Rijetkost je na Krimeji vidjeti vrt, a pogotovo onakav kakav su stvorili stanari zgrade na broju 22 i 24. Svojim su trudom, novcem i idejama, oko višekatnice stvorili ugođaj kućice u cvijeću. Najzaslužniji za to su dvojica umirovljenika, 86-godišnji Ramo Čaušević i nešto mlađi Vlado Vukonić.

Tek da se zna da i u poznijim godinama čovjek pati ako nema gdje ispucati svoju kreativnost i višak energije. A još ako to doprinosi kvaliteti života svih stanara zgrade, tim su više motivirani. Ramo to čini već godinama i prije više godina također je sudjelovao u našem natječaju u kategoriji najljepšeg komunalnog vrta, s tim da mu je te godine najviše pomagala podstanarka u zgradi, profesorica srednje škole, Marijana, no koja se sada odselila.

Vlado, nekadašnji ispitivač telefonije po struci, novi je pomagač. Osim ovih penzića, najviše posla napravio je Ramin unuk Mario, odnosno sve teške fizičke poslove, kao što je kopanje, prenošenje teških vaza, dovoz zemlje i slično, odradio je on. I mnoge biljke on je donio, jer preko dana radi na tržnici, prodajući cvijeće. Preko noći dežura na Krku na plaži, još trenira rukomet i upisat će Građevinski fakultet.

– Pa od kakve je to loze?, pitamo se.

– I ja sam bio jako vrijedan, govori Ramo. – Prijepodne i poslijepodne sam radio u trgovini, a u međuvremenu u kanalu popravljao aute. A sada rad oko biljaka previše volim, pa mi ništa nije teško, pogotovo što smo u zgradi svi složni i navečer rado sjednemo pred zgradu i uživamo u ovoj ljepoti.

Ima se ovdje zaista u čemu uživati, jer sve je bolje nego sjediti sam u stanu na tko zna kojem katu. Na gredicama koje su svojedobno izbetonirali Ramo i njegov unuk i navukli zemlju, sada rastu mnoge vrste cvijeća, suncokreti visoki po 3,5 m, palme, pa čak i breskve koje obilato rode. Marijanina svojedobno u vazu posađena maslina također je rodila, a u ovom malenom vrtu posađena je čak i mušmula. A među svim tim obiljem su klupice na kojima se može sjediti i razmjenjivati brige i nadanja s najbližim susjedima. .

Vlado jedva uspijeva orezati živicu od loze koja je narasla 3 m, tikve koja je narasla 10 m i to do vremena kada smo ih početkom kolovoza posjetili. Vlado voli kale, za Ramu su one korov, ma svi vole ponešto, složno govore. No pelargonije, cinije, kadifice, ružmarin, lovor, petunije, čuvarkuće, ruže, a naročito rajčice pune ploda posađene u vazama, vole svi sustanari. Ma tko ih ne bi volio? I ima li nešto što Ramo ne bi volio, nakon životne priče kakvu je proživio?

– S godinu dana ostao sam bez roditelja u Mostaru i nakon nekog vremena kao ratno siroče dospio sam u dječji dom. Bili smo toliko siromašni da nas je jedna vrsta korovske biljke prehranila. Kuhali smo korov, a bijeli kruh sam prvi put vidio 1958. U juhi od fažola nije se moglo naći zrno fažola. Bila su to teška vremena, ali što te ne ubije to te očeliči, govori Ramo o svom teškom djetinjstvu.

Kao domsko dijete nije mogao birati zanat, pa su ga poslali da izuči onaj automehaničarski, a htio je u riječku Pedagošku školu. No nije dobio stipendiju, pa je morao raditi i izučiti za automehaničara. Svejedno je i to odradio. Usput je, tek malo dalje od stana u kojem sada živi, svojoj obitelji priskrbio kućicu i oveći teren, na kojem su osim biljaka uzgajali kokice, kozu, prasce… No sve su im to oduzeli.

– Sve smo imali, govori s tugom u očima, prisjećajući se godina koje su mu to omogućile, odnosno automehaničarskog posla u Parizu. Ondje su ga prigrlili kao svojeg kada su čuli da je partizansko dijete i željeli su ga zadržati, ali sudbina je htjela da se vrati u Rijeku. Suze su se iznenada pojavile kada je govorio o svom tadašnjem poslodavcu koji ga je gotovo posvojio, jer je i sam imao sličnu ratnu sudbinu. No ne kaje se što je u Rijeci dočekao pozne godine. I ovdje se ima što raditi, tu su mu dva sina, voljeni unuk i supruga, a oko zgrade se ima još što napraviti.