Jestivo cvijeće. Jestivo bilje. Nije da za njega ne znamo, da ga nismo vidjeli na tanjurima, onim televizijskim ako ništa, s obzirom na to da su nas kulinarske emisije naučile da sve što se na tanjur stavi mora biti i jestivo, pa i dekoracija. Ali da su prigode česte za kušati jestive latice i lišće i tučak, bome nisu.

Bit će da smo zato Iliju Jurića odmah pitali gdje je to jestivo cvijeće kojim se, među ostalim, bavi OPG Anto Jurić pa da ga i mi probamo. I poletjeli smo k lončanicama s begonijama, i ubrao nam Ilija cvijet, i krenuli ga mi grickati onako citrusnog, kad projuri kraj nas neko bijesno vozilo.

– Evo Rimca – kaže Ilija.

– Rimac!? Onaj od automobila!? Što je tu u susjedstvu? – pitamo.

– Tako je, tu mu je testna staza – kaže Ilija.

– A što je to, svega mu, proletjelo kraj nas!?

– Nevera – ‘ladno će na to Ilija.

Buzz Button

Znači, evo nas u Velikoj Kosnici što se smjestila taman tu negdje na putu što vodi iz Zagreba do zračne luke »Franjo Tuđman«, stojimo među cvijećem, jedemo begonije, a kraj nas leti Nevera!? Zvuči više k’o scenarij nekog filma za hipstersku mladež ili bogat neki svijet negoli živa istina, ali istina je. Pitamo svrati li Rimac katkad? Zna li uopće da mu u susjedstvu ima jestivog cvijeća!?

– Možda će sad saznati – smije se Ilija.

Što bi, naime, falilo mladom megapoduzetniku da uz megaauto počasti kupce i egzotičnim zalogajem. I na to se smije Ilija, makar….

– Imamo jedan poseban cvijet, koji bi možda bio za Neveru. Zove se Buzz Button. Baš smo jučer imali prvu berbu pa sam ga odnio u kafić s kojim surađujemo već četiri godine i koji ima u ponudi taj cvijet. Izgleda on kao tučak od kamilice, malo je veći i žut, a kad ga pojedete, trnu vam cijela usta. Otprilike to je osjećaj kao onda kad smo bili klinci pa kad bateriju poližete i sve vam utrne. E ovo je pet puta jače i traje tri, četiri minute, utrne vam sve u ustima, osjećate lagani elektricitet i koje god piće da popijete, ono mijenja okus – pojašnjava Ilija.

Cvijet koji piću mijenja okus!? Buzz Button. Ima još nešto s tim jestivim cvijećem, tu se vrstama cvijeća daju i posve posebna imena, malo kićenija pa da idu uz birana jela i koktele. Pa će begonija na stabljici biti Apple Blossom jer cvijet izgleda k’o trešnja u cvatu, i to japanska. Maćuhice, recimo, nisu maćuhice, nego su viole.

– Volim reći da maćuhice nosiš u vrt i na groblje, a viole stavljaš na tanjur. Mora se napraviti ta razlika u brendiranju – veli Ilija.

Ništa tu više nije slučajno, pa kad chefovi požele jestivog cvijeća, konzultiraju se s Ilijom ne bi li im znao ispuniti želje.

– Vrhunski su to chefovi, koji uistinu pored izgleda traže i da je tu aroma. Zapravo, aroma im je i bitnija od izgleda. A ono što ide u koktele prije svega mora izgledati tako da je na Instagramu lijepa slika – kaže Ilija.

Stevija i sadnice

Za sada u nas lijepe slike odnose pobjedu, no nije to ni toliko važno. Važno da smo u trendu i da je begonija na novinarsko nepce ostavila posve lijep dojam. Ali, daleko od toga da OPG Anto Jurić samo od jestivog bilja živi, a bome nije priča ni počela od Ilije, čovjeka u ranim 30-ima, moderno poštucane brade i ležerna nastupa.

– Mi smo se prvi u Hrvatskoj počeli baviti stevijom i tu se čulo za nas. Onda su tu i sadnice, a ja sam se u jestivo bilje dao prije četiri godine – priča Ilija.

U njega je interesa za mrvu drukčije bilo odavna, a od rada uz roditelje nije se posve odmakao ni kad je školarac bio, pa student, a onda ni za staža na Klinici za tumore.

– Dva tjedna straža odradim, a onda pitam voditeljicu bih li mogao kako dobiti koji dan slobodan!? Ne da odem na more, nego zato što počinje sezona pa treba ić’ odradit’ svoje uz sadnice i roditelje. I izašla mi je u susret – smije se Ilija.

Uvijek je bilo da se pomoći mora roditeljima koji su upogonili OPG još dok su u Bosni i Hercegovini živjeli. I nije to, kaže, bilo samo fizičko pomaganje, nego i računi, i papiri, i štošta.

– Prije neke dvije godine ja sam potpuno preuzeo dio sa sadnicama, radim kompletnu veleprodaju, dok roditelji rade maloprodaju – veli Ilija.

Evo i majke Ruže na čas, one koja kavu nosi i one koja – baš kako bi svaka majka koja pamti kad je uređenje bilo socijalističko – kaže: »Sada ga tjeram da radi svoj posao, a neće.«

– Svoj posao u smislu radiologije – smije se Ilija.

– Zamišljala sam ga u bijeloj kuti – priznaje Ruža.

Tako je to onomad i bilo, nije se baš išlo u poljoprivrednike, već se za potomstvo sanjao stalan i siguran posao.

– Ilija, morat ćete onda u bijelu kutu, prije ili kasnije – šalimo se.

– Ma, nadam se da neću – na to će Ilija.

Otac Anto za to vrijeme mota duhan. On se s lakoćom pričom vraća ‘mali milijun’ godina unatrag, sve do predgrađa Gradačca, gdje su živjeli.

– Bila je jedna baba Milka, tako su je zvali, koja je prva počela iz paprike vadit’ malo sjemena pa ga prodala na tržnici. Nije puno trebalo da su svi počeli to raditi i prodavati flance od Slovenije do Sarajeva. S vremenom sva okolna sela su se ispraznila, svi odoše vani, samo se iz našeg nije išlo. Živjelo se lijepo od tih flanaca – priča Anto.

Ključ je prezentacija

A kako se stanovalo uz željezničko čvorište, tako ni s transportom flanaca ‘u svijet’ nije bilo problema. Radilo se, kaže Anto, dobro, pa se evo i po dolasku u Kosnicu nastavilo. Makar i k’o što smo rekli, nije da nije Ilija isprva krenuo malo drukčijim putem. Srednja škola medicinska, pa zvanje inženjera medicinske radiologije, pa određenih godinu dana staža u Klinici za tumore.

– Onda, u tom trenutku, nisam mogao dobiti posao, pa nekoliko bezuspješnih razgovora i shvatio sam da mi se valja odlučiti: ili ću se baviti radiologijom ili poljoprivredom. Tim više što sam radio na zračenju, gdje stvarno moraš biti fokusiran. Tu doslovno imaš oružje u rukama kojim zračiš čovjeka i ako napraviš jednu krivu stvar, doslovno ga možeš ubiti – ističe Ilija.

Bilo mu je jasno da se ne može malo kod kuće voditi poslovanje, a onda malo biti radiolog. Pa je prevagnula poljoprivreda. A to što je cijelo vrijeme naručivao biljke i sjemena bukvalno iz bijelog svijeta, pa ih uzgajao, pokazalo se posve korisnim.

– Nisam ja to tad nikom prodavao, ali sam imao prijatelja koji je radio s restoranima, pa bi njemu odnosio mente i slično. U jednom trenu mi reče: »Ajde ti to probaj sam.« I tako je krenulo – priča Ilija.

Pamti i prvi kafić u kojem je prezentirao svoje mente, sedam raznih vrsta je donio, s aromom jagode, ananasa, čokolade…

– Prezentirao sam ja to dobrih 20 minuta, i to je njima bilo vauuu! Prepoznao sam tad svoj potencijal, svoju nišu – kaže Ilija.

Zato i danas voli doći u restoran s kojim radi, ili će raditi, upoznati one koji tamo rade, donijeti svoje uzorke i prezentirati ih. Prezentacija je, kaže, ključna, a poslije toga je sve lako. To nas vodi do njegove tvrdnje da je sam rad u polju i među biljkama onaj najlakši dio posla. Samo, danas poljoprivrednik mora biti i znati još štošta drugo.

– Mi smo prije svega poduzetnici, obrtnici. Moraš se baviti svim stvarima kojima se bavi bilo koji poduzetnik koji ima obrt, od PDV-a, radnika, plaća, do marketinga, prodaje prezentacije …. – veli Ilija.

– Gdje to čovjek može naučiti – pitamo ga.

– Nigdje – k’o iz topa će on.

Zato je i predlagao ministrici poljoprivrede da se iznađe neko rješenje koje bi nudilo svojevrsnu opciju samozapošljavanja. Postoje poticaji gradova, županija, ali uvijek treba nešto platiti da se dio uloženog vrati kroz poticaje natrag.

– U startu tih 100.000 kuna za stroj ili nešto slično nemaš, pa moraš u kredite. Stoga sam predlagao neko rješenje da se, dakako, napiše projekt što će se i kako raditi, ali da onaj koji sredstva dobije mora i proći edukaciju u smislu obrazovanja za sve ovo o čemu smo pričali, od vođenja firme do prodaje. Pa da od njih deset, dvadeset ostanu tri educirana, dobili ste tri vrhunska poljoprivrednika – smatra Ilija.

Samo, hoće li uopće mladost u te vode!?

– Hoće. Problem je kod nas drugi, to što poljoprivreda nije nikada onaj primarni posao, već uvijek sekundarni. Radim u firmi, pa malo sa strane. Zato se slabo ide u poljoprivredu, jer moraš puno riskirati, a novci nisu veliki. Svi u to ulaze nekako sa strane, pa ako uspije, onda možda i ozbiljnije – veli Ilija.

Sva je, zapravo, sreća da je radiolog odlučio nastaviti obiteljski posao, jer da nije, godine bi učinile svoje i priča bi došla svome kraju. Ovako, proširio se posao i na teren u Vrbovcu, a planova je koliko vam drago.

– Samo, bježe li djevojke od poljoprivrednika? Možda bi lakše bilo da ste imali bijelu kutu – šalimo se.

Smije se Ilija, kaže da zapravo nema pojma.

– Ja sam imao sreće da je moja supruga išla sa mnom u razred – veli.

Borba je, priznaje, ali i opet uživa on u ovome što radi.

– Najteže je, uvijek kažem, zaraditi plaću na kraju mjeseca. Sve to lijepo izgleda izvana, ljudi misle da sam u zelenilu i da trčim kroz cvijeće, da uopće nije stresno i da je sve super, ali nije to baš tako – sažima Ilija.

Čini se ovako sa strane da je najzahtjevniji dio posla plasirati proizvod. Ilija će reći da ima tu sreću da su oni koji su u vrhunskim restoranima mahom ljudi koji prate trendove i znaju nekad skoro pa i više od njega.

– S većinom restorana imam takav odnos da već krajem sezone planiramo što bi mogli od mene naručiti za iduću godinu. Blizak je to odnos – kaže Ilija.

Jedino što je, sve se čini, loše isprezentirao potrebu od jestivog cvijeća u gastronomiji u vlastitoj kući. Jer, na upit završi li štogod cvjetnog na tanjurima s jelima što se doma spravljaju, priznaje uz smijeh: »Slabo.« Pače, kako kaže, ljudi misle da on kod kuće samo salatu jede, a jede koliko stigne, gdje stigne i sve u žurbi.

Milijun sadnica

Istaknuti će Ilija još jedno, onu kako zapeti treba kad je najgore, i u ovom poslu, a i inače. To je, kaže, od oca naučio.

– Nekada su stvari puno jednostavnije nego što se čine. Ljudi dosta drame rade tamo gdje nema potrebe – veli.

Priča on o nedavnoj kiši, poplavi koje je natopila i posađeno u Vrbovcu, i to taman pred zagrebački Floraart. U četvrtak se otvara izložba zelenila, a u srijedu voda do koljena. A u Ilije živciranje nula, jer ionako pomoglo ne bi. On je nazvao agronomku s kojom surađuje da vide što će napraviti sa zaštitom biljaka, a onda je spasio što se spasit’ dalo. I sutra bio na Bundeku kao da se ništa dogodilo nije.

– Koja to vam biljka pomaže da se ne nervirate, priznajte nam – šalimo se.

– Nema biljke. Jedan moj prijatelj mi je dobro rekao i uvijek se tog savjeta sjetim: »Ne nerviraj se unaprijed. Kad dođe do problema, onda ćemo ga rješavati.« Neko rješenje uvijek će se naći, ili ćete, ako ništa, neku pouku izvući iz svega – veli Ilija.

OPG Anto Jurić danas se bavi presadnicama povrća, začinskog bilja, i tu rade oko milijun sadnica godišnje. Prije četiri godine Ilija je kreirao Tukan Greens brend za jestivo cvijeće, listove, mikrozelenilo. Sušili su oni i čajeve i začine, pa ih pakirali, rade to i dalje, ali u manjoj mjeri jer se ne stiže, a pamti se, recimo, aromatizirana sol, po Ilijinoj želji, s laticama kadife i korom od mandarine. A povukli su lani i poticaj EU-a za uslugu sušenja, opremili se, pa evo taman za jednu tvrtku režu limune i limete na kriške i suše ih da u koktelima završe. S obzirom na to da se otišlo daleko od ‘golih’ flanaca, pitati se činilo opravdano Iliju je li otac Anto pružao kakav otpor svim tim novim pravcima poslovanja.

– Nije. On samo zna ono svoje klasično reć’: »A jel’ ima tu para!? A koliko to sad košta? A koliko si zaradio?« Hahaha! – veli nam Ilija.

Zagonetni planovi

Što se tiče planova, poglavito bliske budućnosti, reći će Ilija kako su fokusirani na ljeto i kako im je cilj odraditi ga što bolje. Jer, kako kaže, turizam pita sve i odmah! Nekad se, veli, iznenadi što se sve traži, pa spominje primjerice narudžbe onih koji skrbe za opremanje jahti, Amerikance za koje kelj mora biti ‘kovrčav’, ili pak pšeničnu travu koja u sokovima završi.

– Vrlo je šaroliko – sumira Ilija.

– Znači, ako kome treba neobična biljka, zovi Iliju – velimo.

– Ja sam taj – prihvaća šalu Ilija.

Nije da ne može svašta, ali nekad se nešto jednostavno u nas uzgojiti ne može. Tropsko voće!? Klima u Velikom Kosincu ne da tropskom voću da se razmaše i gotovo. A što se tiče pogleda u budućnost koji ide i dalje od ljeta, tu je Ilija poprilično tajanstven.

– Mislim da ćemo ići raditi neke stvari za jesen, zimu, koje neće biti toliko usmjerene za hotele i restorane, već malo više za krajnje kupce. Ići ćemo s nečim što još nitko u ovom dijelu Europe nije napravio. Ali, ne smijem sve još otkrivati – zagonetno će Ilija.

Zapričali smo se taman toliko da nam se oko nogu krenu motati Bongo i Aki, dvije umiljate, lijepe ‘psine’ vične poziranju. Bit će da nam daju mot da je vrijeme da im vratimo gazdu. Pred odlazak ostade tek za pitati Iliju, da mora biljkom opisat sebe, koja bi to bila od silnih biljaka kojima se okružio!?

– Uh, dobro putanje. Morat ću razmislit pa vam javim. Uh…. – zamisli se Ilija.

Bome, evo odgovor još čekamo, makar uopće ne bi bio problem ni da je ona što će je Rimac kad-tad i(li) čim tekst pročita, uz Neveru kupcima darivati.