Zapazio je ženu plave kose koja je hodala prema njemu raširenih ruku spremnih za zagrljaj. Grlili su se tridesetak sekundi, kada ju je sestra upozorila da on nije unuk iz Španjolske kojeg su čekali.

– Meni je to bio prvi kontakt s urugvajskom kulturom. Rekao sam sebi: »Ako je uobičajeno da prilikom prvog susreta grle stranca, onda sam došao na pravo mjesto«, prenio nam je Vedran svoje prve dojmove.

Vedran Višković i bivši predsjednik Urugvaja José Alberto Pepe Mujica Cordano

Asistent u školi

Izabrao je raditi u dvije od tri obrazovne institucije, u osnovnoj školi, Colegio San José, bio je asistent učiteljice engleskog jezika i učitelj u cjelodnevnom boravku, a u obrazovnom centru Centro Educativo Talitakum, svojevrstan motivator za adolescente, poticao ih je da se obrazuju, nađu zaposlenje i maknu se s ulice.

Projekt COMI-a usredotočen je na periferiju glavnog grada Montevidea, na područje Cerro i susjedne četvrti s visokom stopom siromaštva, maloljetničke delinkvencije, kriminala, gdje se mikrotrgovina drogom pretvorila u svojevrsni oblik preživljavanja i to je dovelo do činjenice da se za mnogu djecu koja odrastaju u kritičnim društvenim kontekstima prodaja droge ne smatra zločinom, već ponašanjem ukorijenjenim u njihov svakodnevni život.

Obrazovni centar Talitakum je osnovan kako bi se ponudila mogućnost integracije i školovanja mladih koji su napustili formalni školski sustav. Podijeljen je u formalni dio koji obuhvaća dva razreda srednje škole i neformalni dio obrazovanja i upravo je taj neformalni dio motiv zašto nevladina talijanska organizacija šalje volontere u Urugvaj.

Riječ je o adolescentima od 12 do 18 godina koji žive u teškim životnim prilikama, ili su bez roditelja, ili im je jedan od roditelja u zatvoru. Za njih se provode tečajevi kuhanja, šivanja, poljoprivrede, kako bi dobili neke specifične vještine, stekli certifikat i lakše se zaposlili. Talitakum u logu ima zagrljaj i za Vedrana je to simbol svega onoga što tamo rade za adolescente, daju im podršku, ali su i svojevrsna oaza sreće za tu djecu, prilika da barem tih nekoliko sati provedu u sigurnom okruženju.

– U centru im je osiguran doručak i ručak. Mi smo pomagali u pripremi ručka, u serviranju, obavljali administrativne poslove, zamjenjivali profesore. Povezali smo se s njima. Dirnule su nas njihove teške životne sudbine. Svi oni dolaze iz predgrađa Cerro gdje je i centar Talitakum, iz dosta skromnih životnih prilika, s periferije milijunskoga grada koja je potpuno drukčija od centra, kao dan i noć, s puno kriminala. U toj smo četvrti, tijekom boravka u Urugvaju, i mi bili smješteni.

Još u pripremnim razgovorima sugerirali su nam da uvijek budemo na oprezu. Upozorili su nas da se krećemo u grupi. Na početku smo se toga pridržavali, ali smo se s vremenom opustili. Znao sam da urugvajska sigurnost nije kao istarska, ali što se ostalog tiče, bio sam otvoren za sva iskustva. Vraćao bih se sam noću i potom pješačio deset minuta do kuće.

Kada bih nekoga primijetio, zaobišao bih ga u širokom luku, ali nisam imao neugodnih iskustava. Doduše, jednu od mojih suputnica i njenog prijatelja su opljačkali. Njega su bacili na pod i uzeli mobitel, a njoj ukrali torbicu s novcem, dokumentima i mobitelom, majicu s dugim rukavima koju je imala sa sobom, pa čak i polupraznu čašu piva sa stola, prisjeća se Vedran.

S argentinskom obitelji na podnožju najvećeg vrha Južne Amerike – Aconcague

Asado i mate

Isprobao je tradicionalnu hranu podneblja u kojem je boravio. Posebno ga se dojmio asado, vrsta roštilja koja povezuje ljude jer svi jedu rukama, uzimajući meso s istog pladnja. Također ga je oduševio ritual ispijanja napitka mate, infuzije od lišća yerba mate, iz jedne šalice koja kruži naokolo i iz iste slamke.

Dijeljenje ovog pića znak je prijateljstva i vezivanja. Jako je popularno u Urugvaju, gdje nije neobično vidjeti ljude kako hodaju ulicom pijući mate iz tradicionalnih posuda, dok istovremeno pod pazuhom nose termosicu s toplom vodom.

Rijetkost je da u vrijeme kada se sve više cijene isključivo materijalne vrijednosti, netko godinu dana svog života provede pomažući adolescentima na »drugom kraju svijeta«. No, Vedran ne samo da bi ponovio to iskustvo već bi ga preporučio svima. Zato i drži predavanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i prenosi mladima svoje dojmove iz Urugvaja.

Iz Urugvaja se vratio u lipnju, a u rujnu se ponovo sprema na put u zemlju u kojoj je upoznao ljubav svog života.

– Zaljubio sam se u jednu djevojku i u Urugvaj. Ljudi su srdačni, otvoreni, spremni pomoći neznancima. Ganulo me kada sam od svojih učenika dobio crteže gdje su mi malo na hrvatskom, malo na španjolskom napisali »Sretan put, vidimo se uskoro«, bio je to emotivan rastanak. Prijatelji me znaju pitati zašto se vraćam u Urugvaj, ipak sam tamo stranac, a ja im kažem da je upravo suprotno, tamo se osjećam kao kod svoje kuće, zaključio je Vedran.

Vedran i kuharica Miriam