Išlo je to otprilike ovako. Prvo je bila rođendanska torta što ju je pekla teta Franka. Nju se voljelo i nju se danas pamti makar tete Franke više nema. Pa je bila, avaj i kuku, šećerna tabla, a sve zato jer se voljelo i slatko i Snježana iz velikog žutog nebodera. Onda su tu kolači tete Ruže, rođene Mađarice, koja spašava blagdane.

A onda se dogodila Petra, Petra Jelenić i njeni kolači. I to kakvi! Takvi da ti se čini da su s drugog planeta te delicije u vitrinama onog što se zvalo »Mak na konac«, kolači taman takvi da se zaljubi čovjek nanovo u slatko i u onu koja to savršenstvo spravlja.

Bilo je kasnije i drugih majstorica i majstora od slatkog, ali ne samo da se prvi pamte, već je činjenica i to da Petra ne staje s proizvodnjom čudesa, i to vazda s onim istim, iskrenim, širokom osmijehom na licu. Zato je toliko svijeta s veseljem i dočekalo treću sezonu apetitlih serijala »Slatka kuharica«, onog što se nedjeljom u popodne emitira na HRT1 i onog što ga je za HRT proizvela producentska kuća Antitalent.

Nakon nekoliko godina pauze eto Petre opet kako diljem Hrvatske traži i nalazi dobre ljude koji će joj pokazati kako se rade tradicijski kolači da bi im ona za uzvrat dala svoju modernu inačicu te iste tradicije. Nego, »Slatka kuharica«, sezona treća. Teško je čovjeku vjerovati da je između druge i treće sezone prošlo poprilično godina.

– Osam – veli Petra.

Teško je vjerovati kad je dojam da su svih tih godina štovatelji rada Petre Jelenić uredno pratili sve što je radila i radi. Čini se kao da nikad s televizije nije ni otišla. Smije se na to Petra. Kaže, bilo je puno repriza. Da nije, ne bi joj svako toliko preko društvenih mreža stizale poruke u kojima joj puk priznaje da ju je gledao u reprizi pa je moli da mu još malo objasni neki od postupaka.

– Onda ostanem u čudu, pa pogledam u rasporedu programa koja se to epizoda reprizirala, pa odgovorim na molbu i objasnim postupak – kazuje Petra.

Najdraži projekt

Traži ta »Slatka« da se s ljudima komunicira. Niti se ljudi libe pitati, niti je Petra lijena pa da ne odgovori. A nije da to ne traži vremena. Vrag je televizija, u kojoj god TV kulinarskoj emisiji bili.

– Sve to eksponiranje nije baš u mojoj prirodi, stvarno nije, koliko god zvučalo čudno za nekog tko radi treću sezonu nečeg na televiziji, no ako sam već to napravila i ako ljudi to gledaju, meni je jako stalo da im odgovorim kada me nešto pitaju. I bilo je svega, od toga da te ljudi zaustavljaju u tramvaju u pet ujutro i traže recept, do toga da zovu moju mamu – priča Petra.

– Mamu!? – mrvu smo u čudu.

– Mamu, koja je taman bila u Lovranu na operaciji koljena. Uporno je zvao čovjek, a sve da me pozdravi jer sam mu, kako reče, super – kazuje Petra.

Tako to valjda bude kad si slastičarska zvijezda, velimo Petri, ali ne da se ona komplimentima te vrste.

– Ma nas je malo. I zna mi ići na živce kad se uz moje ime piše »najbolja hrvatska slastičarka«. Po čemu!? Nisam se natjecala nikada ni u čemu, nemam nikakve lente, a ima s druge strane u slastičarstvu puno divnih i dragih ljudi koji se možda ne žele eksponirati ili jednostavno nisu imali priliku. Smeta mi taj dio, jer ja sam jedna od tog društva, jedna od te slastičarske cjeline, ona koja radi tako kako radi. Trudim se biti dobra, ali ima i puno drugih dobrih – iskreno će Petra.

Ma, ima još rubrika s »naj«. Ne libi se tako Petra govoriti kako joj je baš »Slatka kuharica« od svih njenih projekata onaj najdraži.

– Uvjerljivo najdraži! – rezolutno će Petra.

Serijal je, ističe Petra, ideja Maje Pek iz Antitalenta.

– I kada mi je pristupila s idejom, meni se taj koncept u startu činio fantastičnim. Nisam, naime, osoba koja pati od velike tradicije, ali mislim da je moramo znati, moramo je poštovati. Hrvati rade krasne kolače i premda mi je bilo super kada je Maja došla s idejom da ja napravim tu svoju suvremeniju varijantu tradicionalnog kolača, ipak mi je primarno bilo sačuvati, zadržati i ispričati priču starinske slastice. Ta ideja da ćemo nešto snimiti i tako sačuvati za buduće generacije mi je genijalna. Stvarno mislim da to treba raditi – na dvoji Petra.

Topao narod

Priznaje ona i još nešto, da neke krajeve, neka draga mjesta u Hrvatskoj, možda nikad ne bi vidjela da nije »Slatke kuharice«, recimo Rokovce koji su u novoj sezoni.

– Uz to sam upoznala predivne ljude, one koje izgubimo iz vida u masi negativnih vijesti i zaboravimo koliko smo u biti krasan i topao narod. Ljudi su nas primili izuzetno srdačno. Trude se pokazati ono što imaju i to sve zbog istinske želje da vas ugoste. Mi smo takav narod, barem smo takav narod bili, a kroz snimanje emisije vidim da smo takvi i ostali. I sama ta toplina koju osjetiš kad te ugoste meni je dovoljna da mi to bude najdraži projekt, a kamo li još ta prilika da isprobaš divne kolače i da radiš s divnim ljudima – ističe Petra.

No, koliko god važni bili domaćini koji u serijalu Petru upoznaju sa starim receptima, toliko je važno i njeno umijeće da se domaćinu prilagodi, da nađe s njim zajednički jezik, da ode i dalje od scenarija dok priča s mahom starijim svijetom. Dojam je da njoj to uspijeva jer ih zna slušati, a za to talent ima nas sve manje. Reći će na to Petra da je uvijek voljela starije ljude, kazati da je kao dijete bila okružene bakama i dedama, a i prabaka je bila tu.

– Nikada mi nisu bili naporni, a kad s njima provodiš puno vremena, shvatiš i koliko su puni duha. Moje bake i dede su uistinu bili puni duha, maštoviti, duhoviti, vrijedni, krasni ljudi. I kad si prema tome otvoren, isto to osjetiš kod puno drugih starijih ljudi. Stariji su prošli za života puno toga i ako to znaju lijepo prenijeti, meni je užasno drago. Valjda iz nutrine nemam problem komunicirati sa starijim ljudima koje smo mahom za sugovornike imali u »Slatkoj kuharici«. Drago mi ih je slušati, a valjda imam u sebi i taj talent da mi se i malo otvore, da lijepo komuniciramo – objašnjava Petra.

Pritom ne zaboravlja istaknuti i ekipu s kojom je hodala po terenu, redatelja, kamermana, ljude koji, kako kaže, poštuju hranu i poštuju domaćina, domaćicu.

– A kad je tako, problema nema – smješka se Petra.

Problema je jedino kadikad radilo vrijeme, vremenske prilike. Ove sezone se kuhalo i snimalo vani, na otvorenom, s pravom reklo bi se, jer priroda jest u nas prekrasna. Ali je kadikad i ćudljiva i traži prilagođavanje.

– U Plominu je puhala bura taman tako i toliko da brašno u jednom trenu završi sugovornici na licu. U Osijeku nam je vjetar odnio dron preko Drave. Pa nam se jednom pokvario kombi, pa frižider nije radio kako treba. Ali sve su to draži kojima se morate prilagoditi. Srećom, mi smo se svemu prilagodili, ha, ha, ha, veselo će Petra.

Posljedica siromaštva

Nego, nije tajna da su mnogi naši tradicijski kolači i slastice nastali kao posljedica siromaštva. S druge pak strane stoji ozbiljna slastičarska karijera i ona koja se ne libi raditi najmodernije slastice. I to funkcionira! I ima mjesta za sve. Štoviše, Petra se ne boji da bi tradicije moglo nestati, da bi se dobri stari recepti mogli zaboraviti zbog navale svega modernoga.

– Neće se zaboraviti jer postoje ljudi koji se brinu da se ne zaborave. Za vikenda sam tako bila u Vrsaru gdje su se ozbiljno počeli baviti promocijom vrsarskog amareta. To je kolačić, keksić koji se za razliku od ostalih amareta ne radi od badema, nego od lješnjaka. Vrsar je naime bio jako bogat lješnjakom, i svud oko Vrsara gdje su danas vinogradi nekad su bili nasadi istarskog dugog lješnjaka. I nije to bilo tako davno, već pričamo o 50-im godinama prošlog stoljeća. U Vrsaru su shvatili da se na toj mikrolokaciji radio vrsarski amaret i odlučili su iz toga napraviti priču koja će upotpuniti vrsarsku ponudu. Mislim da sličnih priča ima svugdje. Neke od njih su bile i temom »Slatke kuharice« – veli Petra.

Ljudi su jednostavno oni koji ne žele da se neki kolači, neke priče zaborave, uvjerena je Petra.

– I to ne zato da bi dovukli turiste ili takvo što, već zato što im je istinski stalo da okuse koje su doživjeli u svom djetinjstvu prenesu dalje svojim unucima. A onda najčešće i unuci žele da priča ide dalje. Naša »Slatka kuharica« samo pomaže da se to sačuva i da se nastavi – kaže Petra.

Pomaže, jer, kako kaže Petra, ima kolača koji se možda u svom izvornom obliku i ne bi današnjim konzumentima svidjeli, ali bi zato uz samo malo dorade bili izvrsni. Materijala jednostavno ima, za još sezona, za neku knjigu recepata.

– Ima. Mi smo uistinu bogati tradicijom, a puno je toga na rubu zaborava. U ove tri sezone tražili smo, ajmo to tako reći, neke egzotičnije recepte, ali često puta bi se i vratili nečem puno poznatijem. Jer zašto ne obraditi i fritule, dubrovačku rožatu, pa sve do mađarice recimo – mudro će Petra.

Dok priča, sugovorniku postaje jasno koliko joj je stalo. Tim je nekako misterioznije to da ne gleda sebe na malom ekranu. – Kad se prikazivala prva epizoda prve sezone, doslovce sam se sakrila u kupaonicu i čitala što piše na kutiji deterdženta – smije se Petra.

Kaže, čudno joj zvuči vlastiti glas, pa onda gleda što je mogla bolje i ljepše… Nema veze što je kamera voli, kako kažu, i ne griješe mnogi. Ona svejedno ima nešto važno za raditi baš kad se »Slatka« emitira, onako kako ugostitelji i inače vazda rade.

Između čekića i nakovnja

Slastičari i slastičarke u Hrvata! Teoretski zvuči romantično, no u praksi su, najblaže rečeno, konstantno između čekića i nakovnja.

– Tu su oni koji su uvjereni da njihova mama to radi najbolje, pa onda oni kojima je dobar kolač vazda preskup, pa chefovi koji vas uzimaju zdravo za gotovo makar se dobar slijed po desertu pamti, a s druge strane, tu je činjenica da je slastičar na nogama sve vrijeme, da je to vraški težak posao – nabrajamo mi svoje dojmove.

Klima Petra glavom, kaže da smo pobrojali sve kako treba, makar je i to zapravo posao kao i bilo koji drugi.

– Vatrogascima je strašno teško, liječnicima je strašno teško i odgovornost je ogromna, trgovkinje u dućanima doživljavaju svega… Svaki posao je stresan ako ti je stalo do toga što radiš. Za slastičarstvo je nevolja što se smatra da je to romantičan, lagan, lijep posao, ali kad osvijestiš da vreća brašna ima 25 kila, da stalno stojiš na nogama, da je pun pleh kolača težak 10 ili 12 kila dok ga vadiš vrelog iz pećnice i nosiš u komoru, pa da je vruće, hladno, i da su tu opekline, padovi, shvatiš da nema tu romantike.

Uz to, kolači uvijek moraju biti na visini, a nas je jako malo, tako da ih najčešće nema tko raditi, ili to u kuhinjama rade priučeni kuhari koji nemaju vremena ni za svoj posao, a moraju smisliti nešto slatko. Ali sve se to pomalo mijenja nabolje, dijelom i zahvaljujući TV emisijama i društvenim mrežama – veli Petra.

Pritom dodaje kako najviše kritiziraju oni koji nisu u stanju sagledati svu problematiku samog zanimanja i konačnog proizvoda. Oni koji uvida nemaju, najlakše »potegnu« loš komentar. Možda je i zbog toga Petra za sada stavila sa strane onaj svoj davnašnji plan da ima mali prostor u kojem će razvlačiti tijesto za najbolju štrudlu od jabuke na svijetu, već se dala uvelike u edukaciju ljudstva. Uči ona svijet slastičarstvu, pa je tako evo prošlo deset godina od njene prve radionice u »Kuhaoni« i prve radionice uopće koju je sada već legendarna »Kuhaona« na zagrebačkoj Opatovini organizirala.

– Te su radionice za amatere, a ja sam malo pomalo shvatila koliko to ljude interesira i koliko je užasno bitno prenijeti znanje dalje. Edukacija je za mene možda najbitnija, jer ako to što sam »pokupila« u svojih 30 godina rada ne prenesem dalje, zalud sve. Bez edukacije nema napretka – ne dvoji Petra.

Vremena i zdravlja

Bez edukacije nema napretka, a i nema ništa da je Petri važnije od zadovoljstva u onog tko njen kolač kuša.

– Meni je to jako bitno. I to je u isti mah i dobro i loše. Trudim se da me ne diraju kritike, ali me ipak pogodi, pogotovo ako je neosnovana. Zna mi smetati. No to da netko uzme kolač koji si napravio i da je sretan jer mu je fino, e to je ona dobra energija koja se prenese i na slastičara. Ne mogu pogoditi da baš svima sve što napravim bude fino, ali trudim se prilagoditi. To i jest srž ugostiteljstva, to da ljudima uz uslugu pružiš i zadovoljstvo, da uživaju u hrani – ističe Petra.

Još samo da je Petru nekako natjerati da samu sebe na malom ekranu gleda. Ili da barem u šumu pođe, a ne u kupatilo, kad već šumu toliko voli. I šumu, i svoje pse, i štošta drugo. Pače, reći će sama da je najveći njen problem što je sve interesira, a vremena je malo.

– Trenutno mi u frižideru stoji jedno osam kila izabele, skuhana grožđa da napravim pekmez, ali mislim da ću ga morati smrznuti da ne prokipi. Volim sve raditi, a ni za što nemam vremena – samokritično će Petra.

Na red će doći sve, i ona fotografija koju bi rado usavršila, a bome i želja da odseli negdje u prirodu, negdje gdje će pred kućom biti veliki vrt, a u kući prostor za radionice i edukaciju svake vrste.

– Bit će svega, kolača ponajprije, samo da je vremena i zdravlja – smije se Petra.

Bit će uskoro njenih kolača, recimo, u zagrebačkoj Gradskoj kavani, tamo gdje je restoran SOL tapas na hrvatski, chefa Mate Jankovića. A bit’ će i »Slatke kuharice«. Evo je već, na radost slatkoljubaca, nedjeljom malo prije 17 sati na Prvom programu HRT-a. Jer, materijala ima, tradicije ima da se o njoj govori i da se sačuva.