Bubanj je u svojoj srži instrument, no u praksi je puno više od toga. Neke kulture vjeruju da zvuk bubnja ima određene iscjeliteljske moći, druge su ih pak utkale u stoljeća stare tradicije. Neki kroz medij bubnja stvaraju umjetnost, dok drugi udarcem palice zovu na borbu i podsjećaju da neke bitke ipak nisu gotove.

Zagrebački aktivistički bubnjarski kolektiv Drum ‘n’ bijes ove godine slavi desetljeće postojanja, a glavna mu je svrha te ujedno i inspiracija za samo postojanje želja da prosvjedi budu još glasniji, ritmičniji i – moćniji.

– Htjele smo stvoriti prostor gdje se svaka osoba koja osjeća da želi nešto promijeniti, ali ne zna kako to točno izvesti, može uključiti – kroz bubanj, kroz ritam, kroz buku koja ima jasnu poruku, govore nam Doria Jukić i Petra Tomašić, članice Drum ‘n’ bijesa.

Moderan život u čijim blagodatima uživamo iz dana u dan ima svoje drugo lice: ono koje još uvijek ljubomorno čuva arhaične zametke ksenofobije, mizoginije te opravdava kršenje ljudskih, građanskih i radničkih prava te društvene nepravde.

Isto tako, lako se zavarati mišlju da su određene stvari i prava, koje danas uzimamo tako reći zdravo za gotovo, produkt toga da se netko nekada u prošlosti za to izborio, a ta ista prava i privilegije mogu vrlo lako samo tako nestati.

Klimatski kamp 2023.

Baš zato su ulice i dan danas pune prosvjeda, akcija i podsjećanja na važnost izgradnje solidarnog i pravednijeg društva, a dio toga je i Drum ‘n’ bijes, koji se bubnjanjem, podrškom i bivanjem dijelom te borbe zalaže za izgradnju upravo takvog društva kroz zajedništvo, samoorganizaciju i međusobnu podršku – kako na ulicama, tako i unutar samog kolektiva.

– Bubnjevima podižemo energiju, motiviramo prosvjednike i prosvjednice, privlačimo pažnju medija i prolaznika te osnažujemo poruke koje se šalju s ulice. Naš ritam nije samo buka – on je jasan stav, ističu. »Na prosvjedima vrijede neka druga pravila – pravila solidarnosti, vidljivosti i hrabrosti – i naš zadatak je da ih podržimo ritmom. Da ljudi marširaju uzdignute glave, da se osjećaju kao dio nečeg većeg, da ih buka koju stvaramo nosi, umjesto da ih tišina ušutkava.«

– I stvarno, kad jednom doživiš tu energiju bubnjanja usred prosvjeda – kad osjetiš kako ritam nosi masu, diže moral i stvara zajedništvo – više nema povratka. To nije samo muzika, to je alat borbe, poziv na akciju i znak da nismo sami.

Solidarnost kao temelj

Inspiracija za osnivanje Drum ‘n’ bijesa stigla je iz drugih sličnih kolektiva, poput Rhythms of Resistance, a sama ideja rodila se iz tradicije bubnjanja na Povorkama ponosa u Zagrebu. Prisjećaju se kako su se dugi niz godinama na prosvjedima znale spontano okupiti bubnjarske ekipe koje su ritmom i bukom podržavale sudionike, ali u većini slučajeva to nije bilo kontinuirano ni organizirano.

– Nas nekoliko entuzijastkinja poželjele smo napraviti korak dalje i krajem 2015. okupile se s ciljem da stvorimo stabilan, samoorganiziran kolektiv koji će trajno pružati ritmičku podršku prosvjedima i društvenim akcijama. Htjele smo stvoriti nešto što će trajati – prostor u kojem se otpor može izražavati kroz ritam, gdje bubanj postaje alat za solidarnost, otpor i energiju koja nosi borbe koje nam svima znače, ističe Jukić.

Sumirano, priča bi otprilike glasila: nekoć bijahu četiri queer žene koje su se okupile, pritom i znale bubnjati, bile su (i ostale!) ljute pa su odlučile učiniti nešto po pitanju buke na prosvjedima!

U svojoj suštini, Drum ‘n’ bijes pruža glasnu, ritmičku podršku prosvjedima i društvenim akcijama koje se bore za pravednije i ravnopravnije društvo. »Naš kolektiv je prije svega prostor za izgradnju zajednice. Mjesto gdje njegujemo međusobnu podršku te istražujemo drugačije načine okupljanja i samoorganizacije. Sve počiva na drugarstvu i solidarnosti – to su temelji na kojima stojimo i ono što svakodnevno pokušavamo živjeti, a ne samo zagovarati«, ističe Tomašić.

Nakon drugarstva, ističu, ideja je dijeliti resurse, razvijati mentorske odnose između seniorki i juniorki u kolektivu, učiti jedne od drugih i graditi zajedništvo koje ne ovisi o iskustvu, već o želji za doprinosom – no pritom svjesno njegujući kvir-feminističke prakse organiziranja – vođenje koje je nehijerarhijsko, kružno, bazirano na povjerenju i zajedničkom učenju, što bi značilo da svaka osoba u kolektivu ima priliku preuzeti inicijativu i oblikovati prostor djelovanja.

Prisjećaju se Jukić i Tomašić da je prije punih deset godina jedan od prvih izazova bio okupiti stalnu i prije svega motiviranu ekipu koja će redovito dolaziti na probe i biti spremna stati na ulicu kad zatreba. Također, isticao se i mali »problemčić« u njihovom volonterskom kolektivu – nedostatak opreme poput bubnjeva, palica, remena…

– Osim toga, trebalo je organizirati i same probe. Htjele smo da to ne bude samo lupanje, nego da zvučimo moćno, sinkronizirano i da svaki ritam nosi atmosferu. Zato smo osmislile sustav radionica kroz koji svatko, bez obzira na glazbeno predznanje, može brzo naučiti osnove i postati dio ritam ekipe, pričaju nam.

Potpora Povorci ponosa

Graditeljice zajednice

Nakon što ih se nekoliko okupilo, shvatile su da ne žele ostati zatvorena ekipa, nego da žele graditi zajednicu – prostor podrške, učenja, bubnjanja i druženja.

– Tako su krenule naše prve amaterske radionice – mjesto gdje svatko, bez obzira na iskustvo, može doći, naučiti ritam i zajedno s nama koračati ulicama. Znanje dijelimo ravnopravno, stvaramo siguran prostor i trudimo se da svi koji dođu osjete da pripadaju, govori Jukić.

Članice i članovi kolektiva dolaze iz različitih dijelova Hrvatske, iako su uglavnom stacionirani u Zagrebu, u prostoru u AKC-u Medika. No, veoma brzo pojavila se potreba da ne ostanu samo zagrebačka priča. Kao što sami imamo prilike svjedočiti, prosvjeduje se i drugdje, pa su tako bubnjari i bubnjarke udarili put pod noge i krenuli putovati, bubnjati i podržavati akcije i u drugim gradovima.

– I onda je došla ta velika želja: da znanje i iskustvo koje imamo u potpunosti predamo dalje. Tako smo počele pomagati osnivanje novih bubnjarskih kolektiva u drugim gradovima – prvo u Hrvatskoj, a onda i u regiji. Počelo nam je biti važno i da se povezujemo izvan granica – da dijelimo, učimo i dišemo zajedno s drugim bubnjarskim kolektivima i aktivistkinjama, nastavila je Jukić.

U tih deset godina, Drum ‘n’ bijes broji podršku za više od 200 akcija, prosvjeda, marševa i performansa u Hrvatskoj i okolici. Javne reakcije bile su, a i danas su – šarolike, kazuju sugovornice.

– Neki su oduševljeni, plešu i plješću, drugi negoduju zbog buke ili ne razumiju zašto uopće bubnjamo. Ali i to je dio borbe – pomaknuti granice, otvoriti prostor i za buku, i za razgovor, ističu.

No, uglavnom su one pozitivne, jer ipak, malo tko je ravnodušan na zvuk bubnja koji unosi posebnu energiju i pruža osjećaj zajedništva. Ipak, na prosvjedima je bubnjanje prije svega politički čin – njegov cilj nije samo zabaviti, već i dati snagu pokretu i učiniti poruku glasnijom.

Štoviše, Jukić je izjavila da mnogi sudionici/ce ističu kako im bubnjanje pomaže da se osjećaju snažnije i hrabrije, pogotovo ako su prvi put na prosvjedu ili u trenucima kada energija na ulici opadne. Također, ravnodušni nisu ni puki prolaznici, koje zvuk bubnja nerijetko magnetno privuče i zainteresira da se pridruže prosvjedu, dok neki izražavaju iznenađenje ili čak nelagodu zbog glasnoće.

Šarolike su reakcije ljudi, kao i sastav kolektiva, od kojih su neki članovi i članice prvi put zabubnjali upravo na njihovim radionicama, a neki već godinama aktivno sudjeluju u društvenim pokretima. Danas Drum ‘n’ bijes čine aktivisti i aktivistkinje raznih profila – studenti/ce, radnici/ce, umjetnici/ce, učenici/ce, nezaposleni/e; od tinejdžera i tinejdžerki pa do osoba u pedesetima.

– Dolazimo iz društvenih, tehničkih i prirodnih područja, a ono što nas povezuje je želja za društvenim promjenama i volja da tome doprinesemo – bubnjem, bukom i zajedništvom, ističe Tomašić.

Alat otpora i oblik izražavanja

Trenutno je aktivno, kako doznajemo, oko 40 članica i članova, ali taj broj varira ovisno o angažmanu i životnim obvezama svake osobe.

– Uz to, kroz naše radionice bubnjanja u posljednjih deset godina prošlo je više od 150 ljudi. Mnogi od njih i dalje s vremena na vrijeme uskaču, dođu na prosvjed ili nas podrže kad zatreba – tako da možemo reći da se oko kolektiva stvorila šira zajednica ritmičkog otpora koja živi i diše i izvan ‘aktivne postave’. Uz sve to, puno se i družimo – prije i nakon prosvjeda, kad treba ventilirati, rekuperirati ili se samo dobro nasmijati, govori Tomašić.

Nije rijetkost i da organiziraju radionice prilagođene djeci i mladima, team building aktivnosti, zajednička druženja i susrete, a ove godine i proslavu 10. rođendana kolektiva!

Svi ondje bubnjaju sa zajedničkom mišlju – ritam može biti otpor, a kolektiv prostor podrške i promjene. Stoga, ističe Jukić, priključiti se može svatko tko dijeli vrijednosti kolektiva – solidarnost, antifašizam, ravnopravnost, queer-feminizam i želju za društvenom promjenom, uz neobavezno predznanje ili iskustvo s bubnjevima.

– Naš kolektiv od početka njeguje amaterski, uključiv duh. Na radionicama učimo osnovne ritmove i tehnike, ali još važnije – učimo kako stvarati prostor u kojem se svi mogu osjećati sigurno, podržano i ravnopravno. Bitna nam je motivacija, a ne savršenstvo. Ako želiš bubnjati i stvarati buku s razlogom, dobrodošla si!, poručuje Jukić.

Bile su, govore, od samog početka spremne na borbu i otpor, kako za stvari u koje vjeruju i koje podržavaju, tako i za sam kolektiv, koji od svog početka leži na jednoj želji.

– Želji da nešto napravimo same – jer nas ljuti, jer nam je važno i jer vjerujemo da možemo. Nije bilo ‘nekoga’ tko će to napraviti za nas – pa smo mi odlučile biti te koje će uzeti stvari u svoje ruke, poručuju.

Ovdje se aktivizam i umjetnost ne odvajaju, jer bubanj vide i kao alat otpora, i oblik izražavanja.

– Kroz ritam komuniciramo stavove, širimo poruke i podižemo atmosferu, ali istovremeno stvaramo nešto estetski i emocionalno snažno. Na probama eksperimentiramo s ritmovima, tražimo zvuk koji će biti naš – prepoznatljiv, snažan, ali i otvoren svima.

Također, Jukić i Tomašić veoma su jasno istaknule da kao kolektiv naglasak stavljaju na uključivanje mlađih osoba, razvoj kritičke svijesti i podršku potlačenim grupama.

– Vjerujemo u intersekcionalni pristup i povezivanje borbi – jer borba za pravdu nije lokalna ni sezonska, ona je stalna, glasna i zajednička, ističu.

Ritam se širi dalje!

Deset godina prođe za tren, no pogled unatrag otkriva čitavu listu stvari i postignuća. Od grupe od četiri entuzijastkinje koje su »samo« htjele napraviti buku s razlogom, pa do kolektiva s oko 40 članova i članica sa zajedničkom željom za stvaranjem pravednijeg društva, ovo desetljeće bilježi niz razloga za slavlje i ponos.

Od konkretnih iskoraka, iznimno se ponose u pomoći osnivanju Feminističkog tamburaškog fronta (FTF) u Rijeci, a dodatno ih veseli činjenica što FTF sada pomaže osnivanje novog kolektiva u Puli.

Također, u vjeri u decentralizaciju i u to da svaki grad i zajednica trebaju imati prostor za svoj glas, istaknule su i suorganizaciju osnivanja Kvir mreže Hrvatske.

– U svibnju prošle godine organizirale smo prvi regionalni susret bubnjarskih aktivistkinja iz Hrvatske, BiH i Srbije, iz kojeg je nastao BAM – Bubnjarska aktivistička mreža. Od tada smo održale radionice u Sarajevu i, u suradnji s ekipom iz Srbije, podržale osnivanje kolektiva KUB – Kolektiv ulične buke, govore, a kao najveći sjajni trenutak desetogodišnjeg kolektiva istaknule su Marš solidarnosti 2015. godine, kada su zaista osjetile koliko zapravo bubanj može biti alat podrške i otpora. »Od tog dana, redovito smo na prosvjedima – od borbe za ženska i radnička prava, do klimatske pravde i LGBTIQ+ vidljivosti. Ritam se širi dalje, i to s puno ljubavi«, poručuju.

Aktivno pridonoseći razvijanju kulture prosvjedovanja – ne samo kroz ritam, nego i kroz borbenu, uključivu i osnažujuću atmosferu, posebno su ponosne što su kroz godine postale i financijski održive zahvaljujući podršci međunarodnih feminističkih zaklada koje prepoznaju i podržavaju modele djelovanja temeljenog na povjerenju i političkoj odgovornosti.

– Svaku suradnju prvo raspravimo unutar kolektiva i procijenimo slažemo li se politički i vrijednosno s određenom akcijom. Na taj način njegujemo kritičku svijest i trudimo se ne djelovati automatizmom, već kao politički entitet koji stoji iza svojih odluka, ističu, istaknuvši da je ono što ostaje u pozadini ipak najvažnije, a to su odnosi, drugarstvo, povjerenje i međusobna podrška između kolektiva. »Jer znamo da nitko ne može stvarati promjene sam«, zaključuju.

Foto: Rajna Šošić Klindžić

Bolji ritam budućnosti

Nakon pogleda unazad okrenule su Jukić i Tomašić fokus u budućnost, i podijelile svoje želje za naredno desetljeće.

– U narednih deset godina voljele bismo da Drum ‘n’ bijes ostane ono što jest – samoorganizirani, borbeni, podržavajući kolektiv koji ritmom staje uz ljude i borbe koje vjerujemo da vrijede. Želimo da naš kolektiv i dalje bude prostor gdje se ljudi mogu prvi put usuditi bubnjati, biti politične/i, glasne/i, nesavršene/i – i dobrodošle/i baš takve/i kakve jesu, poručile su.

Voljele bi da ih bude još više, ali ne samo i ne nužno u brojkama, već i u ostalim gradovima, mjestima, različitim zajednicama. Želja im je također rast i stasanje novih kolektiva, ne bi li ritam otpora nastavio živjeti i rasti, te da se mreža koju grade širi organski.

– U širem društvenom i kulturnom kontekstu, želimo da se praksa bubnjanja na prosvjedima, kao i prostor umjetničkog izražavanja unutar aktivizma, prepozna kao legitiman, važan i potreban. Ne kao ‘kul detalj’, već kao alat koji okuplja, osnažuje i stvara osjećaj zajedništva i nade. U konačnici, želimo ostati otvorene za učenje, mijenjanje, podršku i – buku. I dalje ćemo bubnjati protiv nepravde, ali i za radost, otpor i zajedničko stvaranje nekog boljeg ritma budućnosti, zaključuju.

A kako bi izgledao taj bolji ritam budućnosti?

Za početak, bilo bi to društvo u kojem su osnovne materijalne potrebe svih ljudi zadovoljene – kako bi svatko imao uvjete za samoodređenje, autonomiju i slobodu odlučivanja o vlastitom životu i tijelu.

Društvo u kojem su ravnopravnost, solidarnost i dostojanstven život stvarnost, a ne zahtjev s transparenta.

Društvo u kojem neće morati bubnjati da bismo se borile za temeljna prava, nego da bismo ih svi slavili.

– Dok to ne dođe, bubnjamo. Glasno, u ritmu otpora, za sve koji nemaju privilegiju biti tihi, poručuju Doria Jukić i Petra Tomašić.