Sve je više djece u Hrvatskoj koja zbog gledanja u ekran digitalnog uređaja trebaju stručnu pomoć, a i sve više onih roditelja koji – znajući da je mobitel zapravo štetan za njihovo dijete – skrivaju činjenicu da njime redovito smiruju dijete kad ne znaju kako bi ga drukčije zabavili.

Brojne studije potvrdile su da ekranizam, negativan utjecaj dugotrajnog izlaganja ekranu na mozak, utječe na emocionalni razvoj, komunikaciju, pažnju djeteta, a u najranijoj dobi i na razvoj govora jer se sve ove sposobnosti razvijaju kroz istraživanje, igru i interakciju. Ipak, roditelji i dalje rado postupaju linijom manjeg otpora, pa dijete koje plače jer mu je dosadno tješe crtićem na mobitelu, ili ga tako zabavljaju da bi u miru popili kavu.

Motorička iskustva

Novija istraživanja ukazuju na to da je danas dijete prvi put izloženo digitalnim uređajima već u dobi od četiri mjeseca, dok 90 posto djece s dvije godine zna koristiti tablet ili mobitel. U Hrvatskoj predškolska djeca u prosjeku provedu dva do četiri sata pred ekranom, a čak 50 posto roditelja ne shvaća koliko je to štetno za djetetov razvoj.

U dobi do treće godine života razdoblje je najintenzivnijeg razvoja mozga u kojem dijete treba izložiti pozitivnom i stimulirajućem okruženju. Ono uči kroz osjetilna i motorička iskustva u stvarnom prostoru – dodiruje igračke, istražuje strukture i mirise, manipulira igračkom u rukama i prostoru, razvija grubu i finu motoriku, komunikaciju s bližnjima te time stvara veze u mozgu i usvaja funkcionalna znanja i vještine.

Ekrani su, s druge strane, fiktivni prostor i djeci predstavljaju samo niz slika koje za njih nemaju smislenu povezanost, ali privlače ih šarene, intenzivne boje i dinamika izmjene slika. Kad naviknu na brze izmjene, sve druge aktivnosti postaju manje zanimljive, spore i ne mogu dugo zadržati njihovu pažnju.

Dok roditelj i dijete razvijaju dvosmjernu komunikaciju, kontakt očima, komentar, smiješak, emocije, ekran ne uzvraća komunikaciju i ona ostaje jednosmjerna.

Šteta koju ekrani čine djeci može se uglavnom popraviti, ako se roditeljsko ponašanje na vrijeme promijeni. Potpunim gašenjem ekrana nerazvijene će se sposobnosti kod djeteta razviti čim ono dobije priliku za vlastiti razvoj, kažu stručnjaci. No ako izloženost ekranu predugo traje, posljedice mogu biti i nepovratne.

Upravo zbog činjenice da se djeca izložena ekranima od najranije dobi počinju zatvarati u sebe, nemaju sposobnost komunikacije primjerene dobi, ne znaju se igrati, ekranizam se učestalo počeo nazivati i digitalnim autizmom, iako ta dva stanja jedno s drugim nemaju nikakve veze.

Upozorila je na to psihologinja Maja Bonačić, koja radi s djecom iz autističnog spektra, a tvrdi da je izraz »digitalni autizam« potpuno neprimjeren i uvredljiv za djecu koja zaista imaju taj problem.

– To je kao da stanje djeteta koje je zanemareno, pa se fizički ne kreće, nazovete »kauč paralizom«. Neke stvari mogu biti zajedničke zanemarenom djetetu i onom s cerebralnom paralizom, a to su socijalna nespretnost, tromost, slabiji mišići, ali to nema jedno veze s drugim, upozorava Bonačić.

Mali segment

Roditelji djece s kojom radi uvrijeđeni su, ističe, što se sad sva ta ponašanja zovu autizmom, iako je autizam zapravo ozbiljno neurorazvojno odstupanje koje može imati blage teškoće, osoba može normalno funkcionirati, ali nerijetko je riječ o ozbiljnim teškoćama kojima su podređene čitave obitelji.

– Ekrani mogu uzrokovati nezrelost u području komunikacije, ali to nema veze s autizmom. Naziv autizam se i inače koristi kao uvreda, čuli smo to i u politici, a to doista nije u redu, ističe. Iako priznaje da ima nekih sličnih simptoma između ekranizma i autizma, kaže kako poistovjećivanje ovih dvaju stanja nije dobro jer kod roditelja djece s autizmom stvara neutemeljeni osjećaj krivnje, ali im daje i lažne nade…

Roditelji djece s autizmom, naime, ionako su u početku u otporu prema stanju svog djeteta i mogu s jedne strane misliti da su sami krivi, da su to prouzrokovali jer su djetetu dali da gleda crtiće, a s druge strane mogu pomisliti – aaa, pročitao sam da se to može liječiti, to će proći, a njihovo dijete zapravo treba složenu, kompleksnu rehabilitaciju, ilustrira Bonačić.

Tumači kako dijete s ekranizmom može djelovati autistično, ali to je, ističe, samo jedan mali segment pune dijagnoze autizma. »Dijete, naime, može imati oskudniju verbalnu i neverbalnu komunikaciju, ali čim mu se ugasi ekran, s obzirom na to da je mozak neuroplastičan, ono odmah dostiže svoje vršnjake.

Uz to, takva djeca nemaju nekih drugih značajki kao što je poremećaj senzorne integracije, uski specifični interesi… zapravo 80 posto autizma nema veze s komunikacijom«, objašnjava psihologinja koja se i sama susretala s djecom »oboljelom« od ekranizma.

– Imala sam jednu 9-godišnju djevojčicu koja je osam sati dnevno provodila na igricama. Imala je određena preklapanja s autizmom, ali od njih 30, bilo je to samo da je imala nezreliju igru, što vidimo i kod djece u spektru, a imala je i loš ekspresivni vokabular, kapacitet prepričavanja, mašta je bila lošije razvijena. To je samo jedna od šest skupina koje treba zadovoljiti za dijagnozu autizma, opisuje Bonačić.

Roditelje, dakle, ne treba brinuti da će im dijete od mobitela ili gledanja crtića dobiti autizam, ali ne mogu biti ni posve sigurni da će dijete u njegovom urednom razvoju ekrani ostaviti neokrznutim. Posljedice su kod ove djevojčice bile slabije korištenje jezika, nemogućnost opisivanja predmeta, slabije razvijena mašta i kreativnost, slabija sposobnost rješavanja problema, slabije razvijena igra.

Potpuno izbaciti ekrane iz dječje svakodnevice, osobito kad je riječ o djeci do tri godine, savjet je svakog stručnjaka koji se bavi ovim fenomenom. No postoje neka razvojna razdoblja u kojima dijete mora proći određenu stepenicu, jer ako zakasni, neće to odraditi do kraja, upozoravaju stručnjaci.

– Ako je dijete s vremenom povećalo korištenje ekrana, a ne odmalena, ono će se znati igrati jer je tzv. razvojni prozor za razvoj simboličke igre do pete ili šeste godine života. Ako je pak dijete ekstenzivno izloženo ekranu od malena, bit će slabije razvijena igra, a igra je jako važna u djetetovom razvoju. Igra razvija kapacitet za rješavanje dosade i problema, što znači da će dijete koje se ne zna igrati u životu imati teškoća s rješavanjem problema, nedostajat će mu mašta, kreativnost…, ilustrira psihologinja Bonačić.

Plastičnost mozga

Zapravo, o tome kada će se djetetu s ekranizmom uskratiti ekran, ovisi hoće li imati trajne posljedice. Istraživanja su pokazala da se kod djece mlađe od tri godine koja provode tri sata dnevno na ekranima vide razlike u razvijenosti mozga, a ovisno o dobi u kojoj prestane gledati u ekran izbjeći će trajne posljedice tog manjka.

– Ako je neko dijete bilo zatočeno u ormaru, i oslobode ga u dobi od dvije godine, ono će uredno prohodati, a ako ga oslobode u dobi od pet godina, to neće uspjeti u potpunosti. Mozak ima plastičnost, ali ako pređe određenu razvojnu dob, teže savladava neku aktivnost, objašnjava Bonačić,

Ekranizam joj, dodaje, više sliči ADHD-u, jer takva djeca imaju niži prag tolerancije na frustraciju, lošu pažnju, a ADHD doista može nastati kao posljedica prekomjernog korištenja ekrana. Riječ je o bihevioralnoj dijagnozi gdje se ustanovi da dijete ima lošu pažnju, problem sa samoregulacijom, ali nije poznat uzrok poremećaja – je li imalo krvarenje u mozgu kad se rodilo, ima li u obitelji ADHD ili je naprosto cijelo vrijeme provodilo pred ekranima. Funkcionalno ta djeca izgledaju isto, zaključuje.

Da je djece koja imaju razvojne smetnje zbog korištenja ekrana iz dana u dan sve više, potvrđuje i logopedinja Vlatka Utović, voditeljica Službe za medicinsku rehabilitaciju djece predškolske dobi u SUVAG-u.

Ona kaže kako se jasno može vidjeti razlika između djeteta koje ima neku prirođenu neurorazvojnu smetnju i onog čiji roditelji su skloni dati mu mobitel u ruke. Roditelji koji dovedu dijete jer vide da ima određeni razvojni problem, svjesni su, svjedoči, da su i sami možda pripomogli razvojnom zastoju svog djeteta pa nerado priznaju da su koristili ekran kao dadilju.

– Kad nam roditelji dođu s djetetom koje ne govori, ili kod djeteta uočimo da koristi engleske riječi, obično pitamo koristi li dijete mobitel ili druge ekrane. Primjećujemo da roditelji to izbjegavaju priznati, jer se danas puno govori o ekranizmu i štetnosti mobitela.

Zato to pitanje postavljamo oprezno, usput, ne bismo li dobili njihov iskren odgovor. No i sami, ako nam to i ne kažu, najčešće možemo zaključiti je li problem tog djeteta neurorazvojni ili prekomjerno korištenje ekrana, veli Utović.

U SUVAG-u su, također, primijetili da su teškoće koje imaju djeca s ekranizmom veće ako su bila izložena mobitelu, nego ako su gledala TV-program. Vjerojatno je to, kažu, posljedica brze izmjene video-klipova na mobitelima, dok je gledanje televizije ipak »mirnije« jer se gleda neki cjelovitiji sadržaj.

Neovisno o tome koje je dobi dijete, a osobito kod male djece, savjet roditeljima uvijek je isti: ugasite ekrane jer oni djeci oduzimaju mogućnost za razvoj svih sposobnosti koje će im trebati za uspješno funkcioniranje u životu. Logopedska i rehabilitacijska terapija mogu pomoći, ali neće im vratiti njihov izgubljeni dio djetinjstva.

Koliko je previše

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) preporučuje izbjegavati izlaganje ekranima u potpunosti do druge godine djetetova života. Nakon toga, izlaganje ekranima trebalo bi biti postupno, a do šeste godine preporučuje se maksimalno izlaganje u trajanju od 60 minuta dnevno.