Sjedili smo, moj dobri prijatelj Andrej i ja, i nakon dužeg razgovora o svemu, svačemu i ničemu, rekli jedan drugome: stari moj, imamo neku godinu, dosta smo toga prošli, svatko na svom poslu, nije li vrijeme da se posvetimo sebi i počnemo piti samo – dobru biru!

Pomalo razočarani onim što se tada, a riječ je o vremenu prije desetak godina, nudilo, nije to naše razmišljanje najavljivalo neku posebnu potragu za dobrim pivama, naše je razmišljanje odmah išlo u smjeru sam svoj majstor, nema toga tko nama može skuhati bolje pivo od nas samih. I ne, nije bilo pomisli o bilo kakvoj, pa ni mikropivovari, ma kakvi. Dobar kotao i u njemu bira za ekipu.

Razgovor s Andijem Mošnjom, uz Andreja Luija, vlasnika craft mikropivovare Fabrika bire iz Vodnjana, o dolasku do njih i eventualnom novinskom zapisu, trajao je nekoliko mjeseci. Točnije, kad bi se sreli, dali bismo si riječ: ovaj tjedan se vidimo. Očigledno obojica smo skloni nekom drugom i drukčijem računanju vremena.

Možda i njegovom neračunanju. I onda nakon tog krajnje neobičnog »dogovaranja«, pao je dogovor bez uzmaka: u Vodnjanu smo se našli na vrhuncu toplinskog vala. Mada, mora se priznati – i nije tako loše na takvim temperaturama krenuti pisati o pivu.

Kad uletite u njihovu pivovaru s vanjske temperature od 39 stupnjeva, a Andrej vam u ruke gurne primjereno ohlađenu, što nikako ne znači pothlađenu, »Jednu s mora«, potpuno prirodno, nefiltrirano i nepasterizirano, pravo domaće ale pivo, život vam unatoč paklenim vrućinama postane lijep.

Pivo po guštu

Baš kao i pretužna vodnjanska Trgovačka ulica koja svojim urbanističkim skladom podsjeća na vremena kad je bujala životom, dok joj danas nadu u bolja vremena vraća upravo Fabrika bire.

– Pivo nam je bilo… ma možda bi opsesija bila preteška riječ, ali Andi i ja smo stalno bili u nekoj potrazi za pivom koje bi nam u cijelosti bilo po guštu. Dok si sasvim mlad, nekako ti je sve manje važno. Pivo u ruci, bend na stageu, to je ona tako poznata ilustracija naših tadašnjih mladenačkih izlazaka.

Pritom je manje bilo važno tko svira i što piješ, bilo je važno da si na mjestu i s ljudima gdje ti je lijepo. No, kad ta vremena prođu, a ti postaneš grintaviji, prestane ti biti važna kvantiteta, a postaje kvaliteta. Dobio je Andi kotao na dar i krenuo s kuhanjem, hobistički, u malim količinama.

Ali jako, jako dobro, sjajnu je kvalitetu postizao. Trajalo je to neko vrijeme, steklo se poprilično znanja o sastojcima, njihovim proizvođačima, načinu dobave hmelja i slada, naprosto jako se duboko ušlo u craft priču da se ideja o izgradnji mikropivovare dogodila skoro sama po sebi, kao dio neke evolucije, pojašnjava nam Andrej.

Velika i jako pozitivna okolnost u tom procesu nabavke opreme i izgradnje pivovare, ne po pitanju dobivanja dozvola jer to je uvijek na našim prostorima jako teška i iscrpljujuća misija, nego po pitanju »zatvaranja financijske strane projekta«. Nikako zato što su bili bogati, nisu to uostalom ni danas, nego zbog toga što je Lui – knjigovođa.

Stručnjak za financije, za planove o isplativost ulaganja i svega onog što već ide oko novca. Onog što velikoj većini nas – ne ide oko novca.

Andi je pak dugogodišnji snimatelj, HTV-a u Puli, specijaliziran i za turizam, tako da je često dolazio u dodir s drukčijm, zanimljivim pivama.

Uostalom, refleksi pivske craft revolucije vrlo su brzo došli i na hrvatske prostore, nije se ni moralo negdje daleko putovati da bi se dobilo uvid u »stanje stvari«.

– Na našim smo počecima znali dvije stvari koje su nam i danas najvažnije: da pivo koje radimo po svim svojim elementima mora biti jako dobro, kao i to da ne očekujemo zaradu od postrojenja koje smo podigli ovdje u Vodnjanu. Danas imam jednog zaposlenika, nas se dvojica bavimo svojim poslovima. I uživamo kad vidimo kako ljudi uživaju dok piju naše pivo, pojašnjava nam Andi.

Zaokružen proizvod

Vodnjanska Fabrika bire ni danas nije neki veliki »igrač« čak ni kad je craft scena u pitanju. Znaju i sami da bi godišnje mogli prodati znatno više od 30, 35 tisuća litara piva, no to naprosto ne žele. Oni zapravo ne žele izdati sebe. Oni žele da im pivo bude u cijelosti zaokružen proizvod.

Od izgleda etiketa koje je odlično osmislio i realizirao Saša Đuračić, odličan pulski crtač, na sceni poznat i kao Sale Undertoon, ali i do mjesta na kojem će se nuditi. Sve mora biti dio njihovog doživljaja svijeta. Ne žele se naprosto pojavljivati na mjestima ili okruženju na kojem se i sami ne bi voljeli naći.

Kad bi ih se uspoređivalo s glazbenom scenom, oni bi bili bend koji u današnjem, površnom i hiper ubrzanom digitalnom svijetu svoje pjesme žele izdavati samo na vinilu. Pa nikako ne mogu biti sretni ako njihovu najbolju pivu ne predstavlja i jednaka takva etiketa, ako priča nije do baš svakog detalja pod kontrolom njihovog razmišljanja o svijetu i životu.

– Još se uvijek definiramo kao hobisti. Imamo mikropivovaru i imamo zadovoljavajuću lepezu proizvoda. Od Jedne s mora što je blond ale, preko IPA-e 52 ili Pulskog grand Alea do naše najsnažnije Bumbarske tamne.

Sve je tu, svi gušti. S druge strane, jako se neobične stvari događaju na prostoru ugostiteljstva. Naše pivo sa svojom izlaznom cijenom nikako ne može biti povoljno. I ne samo zato što su nam količine male, već jako su nam kvalitetni, samim time i skupi sastojci.

Sve donedavno, recimo do pojave eura i aktualne turističke sezone, naše pive su bile skuplje od prosjeka, znali su oni koji su ih konzumirali i zašto je tako, da bi se danas, posebno ovog ljeta, dogodio cjenovni kaos. Golema većina lokala u Puli i okolici postavila je pivo na cijenu od pet eura, a vjerujete ima ih, i to najobičnijih industrijskih koje se proizvode od pripremljenih ekstrakata punih konzervansa, koje naplaćuju i po sedam eura.

U tome se mi ne snalazimo. I zato, koliko god bismo mogli realizirati mnogo više, u ovom trenutku ne želimo više. Posebno se ne želimo polakomiti kada stigne ljeto. Ne, mi cijenimo lokale koji nudenaše pivo čitave godine, baš kako na isti način gledamo na ljude koji će svih mjeseci u godini poželjeti naš Pulski grand ale, pojašnjava nam Andrej.

Kvaliteta i kreacija

Istra je jako bogata craft pivovarama. Od najstarijeg San Servola koji je već respektabilan količinski »igrač«, uostalom i etablirani ugostitelj koji u središtu Rijeke imaju jedan od najposjećenijih lokala, do niza malih, primjerice jedna od novijih i jako kvalitetnih je i pivara Labona iz Labina.

Ukupno njih desetak. Nije li onda vrijeme za zajedničku udrugu? Nešto nalik na početke Vinistre. Ili, zašto ne – priključenje upravo Vinistri. Udruženi nastup na tržištu, u kafićima koji bi preferirali upravi takav izbor, bez korporativnih proizvoda kojima nedostatak okusa pokriva ekstremno hlađenje. Baš kao i dolazak u restorane, stvaranje menija koje prati pivo. Od Jedne s mora do črnog Bumbara.

– Nismo o tako nečemu razmišljali. Istina, bilo je u našim razgovorima misli o sustavu povlastica zbog toga što smo domaći, pošteni i drukčiji, ali ta se priča uvijek lomi, za razliku od vinara, na činjenici da sastojci naših piva nisu plod domaće poljoprivrede. Mi stvaramo domaći proizvod, ali od uvoznih komponenti. Tu se teško ostvaruju povlastice, pojašnjava nam Andi.

Ali opet, kad je krenula istarska vinska renesansa, sada sličnu priču pratimo i sa žestokim pićima, i vinari su nailazili na slične probleme.

Bili su dobri, količine male, izlazna cijena visoka. Pa ipak, zahvaljujući čitavom nizu poluga u pravim rukama, što će reći kod političara, danas smo došli do fantastične istarske vinske scene koja se upravo sprema na osvajanje recentne europske ugostiteljske scene.

Dok slušamo razmišljanja Andreja i Andija – pa upravo oni ističu najvažnije: kvaliteta i kreacija, ništa nas drugo ne zanima. Nije li to na kraju krajeva obaveza na čitavoj pozornici kojom se kreću turizam, gastronomija i sve snažnije dolazeća pivska craft priča?

Socijalna kategorija

Planirani sat pretvorio se u tri. A moglo je i još mnogo duže. Očigledno proizvodnja craft piva podrazumijeva i još čitav niz začina koji se nužno i ne moraju upotrebljavati u samom kuhanju. Craft pivo je zapravo socijalna kategorija. Takvo pivo priča prati i kad se kuha, i kad se pije.

I kad se o njima samo razgovara. To je zapravo sasvim posebna, osebujna scena koja će se prije vratiti kotlu i kuhanju piva za prijatelje nego popustiti brutalnostima tržišta i kapitala koje oblikuju mega eliki i megabešćutni interkontinentalni koncerni. Oni kojima je pred očima samo pretakanje njihovih uvijek isto bezličnih proizvoda u žedna usta. I brojenje hektolitara, milijuna, zarada i eliminacija »malih igrača« koji se ne daju u njihovo kolo. Biti craft je način života.

– Radit ćemo samo na način da nas to veseli. Nikad nećemo dozvoliti da nam novac bude važniji od piva. Imamo jednog zaposlenika, kako nam se čini moglo bi tako ostati još neko duže vrijeme.

Mi pak svoje slobodne trenutke koristimo da bismo bili ovdje, da kuhamo, i na kraju punimo, zaključili su naš razgovor Andi Mošnja i Andrej Lui, dva sasvim posebna proizvođača pive. Zaljubljenici i zarobljenici Fabrike bire, sasvim simpatične pivovare koja je čak i vodnjanskoj tužnoj Trgovačkoj ulici vratila nadu da će sutra, zahvaljujući možda upravo baš biri, vratiti i neki sasvim novi, dinamični život.