Britanski povjesničar Norman Davies zapisao je da bi se ljudi, koji umanjuju utjecaj manjih naroda, u svim prilikama trebali prisjetiti da »nas Hrvati sve drže za vrat«. Iako smo mali, ne znači da nemamo moć mijenjati stvari.

S tom mišlju vodiljom osnovan je i portal Green.hr, kao i Greencajt festival koji će se ove godine održati 24. i 25. svibnja u Staroj tvornici žarulja TEŽ u Zagrebu. Festival je to, odnosno konferencija koja na najkvalitetniji mogući način, raspravlja o, ugrubo rečeno, održivoj budućnosti. Tim povodom, razgovarali smo s pokretačem i direktorom festivala Vinkom Filipićem.

U jednom ste razgovoru rekli da vas je na bavljenje ekološkim temama motivirala frustracija?

– U mojim dvadesetima, ali i većem dijelu tridesetih godina, za mene je to bila ne-tema, kako bi rekao naš premijer. Nisam se bavio tom problematikom niti sam osvijestio važnost borbe protiv klimatskih promjena. Ali u 2020., koja mi je i numerološki bila znakovita, osjetio sam da je vrijeme da dam i vlastiti doprinos.

Tada sam napunio četrdeset godina života, 20 godina karijere i to su godine u kojima malo staneš i razmisliš, napraviš svojevrsnu inventuru dosadašnjeg djelovanja.

Uz pandemiju, dogodio se i zagrebački potres, i u takvim okolnostima sam počeo razmišljati o »ostavštini«, o tome kako da na najbolji način iskoristim znanje stečeno zadnjih 20 godina u nešto potpuno novo i za društvo korisno.

Svjestan toga da nisam ekološki stručnjak, već entuzijast kao i većina ljudi oko mene, odlučio sam iskoristiti činjenicu da sam marketinški stručnjak kako bi pokrenuli platformu koja može na adekvatan način komunicirati vrijednosti koje u ovom trenutku zastupam. Tako je nastao Green.hr portal i Greencajt festival.

Iako dolazimo iz male zemlje, odlučio sam utjecati na promjene koliko je to u mojoj moći. Da budem sasvim jasan, ovim projektom si ne utvaramo da ćemo promijeniti svijet, niti je to naš zadatak. Ali ako bismo makar uspjeli promijeniti svijest ljudi na koje možemo utjecati, a riječ je o ljudima koji će doći u doticaj s porukama koje Greencajt šalje, to bi bilo dovoljno. Svojim primjerom želimo potaknuti i druge da se odvaže.

Zelena agenda

Kazali ste da su zelene teme veći dio života za vas, plenkovićevskim rječnikom rečeno, bile »ne-tema«. Kada su postale tema?

– Transformacija svijesti je proces koji kod mene i danas traje. Stjecanjem novih informacija i znanja, razgovorom s velikim brojem ljudi koji su u toj temi već godinama, počeo sam mijenjati način na koji razmišljam, tj. osvijestio sam izazove koje nam donosi klimatska kriza.

Danas sam također svjesniji važnosti osobnog utjecaja i više pazim kako, primjerice, konzumiram resurse poput energije, vode, hrane, odjeće… To su zaista mali pomaci iz pozicije osobnog komfora, ali, s druge strane, kada bi svatko krenuo od sebe i razmišljao na takav način, takvi mali koraci bi značajnije utjecali na smanjenje ugljičnog otiska.

Naravno, svjestan sam da i dalje nisam ogledni model, nisam osoba koja ne jede meso ili koja se vozi isključivo biciklom ili električnim automobilom, ali sam u protekle tri godine ipak promijenio određene životne navike. Često se provlači floskula da je riječ o totalnoj promjeni načina života. Nije. Samo malo truda i svjesnosti o načinu na koji živimo, može dovesti do mijenjanja navika štetnih za planet.

Hrvati nisu intrinzično motivirani mijenjati stvari, čini mi se da je to, ipak, nametnuta Europska agenda?

– To ste dobro rekli. Mi smo, kao projekt, totalno apolitični i ne zagovaramo nikakve politike osim zelene agende i to kao način življenja, ali svjesni smo da je naš glas na izborima najveća moć koju posjedujemo. Zato je važno izlaziti na izbore i mijenjati stvari. Mlade ljude danas zanima njihova budućnost koja mora biti održiva, ne samo ekološki, već i ekonomski. Nama je normalno da pijemo vodu iz gradskog vodovoda.

Imao sam sreću putovati diljem svijeta i u većini zemalja to, nažalost, nije normalno i pitka voda predstavlja luksuz. Mi i dalje imamo taj luksuz, ali i generacijsku obvezu sačuvati te resurse za svoju djecu. Riječ je o krucijalnim temama o kojima je lijepo imati stav, što većina i ima, ali čini se da i dalje nedostaje motivacije i konkretnog djelovanja. Iako smo svjesni da je planeta u velikom škripcu i unatoč tome što znanstvenici upozoravaju da smo zaista u ozbiljnoj situaciji, što nam potvrđuju sve očitije klimatske promjene kojima svjedočimo, mi i dalje mislimo da će to riješiti netko drugi.

Globalni paradoks

Što je s problemom nejednakosti?

– Da bi se tema održivosti nametnula kao globalna agenda, moramo riješiti problem nejednakosti. Lakše je Skandinavcu koji je ekonomski zbrinut i koji živi u uređenoj državi razmišljati o tome kako vlastitim primjerom i promjenom životnog stila može biti dio promjena koje zagovaramo.

Većini ljudi u Africi je teško govoriti o održivosti kada ih brinu druge brige, kao i prosječnom Hrvatu koji još uvijek nema ekonomsku slobodu da može dugoročno razmišljati o posljedicama klimatske krize. To je nažalost i globalni paradoks.

Najrazvijenije zemlje najveći su zagađivači i zbog njih su mnoge zemlje tzv. Trećeg svijeta u najvećem problemu. Sada se od tih najrazvijenijih, koje su postale najrazvijenije jer su koristile resurse preko svake mjere, traži da pomognu nerazvijenima, kako bi se situacija donekle stabilizirala i kako bi siromašni mogli uvesti mjere koje za cilj imaju borbu protiv klimatskih promjena. Zato je u ovom trenutku pojam održive budućnosti na klimavim nogama.

Kako Greencajtom nastojite tomu doskočiti?

– Mi smo, prije svega, inkluzivni. Greencajt je inspirirajuća konferencija u kojoj će osamdesetak panelista nacionalnog i međunarodnog ugleda sjesti za stol, otvoriti važne teme i iznijeti svoje prijedloge kako ih riješiti. Imat ćemo, s jedne strane, i europske političare, ali s druge strane i aktiviste. To su dva pola koja drugačije gledaju na isti problem. U sredini će biti umjetnici, znanstvenici, popularne osobe, biznismeni, ekonomisti, klimatski stručnjaci… cijeli spektar različitih ljudi, jer tema održivosti nije rezervirana samo za određene društvene skupine. Svi moramo sudjelovati u tom procesu, jer je to tema koja se tiče svakoga od nas.

Ranije ste se dotaknuli populizma. Koliko ga, uopće, ima u čitavoj priči?

– Kao i kod drugih agendi, i tu se postavlja pitanje autentičnosti. Govornik će nam biti i jedan od najpoznatijih BBC-jevih novinara Marco Silva koji je cijelu svoju karijeru posvetio lažnim vijestima, odnosno određenim vrstama »zelenih« reklama koje različite kompanije plasiraju u javni prostor iako su veliki onečišćivači. Kao i u svakoj drugoj temi, ima onih koji su autentični, koji zeleno žive i strastveno promoviraju, kao i onih koji su u mainstream prostoru, ali su potpuno kontra i zbog različitih motiva, uglavnom profita, zagovaraju neku drugu agendu. Moje uvjerenje je da ne postoji alternativa održivoj budućnosti.

Gibonni i Konstrakta

Lani ste imali šezdeset, ove godine osamdeset sudionika. Riječ je o znatnom porastu. Koga biste, od panelista, izdvojili?

– Već spomenuti Marco Silva, zatim Mark Shayler, vodeći britanski stručnjak za okoliš i inovacije; ali i Terry Reintke, europarlamentarka i osoba godine prema časopisu TIME kao i Erkki Parkkinen, gradonačelnik općine Salla iz Finske koja je dom najpopularnije planinarske staze u zemlji Djeda Mraza s temperaturnim rekordom od nevjerojatnih -50 stupnjeva.

Od domaćih panelista bih izdvojio putopisca i istraživača Davora Rostuhara koji je svjedočio klimatskim promjenama, Hrvoja Jurića koji se vratio nedavno iz Norveške nakon što je u 133 dana obišao cijeli svijet i srušio Guinnessov rekord, Tonči Tadić će pričati o nuklearnoj energiji, a Igor Rudan o predikcijama i izazovima u 21. stoljeću. Očekuju nas svakako zanimljiva dva dana prepuna različitih sadržaja od kojih su neki i besplatni za građane.

Zašto Gibonni, zašto Konstrakta?

– Birali smo popularne glazbenike koji su, recimo to tako, i angažirani. Konstrakta zagovara održive vrijednosti, a Gibonni se pokazao kao veliki humanitarac. To pokazuje i njegova suradnja s OTP bankom, koja je s Mastercardom pokrenula donacijski program OTP Zaokruži. Riječ je o programu koji prikuplja donacije za dječje bolnice zaokruživanjem iznosa prilikom kartičnog plaćanja na sljedeću deseticu centa i kao dio te kampanje Gibonni će nastupiti na Greencajtu.

Tko je u ovogodišnjem žiriju za Grand Prix i ostale nagrade u sedam različitih kategorija?

– Žiri čine ljudi iz različitih područja djelovanja, a ove godine to su Kristina Posilović, savjetnica ministra za održivi prostor (MINGOR), Petra Bojić Petrač iz najveće neprofitne organizacije za zaštitu prirode WWF Adria, Damir Ciglar, suosnivač agencije Hearth i direktor Imago Ogilvy te moja malenkost.

Papirnate slamke

Koliko ste uspjeli, u ovom kratkom periodu, napraviti po pitanju vidljivosti ove teme u Hrvatskoj?

– Ako se referiramo na kratki period koji je iza nas, napravili smo mnogo. S druge strane, naša ambicija je velika. Trenutno pokušavamo biti lokomotiva i animirati što veći broj ljudi da uskoči u taj vlak i to je najveća vrijednost projekta. Nadamo se da ćemo potaknuti i druge da ovu temu čine vidljivijom u javnom prostoru kako bi nastavili razvijati svijest o ovom važnom problemu.

Kako je biti poduzetnik u Hrvatskoj?

– Teško (smijeh). To je kontinuirana borba, uvijek su prisutne krize, a uspjeh ne dolazi preko noći. Najbitnije je vjerovati u sebe i svoje ideje i ne dopustiti ikome da te svojim argumentima izbaci s tračnica. Kada vjeruješ u sebe s vremenom okupljaš ljude koji slično razmišljaju i onda zajednički dolazite do uspjeha. Bilo je naravno i propalih projekata, ali to je bit poduzetništva: pokušaš, padneš, digneš se, opet pokušaš i tako u krug. Teško je biti poduzetnik, ali istovremeno nema i ništa ljepše od toga.

Lani ste, prije festivala, rekli da je to problem i tema koja bi trebala biti broj jedan, vjerujem da i danas branite taj stav. Je li se išta, u ovih godinu dana, promijenilo? Konferenciju otvarate temom održivog turizma.

– Prošle godine sam znao manje (smijeh), tako da mogu samo reći da je situacija još alarmantnija. Što se tiče turizma, Hrvatska je donijela Strategiju održivog turizma o kojoj bih volio progovoriti na festivalu jer si doista ne bismo smjeli dozvoliti scenarij u kojem se nalaze Španjolska ili Grčka. Naše gospodarstvo ovisi o turizmu i u tom smislu moramo biti vrlo oprezni, u neprestanom balansu između ekonomskog benefita i očuvanja prirodnih resursa.

Nerviraju li vas papirnate slamke?

– Nerviraju me jer postoje kvalitetnije opcije – bambusove ili metalne slamke. One su puno primjerenije. Ne volim plastiku, nisam militantna osoba – ali me nervira kada u prirodi vidim otpad jer još uvijek možemo naići na brojna ilegalna odlagališta. Svijest o otpadu kojeg treba adekvatno odlagati bi trebao biti higijenski minimum svakog pojedinca.

Buduće generacije

Gdje su granice što se tiče agendi i politika koje će nam se »nametati«? Sve ono što je sada apstraktno teoretiziranje, uskoro će postati dio legislative. Gdje potežemo granicu?

– Ne vjerujem da će doći do regulativa kojima će se zabraniti, primjerice, prehrana mesom. Hoće li biti regulative koja će motivirati na manje konzumiranje mesa i to tako što će ono biti skuplje – to sigurno. Slično će već događa i s otpadom, tko odvaja plaća manje, a sigurno ćemo u budućnosti na sličan način biti »motivirani«, kada je u pitanju energija, transport i slični resursi čije prekomjereno korištenje negativno utječe na planetu.

Onda se jede avokado na koji se troše ogromni resursi da bi došao u Hrvatsku.

– Tu dilemu često postavljam i ispred sebe. Što više znaš o toj temi, svjestan si da jednostavnog rješenja nema. S druge strane, činjenica je da uzgojem stoke dolazi do deforestacije šuma, potrebno je puno vode, neke životinje proizvode metan koji je opasan plin za atmosferu i tako dalje.

To su sve činjenice, kao što su činjenice i da za avokado treba jako puno vode. Za uspjeh pojma koji nazivamo »održiva budućnost« bit će jako bitno uspostaviti održivu dinamiku između svih procesa koji će se morati dogoditi da bi mijenjali životne navike kakve danas imamo.

Liježete li zadovoljni u krevet?

– Ako gledam vlastiti život, onda da, vrlo sam zadovoljan i sretan. Ali kao društveno biće, ne mogu ne razmišljati o svim izazovima koji se nalaze pred nama i koji nikad nisu bili veći: klimatska kriza, AI, prijetnje nuklearnim ratom i sl. U ovoj fazi života jako me opterećuje misao kakav svijet moramo ostaviti generacijama koje dolaze za nama.

Što Vinko Filipić želi biti kada odraste?

– Ne znam još odgovor na to pitanje, javit ću vam kad saznam!