Završna priča našeg serijala »Mogu sve« u kojem razgovaramo s izuzetnim ženama obuhvaća nevjerojatan životni put dr. s. Veronike Mile Popić koja je svrhu svoga postojanja pronašla u pomaganju potrebitima.

Imate izrazito zanimljiv životopis, a posebno nam za oko zapinje radno mjesto nastavnice engleskog jezika. Diplomirali ste anglistiku i kroatistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, magistrirali kršćansku duhovnost na Heythrop Collegu Sveučilišta u Londonu i doktorirali povijest na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Možete li nam reći nešto više o svom obrazovnom putu?

– Oduvijek sam bila usmjerena knjizi – umjetnosti riječi, ali i glazbi te likovnim umjetnostima. Svi u obitelji odgajani smo u tom smjeru.

Puno čitamo, okruženi smo knjigama, raznoraznim tiskovinama koje potiču unutarnji rast i kritičko promišljanje. Sjećam se jedne svoje fotografije iz djetinjstva, imala sam dvije godine – sjedim usred hrpe knjiga, oduševljena onim što nalazim na njihovim koricama, stranicama…

Širom otvorenih očiju, sa širokim osmijehom! Tako je nekako i danas. Pisana riječ, ljepota i dubina napisane riječi medij je koji mi posebno leži.

Vjerujem da je to i stoga što dopušta šutnju, sabranost, dovoljan protok vremena za pronicanje značenja i razumijevanje konteksta.

Stoga, logičan smjer u mom obrazovanju bile su humanističke znanosti, odabrala sam hrvatski i engleski jezik i književnost. A poslije i kršćansku duhovnost te povijest.

Iskorak u dubinu

Kako ste se odlučili doktorirati baš povijest?

– Odabir povijesti kao tematskog područja vezanog uz poslijediplomski doktorski studij bio je vezan uz ono što mi je bilo povjereno kao zadatak unutar moje redovničke zajednice, Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog: napisati životopis jedne moje susestre, mučenice iz razdoblja komunizma.

Njezino je ime Žarka Ivasić. Strijeljana je od komunističkih vlasti u Gospiću, 16. svibnja 1946. godine.

Bila je odvažna žena, vjerna svome poslanju služenja čovjeku u potrebi i svojoj savjesti. Za pisanje životopisa bilo je nužno opsežno istraživanje, prikupljanje podataka, svjedočanstava, svega onoga što je moglo postati tkivo tog prikaza jednoga života koji sam stvarala.

Od toga je sve počelo: nakon što sam dovršila životopis, proširila sam istraživanje ovog povijesnog razdoblja na cijelu svoju Družbu, prožela ga znanstvenim aparatom i – doktorirala.

Ovo moje osobno povijesno razdoblje bavljenja Drugim svjetskim ratom i poraćem bilo je vrlo značajno osobito zbog susreta s osobama koje su bile njegovi dionici – svjedoci.

Mogu reći da su me ne samo obogatile, već i promijenile njihove životne priče, svjedočanstava, opraštanja, milosrđa, ljubavi, dobrote. Vjere koja je bila snažnija u nezamislivo teškim okolnostima.

Uspoređujući iskustva, možete li nam navesti razliku u studiranju u Hrvatskoj i u Velikoj Britaniji?

– Razlika je znatna. Bilo je dosta zahtjevno učiniti iskorak iz dotadašnjeg načina usvajanja znanja u sustav koji na jedan drugačiji način potiče kritičku prosudbu, argumentaciju, odmak i promišljanje te produbljivanje.

Bio je to iskorak iz širine u dubinu. Od razuma prema intelektu!

Na kojim je predmetima naglasak za studij kršćanske duhovnosti?

– Duhovnost je praksa. Kršćanska duhovnost – kršćanstvo u praksi. Dakle, ona proučava život – način života. Življeno iskustvo vjere koje se ostvaruje čovjekovim susretom s Isusom Kristom, u Duhu Svetom.

To iskustvo se prelijeva u život, i donosi plodove. Dakle, predmeti obuhvaćaju teologiju, ali i neka druga područja gdje se ovaj susret očituje.

Gdje donosi plodove. Na primjer, ljudski rast i razvoj – psihološki i duhovni; duhovno vodstvo, potom i povijesna razdoblja i usmjerenja u življenju kršćanstva, kao i istaknute osobe koje su promjene donosile.

Znači: uzima se u obzir iskustvo kršćanstva i način na koji se to iskustvo oblikovalo – i nosi poruku još i danas.

Studij kršćanske duhovnosti stoga je nužno interdisciplinaran jer uključuje povijest, psihologiju, teologiju, kulturološku analizu i brojna druga područja.

Kuća utočišta

Što biste izdvojili kao najvažnije stvari koje ste naučili, projekte u kojima ste sudjelovali ili putovanja na kojima ste bili?

– Imala sam prilike dosta putovati i to na zaista kulturološki različita mjesta. Iskustva drugačijega pomogla su mi u nastojanju oko povezivanja: stvaranja zajednice osoba koje imaju isti cilj.

Pomogla su mi vidjeti »zajednički nazivnik«, a i mene oblikovati prema tome da bolje razumijem komplementarno djelovanje. No, u isto vrijeme: pomogla su mi vratiti se kući.

I izgrađivati ono što mi je dano – sada i ovdje – otvorena duha, prihvaćanjem. U svemu tome, putovanjima i različitim projektima, najbitniji su bili susreti.

Kao što je moj studij povijesti bio prožet susretima koji su bili takvi da su me iznutra mijenjali, tako su i susreti s osobama s drugih kontinenata i zemalja bili takvi da su se prelili u moje »unutra«.

Zbog toga je nastala i Depaul Hrvatska.

Što vas je najviše ispunjavalo?

– Nije lako nešto izdvojiti kao osobito važno, jer – u kreativnosti, djelovanju na mnogim područjima nalazim radost i motivaciju. Ići naprijed, stvarati, otkrivati nova znanja – rasti.

To je ono što me u životu vodi. Intelektualna, duhovna znatiželja. Ali, kad bih ipak morala izdvojiti nešto vratila bih se »prvome«.

To je umjetnost i ljepota pisane riječi – književnost, ali s druge strane i lingvistika – jezik. Jezične strukture, semantika, jezična i književna starina – srednji vijek i glagoljica, staroslavenski jezik.

Pisanje! Pisanje tekstova različitih vrsta.

Od 2017. godine na čelu ste Kuće utočišta u Rijeci, ali i Depaul Hrvatske kao organizacije. Kako je počela čitava priča?

– Kuću utočišta, dnevni centar za beskućnike i osobe u riziku od beskućništva izgradile su sestre milosrdnice svetog Vinka Paulskog 2007.

Kuća je logičan nastavak, rast jednog poslanja služenja sestara milosrdnica onima na rubu društva u našem gradu Rijeci koji traje od 1858. godine.

Sestre su došle iz Zagreba i započele svoju djelatnost pomaganjem siromašnima – u ubožnici i bolesnicima. Bili su smješteni na istome mjestu.

Naša dva samostana u Ulici dr. Frana Kresnika oduvijek su bila mjesta gdje su siromasi i tražili i dobivali pomoć.

Njihov se broj povećavao s godinama, bile su različite prekretnice u tome, poput Domovinskog rata, ali i iskoraka prema boljem i kvalitetnijem služenju: gradnjom Kuće utočišta, a poslije i nadogradnjom – povezivanjem s organizacijom koja beskućnicima pomaže u duhu svetog Vinka Paulskog, kao što to činimo i mi sestre milosrdnice.

Tridesetogodišnje iskustvo rada s beskućnicima ove organizacije koja djeluje u sedam zemalja svijeta, vrlo je važno za naš daljnji rast.

Znanje, iskustvo, umreženost, zajedničko djelovanje – u istome duhu, istim vrijednostima.

Svi Vinkovi ljudi

Koji je cilj Kuće i Depaul Hrvatske?

– Kuća želi biti dom onima koji doma nemaju. A Depaul svojim djelovanjem želi obuhvatiti čovjeka u cjelini: i njegovo tijelo, i psihu, i duh.

Naš je moto »Beskućnika zbrinuti«. U tom smjeru idu naše djelatnosti i to je ono što je Vinko Paulski u svom dalekom sedamnaestom stoljeću naglašavao.

Cjelovito pomoći čovjeku! Uz to, u suradnji – stručno i organizirano. On je naglašavao i da »nije dovoljno samo činiti dobro, treba dobro činiti na dobar način«.

Kvaliteta, a ne samo kvantiteta. To je izuzetno važno.

Tko sve može doći?

– Oni koji su Vinkovi. A to će reći – koji su ostali bez druge mogućnosti pomoći, bez ičega. Vinko Paulski je govorio: »Tražite one koji su najzapušteniji«.

Važno je, dakle, »tražiti« ili »ići prema« – i pronalaziti one koji su na samim rubovima, sami.

Pomažu li volonteri te postoji li potreba za dodatnim volonterima?

– Da, naš rad u mnogome je kvalitetniji baš po angažmanu volontera. Uključeni su na razne načine, netko je usmjeren na provođenje stručnih programa, u okviru vlastite struke, a netko na način koji vidi potrebnim i pogodnim, sebi bliskim i važnim.

Kad god nam dolaze novi volonteri upućujemo ih ponajprije na pronalaženje vlastitog mjesta unutar naših programa. Mislim pritom na to da je bitno da volonter bude kod nas »doma«.

Da razvija vlastite talente, da pronađe vlastito mjesto i izgrađuje s korisnicima i zaposlenicima zajednicu – našu Depaul zajednicu.

Rekla bih da su u cjelokupnom našem djelovanju najvažniji ljudski odnosi. Izgradnja osobe po izgradnji odnosa. To je ono ključno za svakoga od nas: kako se odnosimo prema drugom čovjeku.

I svi to jako brzo vidimo, s razlogom smo došli baš u Kuću utočišta! S razlogom: potrebno nam je takvo okruženje koje dopušta ljudski rast i ozdravljenje osobe.

To je Kuća utočišta – Depaul Hrvatska. Rast – kreativnost – poticaj na dobro – za svakoga tko dođe.

Kakav profil ljudi najčešće posjećuje Kuću utočišta?

– Osobe koje su ostale bez ikakve pomoći. Potrebe su različite, od onih temeljnih – hrane i higijene, do psiholoških i duhovnih. Naš je princip djelovanja takav da vrednuje pojedinca, osobu – njezinu originalnost.

Zato se i nudi širok spektar različitih usluga i sadržaja. Za svakoga ono što njoj ili njemu treba. No, ipak ću naglasiti: usmjereni smo kao organizacija prvenstveno na beskućnike, ulične beskućnike.

Program vanjskog rada, »Vinkovi utorci«, rad s beskućnicima na ulicama i ostalim mjestima okupljanja beskućnika naša je posebnost.

Po tome smo inovativni na nacionalnoj razini, kao i po kompleksnosti programa dnevnog centra.

Ljubav je domišljata

Na koje im sve načine Kuća pomaže?

– Pružanjem temeljnih usluga, kao i onih specijaliziranih. Ponovit ću: programi koje provodimo usmjereni su pružanju cjelovite pomoći. Među ostalim, odnosi se to i na radnu aktivaciju, povećanje zapošljivosti.

To se odvija u »Be-vrtu«, »Vrtu beskućnika« i u programu »Ruka koja se daje« – pružanje različitih usluga građanstvu i institucijama.

Jedan od programa u Kući utočišta je radno aktiviranje korisnika, točnije – program društvenog poduzetništva čiji je dio i prerada kruha u krutone kao dio asortimana »Kruh sv. Vinka«. Postoje li, osim ovoga, i drugi slični programi?

– Udruga Depaul Hrvatska usmjerena je na pomaganje beskućnicima i osobama u riziku od beskućništva.

Važni koraci u ostvarivanju naše vizije odnose se na radnu aktivaciju koju ostvarujemo programom društvenog poduzetništva, utemeljenog na održivom razvoju i principu samoodrživosti.

S ciljem preveniranja dugotrajnog beskućništva nudimo kreativna i inovativna rješenja koja potiču pozitivne društvene promjene.

Jedno rješenje je program ‘Ruka koja se daje’ – radna aktivacija ponudom usluga koje naši korisnici pružaju lokalnoj zajednici, a time postupno stvaraju temelj kvalitetnog povratka u svijet rada i resocijalizacije.

Gledajući korisnike Kuće utočišta postoji li više ženskih ili muških?

– Od ukupnog broja, a na godišnjoj razini pomognemo više od 250 osoba, 20 posto su žene. Od mlađih do starijih, s vrlo kompleksnim potrebama, do onih manje zahtjevnih.

Što (osobno) smatrate najvećim izazovima žena koje je potrebno zbrinuti te im pomoći?

– Kompleksnost potrebe, dugotrajnost, ranjivost… Težina koja nastaje kad je žena prepuštena nasilju, nesigurnosti i grubosti ulice!

Obrambeni mehanizmi koje pritom mora aktivirati, a drukčiji su uistinu od onih koje primjenjuju muškarci. Preživjeti, a ne izgubiti sebe!

Posebno je teško kad susrećemo žene koje imaju djecu koju su morale napustiti, a nikad ih u biti nisu napustile… Moj je stav, naš je stav kao organizacije: Beskućništvo nije i nikada ne može biti izbor!

Imate li kakvu srcu dragu poruku koju biste voljeli uputiti našim čitateljicama i čitateljima za dozu motivacije?

– Nekoliko citata, riječi svetog Vinka Paulskog su mi posebno dragi. Jedan je »Ljubav je beskrajno domišljata«. Beskrajno kreativna.

Oslobađajuće je to razumjeti najprije na razini svoje osobe: stvoreni smo kao neponovljivi i originalni. Stvoreni smo stvarati i biti kreativni na tako različite načine.

Činiti dobro! Mogu reći da sam to posebno razumjela u susretima s onima koji su drugačiji, i nalaze se negdje izvan ljudskog pogleda – onog našeg redovitog.

Skriveni. Usuditi se stoga kreativno činiti dobro! Usuditi se dobrim djelima obuhvatiti i drugačijeg od sebe, odbačenog!

Usuditi se ne prosuđivati – već ljubiti, poštivati osobu. Svaku osobu.