Čak 10 do 15 posto opće populacije ima neki poremećaj ličnosti, od kojih je svaki šesti narcistički poremećaj. To upućuje da živimo u vremenu u kojem je narcizam suvremenog čovjeka u patološkom smislu sve prisutniji pa ga neki nazivaju i epidemijom novog doba, upozoravaju stručnjaci.

Od svih poremećaja ličnosti najčešći je mješoviti poremećaj, koji ukazuje na čitav niz preklapanja i nedovoljnu specifičnost dijagnoza, dok narcistički poremećaj među njima zauzima čak 16 posto.

Stoga su poremećaji ličnosti koji uključuju patološki narcizam česta tema medicinskih krugova, ali i mnogo šire. Nerijetko se spominje i dominacija narcizma u zapadnoj kulturi, a neki ga nazivaju i epidemijom novog doba.

O čemu je zapravo riječ? Uz vanjsku i objektivnu realnost, bitan je subjektivni doživljaj samoga sebe. A u njemu, kroz različite okolnosti, može doći do različitih poremećaja.

Tim Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb o ovoj je tematici pisao u knjigama ‘Poremećaji ličnosti: stvarni ljudi, stvarni problemi’ i ‘Narcistični poremećaj ličnosti’.

Konstruktivni i patološki narcizam

Predstojnik Klinike i profesor psihijatrije na Medicinskom fakultetu Darko Marčinko kaže da je narcizam obilježje ličnosti koje može imati zdravu, adaptivnu formu. Tada ga se naziva konstruktivnim narcizmom.

No, može imati i nezdrava obilježja, upozorava. Tada je riječ o patološkom narcizmu.

Zdravi narcizam je vezan uz mentalni sklad, zdravo samopouzdanje, realnu sliku sebe i drugih. Za bolje razumijevanje, bitno ga je povezati s psihičkom organizacijom ličnosti.

Psihodinamske teorije opisuju tri razine nezdrave organizacije ličnosti, koje, na neki način, opisuju koliko je osoba udaljena od autentične istine o sebi i bliskim osobama, kaže profesor.

Razina organizacije koja je najbliža istini, odnosno mentalnom zdravlju, je neurotska razina. Ona uključuje relativno blaže smetnje, odnosno neurotski i anksiozni spektar.

Suprotna ovoj razini je psihotična, povezana s ozbiljnim iskrivljavanjima u doživljaju realnosti.

Između neurotske i psihotične razine, smješta se granična organizacija ličnosti, unutar koje se nalazi narcistični poremećaj ličnosti, pojašnjeno je u stručnoj literaturi.

Rascijepljena ličnost i sklonost kriminalu

Dr. Marčinko navodi da je temeljni mehanizam obrane granične ličnosti tzv. rascjep (engl. splitting). U prvim godinama života je koristan, jer dječja psiha stvari doživljava iz pojednostavljene perspektive, kao dobre i loše primjere. Kasnije, u optimalnim okolnostima, ovaj mehanizam se zamijeni zdravijima. Ali ne i kod poremećaja ličnosti.

Kod narcističnog poremećaja ovaj rascjep ostaje dominantan i u odrasloj dobi, pa osobe sebe vide ili kao krajnje dobre, ili kao loše i beznadne. Stoga i druge vide kao idealne, ili, pak, potpuno neprihvatljive.

Američki psihijatar i psihoanalitičar Vamik D. Volkan sustavno je istraživao odnos patološkog narcizma i fenomena osvete. Model je primijenio i na objašnjenje sukoba na društvenoj razini, uključujući pokušaje objašnjavanja pojedinih ratova u svijetu krajem 20. stoljeća.

Kod malignih narcisa, koji su zapravo ekstrem narcistične patologije, javlja se i vjerovanje da se zakoni ne odnose na njih te da su na neki način zaštićeni od neizbježnih posljedica svojih djela i nedjela. Stoga su skloniji kriminalu, jednom od brzih načina stjecanja ‘slave’.

Poput nezrele djece

Ono što nedostaje ljudima s narcističnim poremećajem ličnosti je, kaže zagrebački psihijatar, zdrava integracija. Zato su osobe kojima dominira patološki narcizam sklone, iz povrede i bijesa, krenuti u osvetu.

Slikovito rečeno, patološki narcisi su poput nezrele djece, koja će se kad ne dobiju željenu igračku ili čokoladu, bacit na pod, vrištati, histerizirati i držati se žrtvom nepravde. Slika koju grade o sebi obično je u jakom neskladu s realnom slikom.

Dva su podtipa nezdravog, patološkog narcizma uvriježena u psihoterapijskoj praksi. To su grandiozni (tzv. debelokožni) i vulnerabilni (prikriveni) narcizam. Prvi se obično prezentira kao bahatost, samodopadnost i nedostatak empatije, a drugi kao preosjetljivost, uživljavanje u ulogu žrtve i izbjegavanje suočavanja s drugim ljudima.

Patološki narcisi često, zbog raskoraka između željene slike i realnosti, padaju u depresivna stanja. Skloni projiciranju, za svoja stanja okrivljuju druge.

U vremenima instant uspjeha, internet popularnosti i sličnog, laičko viđenje je da nedostatak empatije i narcistična prodornost osiguravaju uspjeh. Istina je drugačija, kaže Marčinko. Nedostatak empatije, pohlepa i sklonost iskorištavanju drugih osobu izoliraju i ograničavaju u ostvarivanju dobrih odnosa.

Sebe vide kao žrtvu

Upozorava na sve češće primjere osoba koje, nakon prekida veze, bivšeg partnera vide kao narcisa, a sebe kao žrtvu. No, suštinski je teško moguće da je osoba dugo vremena u vezi s nekim tko ima izraženiju patologiju ličnosti, a da sama nema neki stupanj patologije ličnosti.

I u javnom prostoru se često čuju termini psihopat ili narcis, što je također pretjerano, ističe dr. Marčinko.

Često je onaj koji nekoga opisuje tim terminima upravo taj koji ne može dobro vidjeti sebe, dok drugoga vidi isključio kao lošeg.

Zato misli da nije dobro da se laici uživljavaju u postavljanje dijagnoza jer, osim što nisu educirani, to obično rade u afektu i iz svoje povrede.

Za primjer dr. Marčinko navodi i tzv. ‘hejtere’, koji na društvenim mrežama pišu ponižavajuće i komentare pune mržnje.

Većinom je riječ o ljudima s težim smetnjama ličnosti, napominje. Oni su dokaz koliko je psihopatologija mržnje i patološkog narcizma prisutna među općom populacijom. Takve osobe vide problem isključivo u drugima pa, uronjeni u lažni svijet i ponižavanje drugih, ne čine ništa da se suoče s dubokim kompleksima manje vrijednosti. Loše osjećaje o sebi prolazno smiruju vrijeđanjem drugih, objašnjava liječnik.

Unutarnja praznina

Unutarnja praznina je nešto što ljudi s poremećajima ličnosti nose u sebi, navodi, a nezdravi sram, kao važna master emocija, najbolje odgovara stanjima patološkog narcizma.

Doktor ukazuje i na sve veći broj samozvanih terapeuta koji nude ideologiju brzog postizanja sreće. Struka uvijek upozorava na opasnost takvih ‘rješenja’, jer ljude s problemom patološkog narcizma guraju još dublje u njihove nezdrave obrane.

Psihoterapija nudi dublje razumijevanje problema. Istraživanja pokazuju da je, uz kontinuirani rad i postupno, moguće nezdrave narcistične mehanizme zamijeni zdravijima.

U razumijevanju i borbi protiv nezdravog narcizma pomažu empatija i zahvalnost, poručuje dr. Marčinko.

Dobri odnosi s drugim ljudima bitni su za bolje mentalno zdravlje i osjećaj ispunjenja. Zahvalnost je direktno povezana s mentalnim zdravljem, a istraživanja pokazuju kako su osobe s višom razinom zahvalnosti sretnije i imaju bolje odnose. Zato psihoterapija ima smisla, odvijajući se kroz postupno smirenje i integraciju bitnih spoznaja o sebi i važnim međuljudskim odnosima.

Piše: Mladenka Tomić