Na suprotnim stranama svijeta, Richard Scolyer i Georgina Long bacili su po jedan pogled na sken i srca su im se stegnula.

Ispred njih bio je, nevještom oku, mozak koji je izgledao bezazleno.

Ali ovi dugogodišnji prijatelji – obojica vodeći liječnici za rak kože – bojali su se da to sadrži tempiranu bombu.

U gornjem desnom kutu lubanje prof. Scolyera nalazio se dio materije svjetliji i mutniji od ostatka.

“Nisam stručnjak za radiologiju, ali… u srcu sam znao da je to tumor”, rekao je za BBC.

“Najgori od najgorih”

Neurokirurzi su ubrzo potvrdili da se ne radi o bilo kakvom tumoru mozga, već o “najgorem od najgorih” – podvrsti glioblastoma koja je toliko agresivna da većina pacijenata preživi manje od godinu dana.

Slomljen, ali odlučan, on i prof Long kreću učiniti nemoguće: spasiti mu život pronalaskom lijeka.

Možda zvuči ludo, ali australski su znanstvenici već to radili, s melanomom.

“Nije mi odgovaralo… jednostavno prihvatiti sigurnu smrt bez da sam nešto pokušao”, kaže prof. Scolyer.

“To je neizlječiv rak? Pa, dođavola!”

Prije trideset godina, kad su se prof. Scolyer i prof. Long upoznali kao bistri, mladi liječnici, uznapredovali melanom bio je smrtna presuda.

Ali upravo ih je to privuklo.

Australija već dugo ima najveću stopu raka kože na planetu i tamo gdje su mnogi vidjeli zastrašujući izazov, oni su vidjeli i potencijal.

Već su učinili nemoguće

“Nekad kad sam radila blokadu karcinoma, pacijenti s uznapredovalim melanomom bili su najteži pacijenti. Bilo je srceparajuće”, kaže prof. Long.

“Htjela sam nešto promijeniti.”

Danas je gotovo nemoguće precijeniti njihov utjecaj na terenu.

Svatko tko dobije dijagnozu ili liječenje melanoma diljem svijeta čini to zbog rada koji je predvodio Institut za melanom koji oni sada vode.

Tijekom prošlog desetljeća, istraživanje njihovog tima o imunoterapiji, koja koristi tjelesni imunološki sustav za napad na stanice raka, dramatično je poboljšalo rezultate za pacijente s uznapredovalim melanomom diljem svijeta. Polovica ih je sada izliječena, u odnosu na manje od 10% tih godina.

To otkriće – ili kako ga prof Long naziva, “penicilinski trenutak” – sada se primjenjuje na mnoge druge vrste raka, spašavajući još više života.

To je dvojac učinilo nacionalnim blagom. Gotovo svaki Australac znao bi nekoga na koga je utjecao njihov rad, a ove su godine zajedno proglašeni Australcima godine.

Zasuku rukave i to obave

Ali dok su mijenjali svijet, tako su ostavljali i traga jedni na drugima.

Povezali su na osjećaju frustracije zbog slučajeva koje nisu mogli riješiti, otkrićima koja su im promijenila život, ljubavi prema tjelovježbi i uzvišene ambicije da se u Australiji postigne nula smrtnih slučajeva od melanoma.

“Vrlo smo različiti, ali vrlo slični u toj vrsti… zasučite rukave, obavite stvari kako treba”, kaže prof. Long.

Sjajnih očiju, onkologinja nabraja popis osobina – hrabar, pošten, optimističan, poletan – koje profesora Scolyera čine kolegom i prijateljem iz snova.

“On je zaista sjajan”, napominje ona.

I tako, nakon što je prošlog lipnja primila onaj sudbonosni poziv iz Poljske – gdje je profesor Scolyer bio na odmoru kad je zbog napadaja postavljena dijagnoza – provela je noć plačući.

“Tugujem… Mislim da će moj prijatelj otići za 12 mjeseci.”

No onda je provela jutro smišljajući planove – proučavajući udžbenike, istražujući klinička ispitivanja i slajući e-mailove kolegama širom svijeta.

Očajnički, radikalan plan

Glioblastomi, koji se nalaze u vezivnom tkivu mozga, notorno su agresivni i opći protokol za njihovo liječenje – trenutna ekscizija, zatim radioterapija i kemoterapija – malo se promijenio u dva desetljeća.

Stope preživljavanja prošle su slično. Ipak, samo 5% svih pacijenata živi duže od pet godina.

Očajan, profesorica Long formulirala je radikalan plan za liječenje profesora Scolyera na temelju onoga što je djelovalo kod melanoma, ali nikad nije testirano kod raka mozga.

Kod melanoma, prof. Long i njezin tim otkrili su da imunoterapija djeluje bolje kada se koristi kombinacija lijekova i kada se oni primjenjuju prije bilo kakve operacije uklanjanja tumora.

To je kao da trenirate psa tragača, objašnjava ona: date mu miris krijumčarene robe, u ovoj analogiji stanica raka, da bi ih kasnije mogao loviti.

Profesor Scolyer se šali da je pokušaj liječenja bio “bez pameti”.

Ali dolazi s velikim rizicima.

Neki su onkolozi bili skeptični da će lijekovi uopće doći do njegovog mozga, a čak i da dođu, da će njegov imunološki sustav reagirati.

I brinuli su se da bi ga eksperiment mogao brže ubiti.

Strah, pa tračak nade

Mnogi tumori mozga rastu tako brzo da čak i dvotjedno odgađanje operacije može značiti da je prekasno za operaciju, rekli su.

Lijekovi za imunoterapiju su prilično otrovni, pogotovo kada se pomiješaju, pa bi se mogao otrovati. A ako bilo koja od tih stvari uzrokuje oticanje mozga, mogao bi umrijeti trenutno.

Kolege kod kuće tiho su dijelile strahove da emocionalne veze profesorice Long smetaju njezinoj prosudbi.

“Govorili su… ‘Samo pustite neuroonkološke stručnjake da rade svoje i budite mu prijatelji'”, kaže ona.

“Ali on nas treba… Imamo svu tu dubinu znanja, to je naša dužnost.”

I tako je, pod brigom prof. Long i tima stručnjaka, prof. Scolyer postao prvi pacijent s rakom mozga koji je ikada imao kombiniranu imunoterapiju prije operacije.

Također je prvi kojem je dano cjepivo prilagođeno njegovim tumorskim markerima, što pojačava moć otkrivanja raka lijekova.

Nekoliko tjedana nakon što je prvo skeniranje dovelo njihove živote u vrtoglavicu, prof. Scolyer i prof. Long pogledali su još jedan rezultat testa.

Bila je to analiza tumora koji je pažljivo iščupan iz lubanje prof. Scolyera.

“Oduševio sam se. U milisekundi”, kaže.

“Bilo je prokleto očito da nešto radi.”

Ne samo da je bilo tragova lijekova u tumoru – što dokazuje da je lijek dospio u njegov mozak – došlo je i do eksplozije imunoloških stanica. I bili su “aktivirani”, dajući timu nadu da će napadati njegove stanice raka u tom trenutku.

Na korak od otkrića

Prosječno vrijeme za povratak raka glioblastoma je šest mjeseci nakon operacije. Ali osam mjeseci kasnije, nakon nastavka imunoterapije, profesor Scolyer ne pokazuje znakove aktivnog raka.

Baš prošli tjedan, još jedno skeniranje pokazalo se čistim i prof Long kaže da se njegov mozak “normalizira”.

Dosadašnji rezultati izazvali su veliko uzbuđenje.

Postoji nada da bi ovo moglo produžiti život profesora Scolyera.

Ali također postoji optimizam da bi dvojac mogao biti na korak od otkrića koje bi moglo pomoći za 300.000 ljudi kojima se svake godine u svijetu dijagnosticira rak mozga.

Za ovu vrstu istraživanja obično bi bile potrebne godine – čak i desetljeća – ali ono što su prof. Scolyer i prof. Long postigli u samo nekoliko mjeseci već je privuklo interes farmaceutskih kompanija i potaknulo razgovore o kliničkim ispitivanjima.

Roger Stupp je ipak umjereniji u procjenama.

Liječnik – po kojem je nazvan trenutni protokol za liječenje glioblastoma – kaže da su prognoze prof. Scolyera “teške” i da je prerano reći djeluje li ovaj tretman.

“Čudo bi se moglo dogoditi”

“Obećavati je teška riječ… Nazvao bih je ohrabrujućom”, kaže za BBC iz Chicaga.

“Nije revolucija, ali ipak je korak naprijed.”

Želi vidjeti kako prof Scolyer doživi 12 mjeseci, čak 18, bez ponavljanja prije nego što ga se uvjeri.

Ali dr. Stupp kaže da je “apsolutno” uvjeren da imunoterapija može promijeniti liječenje raka mozga – znanost jednostavno još nije probijena.

“Moramo izaći iz naših silosa i pogledati što je djelovalo kod drugih vrsta tumora”, kaže.

Prof. Scolyer i prof. Long također se pokušavaju oduprijeti zanosa.

Najbolji scenarij je da je prof. Scolyer izliječen, ali oni izglede za to nazivaju “minimalnima”.

“Čudo bi se moglo dogoditi”, kaže profesor Scolyer.

Što se tiče najgoreg mogućeg scenarija, za BBC kaže da ga je već pobijedio: “Do sada bih već umro.”

Umjesto toga, u prosincu je proslavio svoj 57. rođendan i još jedan Božić sa svojom obitelji – suprugom Katie i djecom tinejdžerima Emily, Matthewom i Lucy.

Ljut, slomljen i – prkosan

Ali sa zahvalnošću za svaku dodatnu prekretnicu, svaki jasni pregled, postoji i strah da mu je to posljednje.

“Teško je”, kaže prof Long o liječenju svog prijatelja.

Imali su rasprave o smrti i pogrebima. “Izuzetno je otporan”, dodaje ona.

Ali dok sjedi u svom uredu – okružen slikama svoje djece, zadacima naškrabanim na ploči i policama punim uokvirenih priznanja – profesor Scolyer plače.

Usprkos svoj vanjskoj pozitivnosti, priznaje da je također uplašen i tužan do duše.

“Volim svoju obitelj. Volim svoju ženu… Sviđa mi se moj posao”, kaže on s grimasom.

“Ljut sam. Slomljen sam… Ne želim umrijeti.”

Ali utjeha mu daje ideja da bi ovo istraživanje moglo donijeti smisao, neku svrhu, njegovoj dijagnozi.

“Podaci koje smo generirali – znam da mijenjaju polje, i ako sutra umrem s tim, jako sam ponosan.”