Doktorica znanosti Ana Smokrović iz Opatije, filozofkinja je i vrtlarica. Doktorirala je s temom filozofije hrane, te uzgaja i prodaje vlastito povrće uzgojeno po organskim principima. Napisala je svoju prvu knjigu i na dvjestotinjak stranica na pristupačan način odgovorila na pitanje koje je ujedno i naslov knjige: »Što jedeš?«.

»Prirodni svijet nestaje. Dokazi su svuda oko nas. Zbilo se to tijekom mog života. Vidio sam vlastitim očima. Dovest će do našeg uništenja. Ali još ima vremena da isključimo reaktor.

Postoji dobra alternativa », rekao je David Attenborough i uz te riječi je poglavlje »Suvremeni narativ o hrani« započela ova mlada i poduzetna žena koja je u razgovoru otkrila i što je to »Anino povrće«, kakvu moć imaju mirni i pitomi primorski dolčići, ali i kakve se sve čarolije u njima mogu doživjeti kada čak i najmanji komad zemlje oblikuju vrijedne ljudske ruke…

Filozofija prehrane

Što biste rekli za početak o sebi? Jer vi ste ne samo vrtlarica i uzgajivačica povrća koja dokazuje da se to može i u okolici Rijeke, već i kuharica, voditeljica radionica, blogerica, autorica knjige i doktorica znanosti…

– Filozofkinja sam i vrtlarica. Spojila sam svoje dvije ljubavi – filozofiju, dakle spoznajnu teoriju ili epistemologiju i vrt, odnosno praktično znanje o uzgoju hrane.

Doktorirala sam na temu filozofije hrane i doktorsku sam disertaciju pretočila u knjigu »Što jedeš? Mitovi, istine i stvarnost na tanjuru« koja je upravo izašla u izdanju Planetopije, a u kojoj pišem o suvremenoj proizvodnji i konzumaciji hrane te o problemima s kojima se danas susrećemo kad govorimo o hrani. Također, u jednom krasnom dolcu podno Kastva uzgajam povrće koje prodajem na riječkoj tržnici, a bavim se i edukacijama na tu temu.

Rodom ste iz Kostrene, a danas živite u Opatiji i ne bavite se turizmom, niti iznajmljivanjem apartmana. Što je vaša životna preokupacija?

– Bavim se hranom koja postaje goruće pitanje današnjice, to je moje polje interesa i živim od toga, obuhvaćam je i s teorijskog i praktičnog aspekta. Uzgajam hranu i prodajem je, držim edukcije i predavanja na tu temu, pišem o hrani tako da je hrana moja životna preokupacija. Uronjena sam u vrt, zemlju, filozofiju i knjige – to je moj svijet.

Bavite se filozofijom prehrane i biodinamičkim uzgojem hrane. Kako se rodila ideja da dublje »zaronite« u ovo zanimljivo područje i što ste sve na tom putu otkrili? Što je zapravo biodinamički uzgoj hrane?

– Provela sam nekoliko godina vani na studiju gdje sam se počela zanimati za pitanja hrane i uronivši u tu problematiku shvatila sam koliko je brutalan način na koji se hrana danas uzgaja i koliko se razlikuje od uobičajenih predodžbi koje ljudi uglavnom imaju.

Vratila sam se u Rijeku na doktorat na kojem sam se odlučila baviti filozofijom hrane, no htjela sam ući u praktičan svijet uzgoja hrane pa sam tako našla majstoricu u tom polju koja je tad imala više od 90 godina, imala je predivan vrt usred primorskog krša i uzela me za svog šegrta. Tako sam paralelno tijekom doktorata zapravo učila i teoriju i praksu.

Kad govorimo o uzgoju hrane, suvremeni, industrijski način uzgoja hrane oslanja se na goleme monokulture koje su zasijane standardiziranim sjemenom. Te biljke se napucavaju umjetnim mineralnim gnojivom koje ne doprinosi obogaćivanju života tla, dapače, natopljeno nitratima, ono degradira.

Jasno da se te goleme kvadrature jedne kulture tretiraju pesticidima i ostalim agrokemikalijama koje se unose u organizam, ispiru u tlo i podzemne vode te ubijaju čitav prirodni svijet. Pesticidi nisu isprogramirani da potamane samo jednu vrstu nametnika – pesticidi su doslovno varikina koja prži živi svijet pa tako svake godine svjedočimo golemim pomorima pčela u Međimurju zbog upotrebe pesticida, a na globalnoj razini zbog ovakve prakse bioraznolikost alarmantno pada.

Tako siromašno tlo koje se ne obogaćuje već se konstantno eksploatira traži sve veću količinu sintetičkog gnojiva i agrokemikalija i priča se tako vrti u krug, neodrživa je. Taj način proizvodnje je kratkoročan, što sad uviđamo – uništava zdravlje ljudi i planeta, proizvodi lošu i nutritivno siromašnu hranu i profit donosi isključivo poljoprivredno-prehrambenim korporacijama koje proizvode hranu na globalnoj razini.

To je realnost koja nije nimalo privlačna, ali postoji alternativa kojoj se mnogi uzgajivači okreću. Biodinamički uzgoj hrane pripada pod organski/ekološki/biološki uzgoj hrane i riječ je o uzgoju hrane u kojem se ne koriste umjetna mineralna gnojiva, agrokemikalije u vidu pesticida niti sjeme manipuliranih gena.

To je način uzgoja hrane koji surađuje s prirodom i temelji se na postulatima očuvanja tla, prirodnog svijeta i čovjekovog zdravlja. Za razliku od konvencionalnog, industrijskog uzgoja hrane koji je danas dominantan, no koji se pokazao kao potpuno neodrživ i devastirajući po prirodu i ljudsko zdravlje, organski način uzgoja hrane je alternativa.

Taj način uzgoja hrane primjenjiv je na sve kontekste i parcele – može se prakticirati i u malim primorskim vrtovima, ali i na ogromnim imanjima veličine omanje države koja funkcioniraju primjerice u Australiji. Itekako je moguće uzgajati kvalitetnu hranu na etički i održiv način koji ne šteti prirodi niti ljudskom zdravlju.

Iz vrta do stola

Što je to »Anino povrće« i tko je uz vas u OPG-u koji promovira zdravu ishranu »iz vrta do stola«?

– »Anino povrće« sam ja. Na čitavom ovom putu imam bezuvjetnu potporu mog muža Borisa koji mi je uvijek spreman dati ruku ako mi zatreba, ali to je prije svega moj posao. Sve radim sama – od obrade i pripreme zemlje, uzgoja vlastitih presadnica i jasno povrća, branja, pripreme i prodaje na tržnici.

Pokrivam sama svaki korak u tom procesu i na kraju krajeva, sama prodajem svoje povrće na placi jer mi je važan odnos koji imam sa svojim kupcima. Zanimaju me promjene na razini lokalne zajednice, na razini naše svakodnevice.

Zalažem se za regeneraciju zaraslih gredica i vrtova te za biointenzivne vrtove koji pokazuju kako se kvalitetnim pristupom na malim površinama unutar urbanih sredina itekako može uzgojiti velika količina hrane i za sebe i za lokalnu zajednicu.

Generalno gledajući, velika moć leži u ljudskim rukama i kao građani/ke možemo puno toga promijeniti u vlastitoj zajednici u kojoj živimo.

Promjene se neće dogoditi preko noći i jasno da velike strukture i sistemi, kao i korporacije, imaju najveću odgovornost, no da ne čekamo Godota skrštenih ruku, vjerujem da kao građani, dakle kao aktivni subjekti društva imamo određenu moć u svojim rukama i naše odluke i akcije kad se zbroje itekako mogu promijeniti svijet nabolje, što uopće nije mala stvar.

Sve promjene nabolje na oko su možda male, no zapravo su velike i izrastaju upravo tu, u našoj svakodnevici – u lokalnoj zajednici u kojoj živimo.

Čude li se i danas kad kažete da ste iz Rijeke, a bavite se uzgojem povrća? Smatrate li da bi se ljudi u ovom kraju mogli »vratiti zemlji«, pa da ponovno ožive primorski »dolčići i lešice«, oni iz legendarne pjesme Drage Gervaisa »Pod Učkun«?

– Da, ljudi se ponekad začude, mada je ovaj kraj sve donedavno hranio sam sebe i imamo krasnu tradiciju uzgoja hrane, a sad mi pada na pamet simpatična ljubav koju Riječani/ke imaju prema broskvi.

Naime, u poraću II. svjetskog rata u mnogim je riječkim vrtovima rasla broskva – skromno, izdašno i zdravo povrće koje je prehranilo mnoge Riječane/ke u tom periodu, čak su se i stanovnici određenih kvartova, vjerujem da je bila riječ o dijelovima grada poput Kozale i Belvedera, zvali broskvari, a ta ljubav Riječana i Riječanki prema broskvi traje i danas, što se jasno vidi na placi.

Tradicija uzgoja hrane je još jaka na zapadnoj strani pa tako trenutačno imam jednu krasnu suradnju s Kućom halubajskega zvončara – novootvorenom ustanovom u kulturi koja stvara jako kvalitetan program za stanovnike Viškova ali i širu populaciju.

Kroz radionice vrtlarenja koje prate sezonske radove u vrtu, a koje su iznimno posjećene, trudim se spojiti to vrijedno tradicijsko znanje o uzgoju hrane s novim spoznajama i pristupima koji nam pomažu uzgojiti hranu u ovako zahtjevnom klimatskom kontekstu unutar kojeg živimo.

Zalažem se za regeneraciju zaraslih gredica, vrtova i leha te za dizanje biointenzivnih vrtova koji pokazuju kako se kvalitetnim pristupom i na manjim površinama može uzgajati velika količina kvalitetne hrane, za sebe i za lokalnu zajednicu.

Hrana se ne mora uzgajati isključivo na selu, mnogi primjeri pokazuju kako se itekako može uzgajati u urbanim sredinama. S obzirom na to da živimo u srcu Mediterana, Hrvatska bi trebala biti u potpunosti prehrambeno neovisna, a koliko smo daleko od toga, najbolje se pokazalo za vrijeme epidemije korone kad se spominjala mogućnost zatvaranja granica.

Domaća proizvodnja hrane je uništena i ovisimo o uvozu hrane, često upitne kvalitete. Kao filozofkinja i vrtlarica koja se bavi znanjem i praksom uzgoja hrane, smatram da je budućnost hrane u malim, održivim i jakim sustavima u neposrednoj blizini koji proizvode kvalitetnu, sezonsku hranu s malim CO2 otiskom.

Sve više ljudi je željno kvalitetne hrane i ako su u prilici, željni su zariti ruke u zemlju i uzgojiti vlastitu hranu. Cilj mi nije nimalo skroman – maštam o tome da oživimo gredice, vrtove i lehe koje su nekad hranile ovaj kraj i da tržnice ponovno zažive malim proizvođačima kvalitetne i svježe hrane.

Majstorica iz Bribira

Kako je i kada počelo vaše vrtlarenje, tko vam je bio uzor i gdje danas uzgajate povrće i koje sve vrste? Imate li i plastenik i koje je vaše omiljeno povrće koje sami uzgajate?

– Kad sam krenula u ovu pustolovinu, našla sam jednu divnu ženu, majstoricu iz Bribira koja je tada imala više od 90 godina i imala je predivan vrt pun obilja usred tog primorskog krša, to je bio eden neviđeni koliko je tu divne hrane raslo, a bila je vrsna čuvarica starog sjemena.

Cijeli život je bila na zemlji, a desetljećima u biodinamici. Uzela me po starinski za svog šegrta i učila sam od nje – nisam mogla dobiti bolju školu. Slijedim francusko-australsku metodu biodinamike i veliki mentor mi je bio Alex Podolinsky koji je i bio u mom vrtu.

Uzgajam hranu u jednom predivnom dolčiću podno Kastva koji nitko ne poznaje kao što ga poznaju Veljka i Bruno koji su čitav život proveli u njemu, a prije toga je Veljkin otac u dolčiću uzgajao hranu.

Naime, uvijek treba čitati i učiti, pohodila sam mnoge edukacije, no ne možete nikad upoznati tu zemlju kao što je možete upoznati od ljudi koji je znaju u srž jer su srasli s njom tako da sam jako puno naučila upravo od Veljke i Bruna koji su nesebično sa mnom podijelili svoj dolac, obiteljsku povijest, znanje, sjeme…

Moja Veljka mi dan-danas uvijek nosi staro sjeme i skuplja mi pepeo za gnojidbu. To znanje starih ljudi ovog našeg kraja je od neprocjenjive vrijednosti i trebamo ga ugraditi u sebe prije nego što ode s tim vrijednim ljudima koji se nažalost ne pomlađuju.

Moj vrt je biointenzivni vrt koji je u pogonu čitavu godinu i imam dva plastenika koji mi omogućuju skoro pa cjelogodišnji uzgoj hrane s malom zimskom pauzom. Hranu uzgajam sezonski, a takav uzgoj hrane slijedi i sezonska prehrana iz koje smo civilizacijski ispali jer je sve na policama supermarketa dostupno čitavu godinu što dolazi s viskom cijenom.

Najviše volim uzgajati »zelenjake« – razne vrste salata, rige, potočarku, mladi luk… Obožavam uzgajati blitvu, ona je neprikosnovena kraljica mog vrta, i već spomenutu broskvu. Zapravo, takva vrsta svježe hrane koja je kratkog roka jer je riječ o svježim listovima, je deficitarna.

Ja doslovno dan prije tržnice poberem povrće, operem ga i spremim i idući dan je na tržnici i u pijatima. Jasno, ljeti su tu pomidori – kraljevi vrta kojima se već veselimo i nestrpljivo ih čekamo, i ja i moji kupci.

Autorica ste knjige »Što jedeš?: Mitovi, istine i stvarnost na tanjuru«. Kako je došlo do njezine realizacije, tko vam je sve pomogao, što se može u njoj pronaći i gdje je se može nabaviti?

– Ta je knjiga izrasla iz moje doktorske disertacije koju sam pokušala napisati na način koji je zanimljiv i pristupačan širokoj publici jer su to pitanja koja nadilaze akademsku domenu i tiču se svih nas. Objavila ju je izdavačka kuća Planetopija unutar koje sam surađivala s odličnim urednicama. Došla je već sad na police knjižara, a može se pronaći i putem interneta.

Hrana je goruće pitanje današnjice i suvremen, industrijski način uzgoja hrane je neodrživ i devastirajući po ljudsko zdravlje, planet i budućnost, no alternativa postoji. Naime, kompletno smo otuđeni od procesa proizvodnje hrane koja nas dočekuje zapakirana u plastični omot na polici supermarketa.

Domaća proizvodnja hrane je nažalost kapitulirala pred globalnim lancima hrane koji su dugi i u njima se često otvaraju prostori za različite muljaže. Posljedično, ljudi su izgubili povjerenje i više ni sami ne znaju što im se prodaje i što jedu, otkud ta hrana dolazi i kakve je kvalitete.

U knjizi sam istražila kako stvaramo prehrambene navike, koju ulogu u tome ima trendovi, mediji i društvene mreže. Analiziram mitove koje industrija hrane danas nameće pa tako pišem o problematičnom konceptu »domaće« pod koji se danas prodaje sve i svašta.

Pišem o teroru industrije hrane koja konstantno stvara nove trendove i »in« namirnice pa tako govorimo o »superhrani« koja uopće nema jasan normativan okvir, konstantno se neke namirnice i režimi prehrane dižu u nebesa, druge se demoniziraju.

Pišem o snažnoj ideologiji »zdrave hrane« koja ima snažan konzumeristički aspekt, bavim se i time kako kultura nameće »idealno« tijelo i time utječe na naš odabir hrane. Pišem o mom divnom dolcu, placi koja je jedno genijalno mjesto, pišem o slasnim pomidorima s okusom djetinjstva, pišem o potrebi da se opet povežemo na ljudskoj razini.

Promjene se neće dogoditi preko noći, no naše djelovanje, odluke i akcije kad se zbroje mogu promijeniti svijet nabolje, što nije mala stvar.

Lokalno i sezonski

Koliko se u Hrvatskoj ljudi zdravo hrane i pridaju li pažnju onome što im je na tanjuru? Što bi se sve moglo promijeniti u pozitivnome smjeru kada bi više pažnje posvetili tome i treba li zapravo imati bolje financijske mogućnosti da bi se moglo zdravije hraniti?

– O hrani se nedovoljno kritički priča jer zapravo čitav diskurs o hrani oblikuje industrija hrane koja je motivirana isključivo profitom. Trebali bismo se okrenuti kvalitetnoj, lokalno uzgojenoj, sezonskoj hrani. Jasno da je hrana neodvojiva od klase i nemoguće ju je promatrati izvan konteksta neoliberalnog kapitalizma.

Ljudi su danas umorni i potplaćeni – nemaju dovoljno novca da kupe kvalitetnu hranu niti slobodno vrijeme da ju sami uzgoje jer je slobodno vrijeme danas postalo luksuz. Jako je teško izaći iz tog kruga. Hrvatska je odavno trebala krenuti u smjeru kvalitetne, ekološke i održive poljoprivredne nacionalne politike jer imamo sve preduvjete za to. S obzirom na geografsku lokaciju, sunce, vodu i količinu neobrađene zemlje trebali bismo biti u potpunosti prehrambeno suvereni, no istina ne može biti dalja od toga.

Hrvatska se diči lijepim i modernim cestama i turizmom koji je postao jedina nosiva ekonomska grana, no pritom smo kompletno ovisni o uvozu hrane, što je u potpunosti sumanuto budući da se nalazimo u srcu Mediterana. Potreban nam je potpuno novi narativ o hrani od postojećeg, a potrebne su i velike promjene.

Koji su vam daljnji planovi i što biste poručili čitateljima?

– Ljeto provodim radno, u mom dolcu punom ljepote i tišine. Imam ideju za novu knjigu koja se polako oblikuje. Promjene su nužne na strukturalnoj i sistemskoj razini, no isto tako vjerujem u promjene koje mogu iznijeti građani/ke jer vjerujem u građansko društvo u kojem su građani aktivni subjekti, nikako pasivni objekti.

Na kraju krajeva, povijest nam pokazuje ono što se zrcali u krasnom citatu velike antropologinje Margaret Mead koja je jednom rekla »Nemojte sumnjati u to da mala grupa promišljenih i angažiranih građana može promijeniti svijet, dapače, jedino su ga oni i mijenjali.« Uzgojiti vlastitu hranu danas je supermoć i jedna od najvažnijih stvari koju čovjek može učiniti.