Osnovana 1. rujna 1955. godine pod imenom Bolnica za duševne bolesti Rab, zatim preimenovana 1961. u Bolnicu za živčane i duševne bolesti, Psihijatrijska bolnica Rab pod potonjim je imenom djelovala od 1970., a ove godine i ono je otišlo u povijest.

Rab je jedan od rijetkih otoka koji se mogu pohvaliti bolnicom. Iako se radi o specijalnoj bolnici za psihijatriju i medicinsku rehabilitaciju, u posljednjih se nekoliko godina značajno razvila i proširila ponudu svojih usluga iz područja dijagnostike, medicinske rehabilitacije i polikliničke djelatnosti, pridodavši, pored psihijatrije, i neurologiju, internu medicinu i fizijatriju, a od suradnih zdravstvenih djelatnosti, uz psihologiju nude se i logopedija i klinički nutricionizam. Dobrobiti su višestruke: otočani su dobili dostupnost niza zdravstvenih usluga za koje su donedavno morali putovati na kopno, posljedično, u tom se dijelu rasteretio i trošak HZZO-a za pokrivanje putnih troškova.

Istovremeno, povećao se potencijal za skraćivanje lista čekanja u većim centrima, a od velikog je značaja i novi potencijal na otoku Rabu za zdravstveni turizam. U skladu s takvim razvojem, kao i modernim, novoobnovljenim prostorima namijenjenima vanjskim pacijentima, došlo je vrijeme da ova ustanova u budućnost zaplovi pod novim imenom, te se od ove godine punim imenom zove “Insula – županijska specijalna bolnica za psihijatriju i medicinsku rehabilitaciju”. Insula je riječ koja potječe od latinskog jezika gdje znači “otok”, a također je naziv za regiju mozga odgovornu za mnoge funkcije koje su bitne za psihijatrijsku praksu – planiranje i koordiniranje motoričke aktivnosti neophodne za govor, percepciju boli, procesuiranje socijalnih emocija i ponašanja.

Senzorni kabinet

Najnoviji dodatak suvremenoj terapijskoj opremi, u rujnu prošle godine, bio je senzorni kabinet te u okviru njega i jedna vrlo posebna soba, ona za senzornu stimulaciju, takozvana Snoezelen soba. Ona nudi korisnicima mnoštvo višeosjetilnih podražaja – boje, mirise, zvuk, vibracije…, a prikladna je za korisnike svih dobi. Uobičajeno se koristi za djecu s poteškoćama u razvoju, no sve više i u terapijskim programima za odrasle s različitim poteškoćama kao što su PTSP, demencije, stres i drugo.

Terapeutkinja Staša Šoh ovako je podijelila crticu iz svojega iskustva rada s jednim pacijentom:

“Ulazimo u toplu, mirisnu i sitnim svjetlima obasjanu sobu. On se drži za moju ruku. Zastane, a onda me pogleda i kaže: “Što je ovo? Pa ovo nikada nisam vidio. Kako lijepo miriše…” Lice starca se budi. Njegove bore se polako zatežu i onda ugledam tako dugo očekivani osmijeh. Prima me čvršće za ruku i pogledom sretnog djeteta korača kroz tu ugodnu, mekanu sobu. Smije se, ali još uvijek me čvrsto drži za ruku. Dodiruje male svjetleće lampice, opet se smijemo. U sobi svira Mozart, ona skladba koju svi znate. Istražujemo zajedno to neobično mjesto. Njegov grčeviti stisak popušta. Stalno me zove imenom i pokazuje rukom na male lampice, mekane jastuke, zvjezdano nebo.

Koncert za dušu

Njegov smijeh postaje glasniji. Više me ne drži za ruku. Zastaje i upita – “Odakle dolazi ova glazba?” Pokazujem na veliku udobnu plavu fotelju. On razdragano pljesne rukama i udobno se smjesti. Pažljivo sluša što mu govorim. “Gospodine I., dobrodošli u Čarobnu sobu. Ovo je fotelja za opuštanje. Zamislite da ste na vama najljepšem mjestu na svijetu. Udahnite i uživajte. Ja sam tu kraj vas i ako vam bilo što treba samo recite”. On se nasmije od srca i opet pljesne rukama: “Pa ovo je čudo! Čudo!”. Lagano pojačam glazbu. Ta svjetlima obasjana i topla soba odmah pokazuje svoju pravu svrhu. Teško je opisati jedinstvenu i vrlo intimnu reakciju svake osobe kada se glazba raspleše po prostoriji. Promatram gospodina I. Vrlo brzo zatvara oči. Znate, čovjeku možete vidjeti osmijeh i preko maske i u poluosvijetljenoj sobi.

Gledam lagane trzaje njegova oka. Vidim da se smije. Promatram mu disanje i lagani pokret ruke. Mislim da prati ritam. Gledam mu i stopala. Da, on definitivno prati ritam. Čovjek u osmom desetljeću života koji je prošao mnoge uspone i padove i koji se dugi niz godina bori s depresijom. Supruga mu je preminula, djeca otišla daleko. U njegovom se životu sve promijenilo, a sada ga napušta i memorija, što ga čini očajnim. Taj isti starac sada u fotelji prati ritam glazbe. Njegovo disanje je mirno. U rubu njegova oka nazire se suza, ali tu je i osmijeh.

Glazba je utihnula, seansa je završila, vraćamo se. Gospodin I. čvrsto mi stisne ruku – “Hvala ti na koncertu za moju Dušu.”

Sveopće opuštanje

Zanimljivo je da u specijalnoj bolnici Insula ovu sobu, osim pacijenata, koriste i zdravstveni djelatnici bolnice kao mjesto za relaksaciju i opuštanje u cilju prevencije sagorijevanja i osnaživanja psihičkih kapaciteta za nošenje s izazovima s kojima se svakodnevno susreću, osobito posljednje dvije godine. Pored specifičnih znanja, rad u bolnici od zdravstvenog djelatnika zahtijeva i izuzetnu energiju i entuzijazam, a kvaliteta rada nerijetko ovisi upravo o tim kapacitetima.