Cravaticum – boutique muzej kravate!

Zvuči toliko logično koliko i pitanje kako se samo toga nitko prije nije sjetio. Hrvati i kravata, Kravat pukovnija, pulska Arena omotana kravatom, a muzej, evo, dobismo tek nekidan.

Smješka se na ovo Igor Mladinović, direktor muzeja i jedan od osnivača. Nismo, naime, prvi koji su ga to pitali. Ali, ajmo mi redom sad kad smo ušli u tih oko 150 metara četvornih prostora u samom centru Zagreba, prostora u kojem je sve taman tako posloženo da priča priču o kravati.

Da muzeja bude, »krivo« je, kaže Igor, jedno društvance, njih četvorica, petorica, koji su zapravo na ovaj način htjeli brendirati destinaciju kad nam je već u nasljeđe dana kravata za koju cijeli svijet zna.

– Činilo nam se da to do sada nije napravljeno na jedan turistima pristupačan način. Imam osjećaj da se do sada išlo dosta elitistički kad god bi se bavili s kravatom. Mi smo to htjeli napraviti potpuno drugačije, da je prilagođeno prosječnom turistu, da je zabavno, interaktivno, moderno, a ne arhaično. Premda je kravata iz 17. stoljeća nismo htjeli napraviti muzej 17. stoljeća nego nešto što je moderno, a opet edukativno. Želja nam je da čovjek odavde izađe sretniji i pametniji, da se zabavi i da sa sobom ponese koju fotografiju, priča Igor.

Zadovoljni osnivači

Simbol ljubavi

E da, kravata i elitizam. Ima tu, primjećuje novinar, neka veza. Da je nema, vjerojatno bi je i sam češće začvorao oko vrata.

– Ne mora to nužno biti elitistički, ali kravata uistinu jest uvijek bila simbol nečega. Krenulo je sve sa simbolizmom i dandanas je kravata simbol. Ona nije samo modni dodatak – ističe Igor.

Uostalom, uči Igor, kravata je na samom početku svoga postojanja bila simbol ljubavi.

– Kravata je bila ženski rubac. Odnosno, kad su muškarci išli u tridesetogodišnji rat, tamo negdje počevši s 1618. godinom, žene bi skinule svoj rubac i zavezale ga svojim muževima i dečkima oko vrata kao znak lojalnosti, vjernosti, odanosti dok čekaju njihov povratak. Služio je muškarcima taj rubac za rata da ih štiti protiv prašine ili da s njim zaviju rane, a kad bi se vraćali kući da vrate rubac svojim ženama muškarci bi ga opet vezali u čvor – pojašnjava Igor.

Sve je, eto, vezano uz čvor, pa i to pitanje vjernosti.

– Reklo bi se da je ondašnja funkcija kravate nalik današnjem dizanju stambenog kredita za braka, kredita zbog kojeg pobjeći ne možeš nigdje dok ti je vezan u čvrsti čvor oko noge, ako ne i vrata – primjećuje sedma sila.

Smješka se Igor, ma se ne da navući na bračnu problematiku. Ide on dalje sa simbolikom. Bila je, kaže, jedno vrijeme kravata simbol razvijenog društva, demokracije, ali i simbol feminizma i ženskog pokreta zbog čega je u muzeju i izložaka što pokazuju da su i žene znale kravatom kazivati neke važne stvari.

– Kravata je uvijek bila nekakav simbol. U nekim društvima to je možda značilo i elitizam, ali ona je bila i simbol ljubavi, demokracije, prvog zaposlenja, vjenčanja… Kravata je uvijek bila prisutna u tim važnim životnim trenutcima – ističe Igor.

Foto: Davorin Višnjić/Pixsell

Temelj je – kvaliteta

Priča Igor taman tako da nije trebalo puno pa da na red dođe pitanje svih pitanja, ono kako se nitko prije nije muzeja ove vrste sjetio!? Igor na to veli, pače hvali, činjenicu da je Academia Cravatica dosta radila na mega projektima popularizacije kravate kao što je i ono spomenuto omatanje kravatom pulske Arene.

– Mi smo odlučili, da tako kažem, prizemnije pristupiti tome pa da velika količina ljudi može ovdje doći i nešto čuti i naučiti o kravati. A kako se nitko prije nije sjetio!? Isto su mi pitanje postavili i kada smo prije deset godina pokrenuli restoran La Štruk koji prodaje isključivo štrukle. Nije da nije bilo štrukli i prije nas i da ih se nije moglo u Zagrebu naći. Bilo ih je u restoranima, u Esplanadi, ali nisu štrukli bili pristupačni prosječnom turistu koji k nama dođe u kratkim hlačama. Isto je i s ovim muzejem – jednostavno će Igor.

La Štruk! Reklo bi se legendarna je to i nezaobilazna stanica ljubitelja štrukli i onih koji će to tek postati. Glas o dobroj štrukli se u čas brzo proširio naokolo i nadaleko i naširoko. Širi se dobar glas zbog kvalitete štrukli, ali…

– Kvaliteta je ono što morate imati, to je temelj. No, siguran sam da jako puno restorana, muzeja ima kvalitetu, ali nema priču. Zbog toga ljudi dolaze, odnosno neće doći samo zbog kvalitete – ne dvoji Igor.

Zato je i u Muzeju kravate stvorena priča koja je, ističe, utemeljena na činjenicama. I pri tom se osnivači muzeje nisu oslanjali niti ugledali na druge, nisu imali ama nikakav uzor muzej štono bi se reklo.

– Kada smo otvarali La Štruk nitko od nas nije bio ugostitelj i nismo imali gastronomskih uzora. Mi smo jednostavno radili priču o štruklima. Tako ni ovdje nismo imali za uzor neke svjetske muzeje. Mi smo samo htjeli sve ispričati onako kako bi mi voljeli da se nama ispriča. Sva je rađeno potpuno intuitivno – kaže Igor.

Posve intuitivno nametnulo se tu i sljedeće pitanje.

– Ako je nakon deset godina od osnivanja La Štruka otvoren Muzej kravate, što će se novo otvoriti nakon deset godina od muzeja!? Koji je to projekt? – znatiželjni smo.

– Mislim da neće proći deset godina već nešto manje do idućeg projekta kojim bi bila zaokružena ta trilogija koju sam zamislio u svojoj glavi. Ne mogu previše otkrivati, ali ajde reći ću samo da se radi o projektu vezanom uz psa dalmatinera – otkriva makar malo Igor.

Kravata u pop-kulturi

Svila za kravatu, Foto: Davorin Višnjić/Pixsell

Na galeriju u »kino«

Nego, ajmo mi konačno po muzeju. Ideja je da se posjetitelj najprije popne na galeriju u »kino«. Tu ga čeka film o kravati dug 12 i pol minuta kojem je autor Filip Filaković Philatz, znan primjerice po TV serijalu rađenom za HTV »Dulum zemlje«. U startu se, kaže Igor, posjetitelji educiraju o činjenicama, povijesti, ili pak načinu proizvodnje kravate. Nakon filma kreće se u obilazak od kukuljice dudova svilca, izloška što ga je muzeju donirala gospođa Rusković iz Konavala. Tu je kukuljica i tu je bunt svile i tu je podatak da je za jednu svilenu kravatu potrebno 75 kilometara niti!

– 110 dudovih svilaca koristi se za jednu kravatu – ističe Igor.

– Tko to može platit!? – zavapismo.

– Zato i jesu skupe te kravate – na to će Igor.

Autori postava su stoga odlučili nit svile simbolički pretvoriti u crvenu nit koja se provlači i proteže kroz cijeli muzej, od dudova svilca do crvene kravate na kraju tog puta. Ono što slijedi za obilaska je kronologija.

– Ovo je doslovno replika rupca o kojem smo pričali. Rađena je ručno od sirovog neobrađenog materijala, doslovno onako kako bi izgledala u 17. stoljeću – pokazuje Igor.

– Znači, nema tu dileme, možemo se hvaliti naokolo da je kravata naš izum – ne da nam vrag mira.

– Možemo se sigurno hvaliti s tim da je kravata naša, jer sama riječ dolazi od francuskog naziva za hrvatske vojnike koji su se borili u tridesetogodišnjem ratu od 1618. do 1648. Nakon toga je Luj XIV. to prenio u modni svijet. Kravata koju mi danas nosimo je kravata nastala 1926. godine u New Yorku, ali kravata kao riječ, kravata kao nešto gdje se veže čvor nastala je ovdje – uči Igor.

Leti priča kroz godine. Tu je primjerice i godina kad se počinje vezivati vindsorski čvor zahvaljujući izumu znanog romantika vojvodi od Windsora. A tu je i vježbaonica da se makar ona četiri osnovna čvora nauče vezivati.

– Inače, postoji 171.147 načina da zavežete kravatu, 85 je matematički dokazanih kao ispravni, a najčešće se koriste samo četiri – priča Igor i pričaju izlošci.

A onda slijedi onaj punkt, ona točka u muzeju koji će posjetitelji jamačno najviše voljeti – hram kravate! Mjesto je to idealno da se tu selfie okine, mjesto za koje će Igor s pravom reći da je poput beskonačne kravate gledali vi u visinu ili u dubinu, pod noge. Sve šta hramu kravate eventualno fali je ona mogućnost teleportacije, ali, tko zna, možda bude jednom i to.

– Ovdje imamo kravatu iz Bangkoka, jedinog proizvođača kravata otpornih na metke – pokazuje nam Igor novi izložak.

Ta je bome teška i nju nose kaskaderi, recimo, oni holivudski. No, i zanimljivije, pogotovo za prigodno slikanje, je stati uz konja što ga jaše mlado momče posve nalik vojniku iz 17. stoljeća. Kombinacija trodimenzionalnog i dvodimenzionalnog na koncu učini to da se na slici čini kako zbilja uz stvarnog konja i konjanika s kravatom stojiš. S druge pak strane kao protuteža toj starinskoj marami iz 17. stoljeća, toj prvoj kravati koja je bila simbol ljubavi, stoji ona najmodernija verzija kravate koja je plod mašte i vještih ruku dizajnera Jurja Zigmana i koja je također ponajprije simbol ljubavi.

Zanimljiv element postava

Od čistih dijamanata

Nismo mi ni blizu kraja. Dade se tu i gledati u ogledalo dok isprobavate kako vam recimo stoji kravata s dezenom klavirskih tipki. Dizajnerica Ana Knežević je pak patentirala poseban način vezivanja muških kravata da čim bolje pašu ženama. Na zidu i uistinu velike i važne žene koje su rado nosile kravate poput Marlene Dietrich ili Patti Smith. Klinci mogu i slagati slagalicu kravatu dok im roditelji čitaju zanimljivosti poput one da Amerikanci na kravate potroše milijun dolara godišnje, ili one da je najskuplja kravata bila ona napravljena od čistih dijamanata koja je stajala 220.000 dolara.

– Počeli smo od 17. stoljeća, a na kraju dolazimo do kravate u pop-kulturi – veli Igor dok se sa zida s kravatom smiješi i David Bowie, baš kao što nas s malog ekrana gledaju Stanlio i Olio.

No, nije to sve. Ako se pri ulasku to i ne primjeti, na izlasku je teško ne zamijetiti zid na kojem će se vješati kravate poznatih nekih lica. Zapravo, već tu nešto doniranih kravata s autogramom i visi.

– Tu je Dino Rađa, Toni Kukoč, Goran Ivanišević, Kolinda Grabar-Kitarović, Miroslav Radman… – priča Igor.

– Ima li netko čiju bi kravatu baš onako žarko željeli vidjeti na ovom zidu? – pitamo.

– Želimo Luku Modrića i Novaka Đokovića – iskreno će Igor.

Pa ako momci ovo pročitaju, možda se želja brzo i ostvari, jer novootvorenom Muzeju kravate te kravate došle bi k’o naručene, baš kao što se sjajno uklopila u postav ona koju je malo nakon našeg posjeta donirao predsjednik RH Zoran Milanović prije nego je objavio kako kreće u utrku za još jedan predsjednički mandat.

Imat će u svakom slučaju turisti što tu gledati, a da će turista biti, Igor ne sumnja uopće. Uostalom, tajming otvaranja upravo je savršen, jer oni udarni mjeseci turističke sezone samo što nisu. A bude li sve kako Igor očekuje, nije uopće nemoguće da sličnih muzeja bude i po drugim turističkim središtima.

– Jer, za razliku od Le Štruka, ovo može biti franšiza – veli Igor.

Franšiza… Kako se samo ovog nitko prije nije sjetio!?