"Ideja za »NA KAUČU by Vedrana Lisica« dugo je tinjala u meni", kazala je.
povezane vijesti
Riječka radijska novinarka, urednica i voditeljica Vedrana Lisica Pavlović ovih je dana pokrenula novi projekt naziva »NA KAUČU by Vedrana Lisica«.
Bio je to povod za razgovor s njom, te se ovoga puta ona našla »na kauču Novog lista«, mogli bismo kazati u šali. Glavna urednica radija Laganini FM Rijeka i dugogodišnja članica Putokaza za početak nam je otkrila više o svojoj novoj emisiji, podcastu na YouTubeu.
Zanimaju nas detalji. Kad vam se javila ideja za tu vrstu emisije?
– Ideja za »NA KAUČU by Vedrana Lisica« dugo je tinjala u meni, samo što volim na svim svojim idejama malo odležati, prespavati i nekoliko mjeseci… Gotovo sigurno mogu reći da je to bilo nešto o čemu sam razmišljala više od pola godine, prije nego sam uopće počela razgovarati o tome s drugima.
Vremena su takva da sve brže živimo, da je ljudski život opterećen s puno informacija i obaveza i da se većina mainstream medija tome prilagodila sa što kraćom pričom, isključivo »light« temama i zabavom.
Ne čudi me što je cijela država dva tjedna bila taoc razvoda određenog poznatog para jer je to začarani krug. Voajerstvo u nama čini to da svakog puta kliknemo neki takav naslov, a ako se takve teme klikaju, servirat će ih se sve više, to je naprosto zakon tržišta.
No činilo mi se da u svemu tome određene teme rijetko dobiju prostor ili ako i dobiju, o njima se priča površno, tek toliko da se zadovolji forma ili pak kratko i izvještajno, bez stvarnog emotivnog uloga.
S druge strane, činilo mi se da postoji potreba za stvaranjem sadržaja koji će na momente biti zabavan, a na momente i ne baš tako lepršav, dakle ozbiljan, a opet nedosadan i u kojem će se vidjeti da i poznati i nepoznati imaju iste snove i probleme i da su na kraju dana svi samo ljudi.
Foto: SNJEŽANA MATANOVIĆ
Format koji sam odabrala je upravo takav, slobodniji i u kontekstu tema, ali i minutaže, a platforma YouTube kanala svima već jako poznata i jednostavna za korištenje.
Naprosto sam željela stvoriti prostor koji je nenametljiv, a opet tu… Dostupan i nudi se za gledanje ili samo slušanje, promišljanje, pa i preskakanje određenih dijelova ili pak vraćanje na neke dijelove.
Nastojala sam i nastojat ću i dalje u tome kombinirati svoje dosadašnje medijsko znanje i petnaestogodišnje radijsko iskustvo s psihoterapijskim obrazovanjem i iskustvom, pa sa svojim gostima želim tematizirati njihove anksioznosti, strahove, inspiraciju, borbe, snove… I to kako su odabrali svoje uloge u životu.
Pandemija koronavirusa muči sve, pa vjerujem i vas. Kako doživljavate ovo razdoblje našega društva koje nazivamo »novo normalno«?
– Gledam ga kao priliku i kao test. Kao priliku zato što imamo šansu naučiti nešto novo, promijeniti uhodane obrasce ponašanja i razmišljanja, napustiti stare koji nam više ne služe i naći načina da uživamo u nečemu što na prvi pogled nije nimalo privlačno i donosi nam niz neizvjesnosti i briga.
Test je to da vidimo koliko smo prilagodljivi i koliko smo u stanju biti sa sobom na miru, bez raznih distrakcija i bježanja, suočeni s ogoljenom verzijom sebe.
Promatram kako se razvija situacija i u svojem mikrosvijetu i u onom malo širem i ne mogu reći da sve odluke razumijem i poštujem, ali nastojim biti dio rješenja, koliko god je to moguće i nastojim pronalaziti rješenja za situacije u kojima nas vanjski faktori možda ograničavaju.
Svi smo pomalo nostalgični za onim od prije, to je normalno i psiha čovjeka sklonija je prepustiti se poznatim stvarima i okolnostima. Novo uvijek sa sobom nosi i određenu nelagodu i strah, ali mislim da treba dati šansu i onoj drugoj strani »novoga«, a to je ljepota otkrivanja i izazov nepoznatog i šansa da stvari postanu bolje, šansa da rastemo.
Vratimo se vašem podcastu. Lista gostiju sastoji se od poznatih i manje poznatih lica. Kako birate goste?
– Bitno mi je da je to osoba koja po mojem mišljenju ima dobru priču i spremna je do što većeg stupnja pokazati svoje autentično lice i izreći neke svoje stavove i mišljenja koja u klasičnim PR tekstovima ili promoemisijama ne dođu na red, a da se pritom možemo i nasmijati i opušteno razgovarati.
Zanimljivi su mi poznati ljudi iz razloga što mislim da o njima većina ljudi već ima svoj stav ili bolje rečeno predrasudu koju volim razbiti ili možda u nekim slučajevima i potvrditi.
Manje poznati ljudi su mi zanimljivi upravo zato što šira javnost nije dobila šansu čuti njihovu priču i upoznati ih. No, ponekad je gost tema, a ponekad je tema gost. U nekim epizodama bit će stručnjaci za određenu temu, pa ćemo možda biti manje osobni, a više edukativni.
Ne želim se ograničavati ni vremenski, ni žanrovski ni tematski, a sigurna sam da svaki gost ima nešto ponuditi i da će se svatko u nečemu prepoznati.
Ljudima se lakše nositi s vlastitim teškoćama kad čuju druge ili dobiju zrcalnu sliku sebe kroz drugoga, a neke stvari je teško naglas priznati, pa će im možda u tome pomoći kad ih čuju iz usta druge osobe, možda baš i neke poznate osobe.
Prvi vam je gost bio Davor Jurkotić. Je li bio dobar »pokusni kunić« i ispunio sva vaša očekivanja?
– Jako sam zadovoljna Davorom i bez da je bio gost “NA KAUČU by Vedrana Lisica”, ali naravno zadovoljna sam i što je pristao biti baš prvi moj gost. Davor je jedan od ljudi s kojima sam surađivala od najranijih dana i mislim da vrijedi vidjeti njegovo lice kad je izvan svoje uobičajene zabavljačke uloge.
Može se opustiti, spreman je razgovarati o raznim temama i mislim da su mnogi ljudi kroz tu epizodu upoznali i neku drugu dimenziju Davora Jurkotića. Ne znam je li se on osjećao kao pokusni kunić, to bi možda trebalo pitati njega, ali znam da je pristao prije nego sam dovršila pitanje i da je jako uzbuđen oko cijele te moje nove priče. Što se tiče mojih očekivanja, tu sam malo teška.
Očekivanja imam najveća prema sebi i bližnji mi znaju reći da nisam nikad zadovoljna. Ali tu je riječ o tome da želim uvijek i u svakom trenutku sebe izazivati na još više i ono što dajem van dati na najbolji mogući način u tom trenutku.
Nekad je ta ljestvica jako visoko, a nekad zbog raznih razloga i nije baš tako visoko. Očekivanja u smislu pregleda dosadašnjih videa i feedbacka su u svakom slučaju premašena i lagala bih kad bih rekla da mi nije drago.
Jako mi je drago i volim što je, iako tek u svojim počecima, “kauč” već sad prepoznat i od publike i od gostiju i od medija i što uspijeva poprilično dugo zadržati gledatelje, neovisno o trajanju epizode.
To je jedna od ljepota YouTube platforme – u svakom trenutku imaš preciznu analizu koliko je tvoj sadržaj ljudima zanimljiv i koliko su vremena spremni dati nečemu ako im je korisno. “NA KAUČU by Vedrana Lisica” ima i svoj web te društvene mreže, pa neki konzumiraju samo kraće isječke na Instagramu ili Facebooku, a drugi čitaju i prateće tekstove na stranici nakaucu.com.
Sad je vrijeme da vi nama otkrijete neke stvari o sebi: zašto ste krenuli u novinarsko-voditeljske vode?
– Poštenije bi možda bilo da priznam da su me novinarsko-voditeljske vode zapravo same odnijele. Kad sam počinjala, to je bilo iz ljubavi prema glazbi i radiju i želje da naučim biti kao ti neki koje sam tada slušala.
Prvi radijski počeci su mi na jedan način bili već s 11 godina na Radio Rijeci u tadašnjoj emisiji “LL top” koju je vodila Lea Domijan Fišter i Lena Stojiljković koja je tada bila curica kao i ja, a nas nekoliko dolazilo se zapravo družiti, a tu i tamo nešto bismo i progovorili.
To se nastavilo slušanjem nekadašnjeg SVID Radija i tada jako popularne Sandre Mijolović i Pjera Orlića i njihovih top ljestvica zbog kojih se ostajalo budnima i do ponoći ako treba.
Danas, kad se do glazbe dolazi vrlo jednostavno, možda mlađi neće to razumjeti, ali u vremenu kad sam ja bila klinka, ako nisi pjesmu uhvatio i snimio s radija – nisi je mogao ni naučiti pjevati niti slušati u trenutku kad si htio.
Njima sam se javljala kao slušateljica i vjerojatno im dosađivala pa su me jedan dan pozvali da dođem i malo vodim s njima. To nam se svidjelo pa se neko vrijeme i nastavilo, a roditelji su me vozili u 21 sat na radio i opet s radija oko ponoći.
No, kako sam tu tek bila na početku srednje škole, nije to moglo trajati zauvijek. I onda kad se pojavila audicija za tadašnji Radio Trsat, tata mi je pokazao to u Novom listu, imala sam 19 godina, počinjala sam s fakultetom i nije bilo puno prepreke…
Osim 120 ljudi na audiciji, među kojima je bilo i ljudi s iskustvom i etabliranih novinarskih imena. Nisam se puno nadala, ali morala sam probati. Bila sam spremna samo biti tamo, pomagati, kuhati kavu i gledati…
No, ispalo je puno drugačije. Uz voditeljski dio s vremenom sam 2011. postala i glavna urednica radija koji se mijenjao i imenom i ljudstvom i konceptom, ali je i dalje tu, danas pod imenom Laganini FM Rijeka, iznimno slušan na području naše županije.
Moguće da je moja povezanost s radijem i glazbom puno imala veze i s obiteljskom pričom i genima koje očito kroz oca vučem od strica koji je mnogima u Rijeci poznato ime, ali mislim da me na radiju zadržao upravo taj kontakt, poprilično neposredan, komunikacija i odnos s ljudima koji je stalan, a uvijek promjenjiv.
Međuljudski odnosi, psihologija, sociologija, antropologija i mediji su me očito oduvijek zanimali, što se moglo vidjeti i u odabiru obrazovanja – Kulturalnih studija pri Filozofskom fakultetu u Rijeci.
Vaša druga ljubav je i psihologija. Što se krije iza toga?
– Da, već za maturalni rad odabrala sam područje psihologije i Freudovu psihodinamsku teoriju ličnosti, no nekako sam otišla ipak u ovom širem društvenom pravcu da bih se ipak vratila na to, ali kroz psihoterapiju i izobrazbu pri Institutu za grupnu analizu.
To je dio koji možda na jedan način vučem od mame koja je liječnica i također ima izobrazbu iz područja grupne analize, pa sam od malena pri ruci imala takve naslove.
Ne znam što bih rekla da se iza toga krije, osim doista moje velike znatiželje i želje za razumijevanjem međuljudskih odnosa i mehanizama koji ih pokreću ili blokiraju. I to vjerojatno nikad neće skroz prestati, kao što ni izobrazba na tom polju nikad ne završava…
Ali uči se najviše kroz iskustvo i to podjednako ono iskustvo vlastite terapije, kao i iskustvo vođenja terapijskih grupa. Jedno bez drugog ne ide jer onda je to samo teorija bez iskustva na vlastitoj koži i mislim da bi to ljudi koji dođu na terapiju odmah osjetili i teže bi razvili povjerenje u terapijski odnos.
Krenuli smo s razotkrivanjem pa nam otkrijte što volite slušati od glazbe, koje filmove preferirate te u kakvom štivu uživate?
– Kako sam na radiju jako okružena glazbom, primijetila sam da u slobodno vrijeme volim tišinu, ali dakako da volim i dobru glazbu, neovisno o žanru.
Nekad guštam u žešćim zvucima, a nekad u dobrim starim Spiceicama. Ponekad mi odgovara fusion jazz, ponekad hip hop, nema nekog pravila i ne volim se ni ograničavati u tom smislu.
Nađu se tako tu i Depeche Mode i The National, ali i Vasil Hadžimanov Band i Tower od Power primjerice (sad sam navela prvo što mi je palo napamet, ali…). Što se filmova tiče, oduvijek sam voljela psihološke trilere nekako možda i najviše, međutim, što je život brži i stresniji, to više volim dokumentarce o prirodi ili o porijeklu hrane i sličnim temama.
Moram priznati da, kad mi je mozak onako skroz preopterećen, volim gledati nešto krajnje zabavno i jednostavno i tu većinom prednost dajem serijama, ali općenito nisam nešto od televizije.
Čitanje me opušta, ali u trenutačnom rasporedu tako rijetko imam priliku uhvatiti vremena za knjigu, s obzirom na to da imam dosta ove stručne literature kojoj nikad kraja…
Ali i u tome uglavnom uživam. Pa ipak, ako bih izdvojila neki beletristički naslov, to bi bila “Ljubljena” legendarne Toni Morrison ili Irvingova “Molitva za Owena Meanyja”.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Bit ćemo vrlo radoznali: što sve imate u kozmetičkoj torbici. Šalu na stranu došlo je vrijeme i za pitanje o modi i modnim fetišima. Na što ste slabi i čemu teško odolijevate?
– Da vam pravo kažem, moram i sama provjeriti. Mislim da imam osnove – balzam za usne, nekakvu neutralnu “nude” šminku, olovku za oči i obrve, maskaru, korektor i rumenilo.
No, to je ujedno praktički i jedino što koristim kad mi dođe želja da se našminkam, osim ako baš nije neka situacija koja zahtjeva malo drugačiji “look”.
Paradoksalno je kod mene što volim vidjeti, pa i kupiti šminku, ponekad čak pogledati i neki make up tutorial, a kad bih trebala na sebi to primijeniti, redovito vrijeme odlučim provesti drugačije.
Slično je i s odjećom i modnim detaljima. Imam nekih krasnih rješenja u svojem ormaru, ali na kraju najčešće završim u trapericama i tenisicama. Možda sam mrvicu prepragmatična u tom pogledu. Uvijek sam se divila ženama koje svoje odjevne kombinacije pomno isplaniraju, s pravim nakitom, cipelama, šminkom…
Meni se to ne može dogoditi. Mislim, možda hoće jednog dana, ali zasad teško takve stvari planiram. Volim odlučiti u trenutku i imati što brže rješenje, što možda nije ni čudno s obzirom da ustajem u pet ujutro i dan mi traje poprilično dugo, pa mi je važno da mi je ugodno i udobno. Kad je neka prilika, volim haljine, cipele u netipičnoj boji.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
No, ako sam na nešto slaba, to su torbe i nakit. Sjećam se dok sam još živjela s roditeljima da mi je mama znala reći “torbice će te izbaciti iz sobe”. Danas sam ipak pronašla neku granicu, ali svejedno imam zavidnu kolekciju torbi, naravno i neke sasvim posebne.
Imam dvije torbe koje izgledaju kao radioprijemnik, jednu od gramofonskih ploča, jednu u obliku klavijatura itd…
I opet, u zadnje vrijeme najčešće završim s praktičnom ruksak torbicom. Druga stvar je nakit kod kojeg sam se isto malo svela u normalu, ali nekada je za moj novčanik bilo pogubno naletjeti na sajam rukotvorina.
Kad je riječ o izazovima, možete li odoljeti čokoladi i koje vam je omiljeno jelo? Možete dati i recept ako želite.
– Mislim da se može odoljeti svemu ili gotovo svemu, pa tako i čokoladi, ali kao i s drugim stvarima u životu pitanje je motivacije, želimo li odoljeti čokoladi i zašto bismo to uopće htjeli, a možda još važnije pitanje je – u kojim situacijama se najčešće “bacamo” na čokoladu i predano “obavimo posao” do kraja.
Poznato je da je čokolada jedan od najbržih popravljača raspoloženja, odnosno nedostatak serotonina je glavni krivac što krenemo prema čokoladi. No, da budem poštena i ne odem previše u analizu, naravno da volim čokoladu, ali malo sam klasičarka po tom pitanju pa doista najviše volim običnu mliječnu ili crnu čokoladu, a najbolja prijateljica mi često zna reći da sam “sektašica” jer uspijem pojesti samo nekoliko kockica.
No, da se razumijemo, volim jesti, što se i vidi, i uživam u dobroj hrani, no više od toga volim je pripremati i jako volim raditi kolače. To me opušta, veseli i mogu se time zabavljati satima.
Mali je problem što nisam pretjerano uredna, pa mi onda ni kolači ne ispadaju vizualno najdojmljivije, ali ako je sve savršeno – nema prostora za rast, tako se tješim. Što se recepata tiče, uglavnom se koristim nekim maminim kojih se sjećam iz djetinjstva ili onima koje pronalazim u bespućima interneta, ali obavezno svakog puta radim malo na svoju ruku.
Igram se, dodajem nešto, izbacujem nešto… Valjda mi je teško držati se “šprance”, djeluje mi potpuno nekreativno.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Zanima nas i priča o tome kako ste krenuli u pjevačke vode. Onaj prvi impuls, trenutak kad ste shvatili da se želite upustiti i posvetiti se tome?
– Nisam sigurna mogu li specificirati taj prvi impuls za pjevanje jer sam s time krenula s dvije godine u tadašnjim Malim Riječanima, naprosto se nekako dogodilo.
Roditelji su primijetili da imam sluha i tako je počela priča. Kasnije sam išla u glazbenu školu, a s trinaest godina pojavila sam se na audiciji za Putokaze i tu je počelo ono ozbiljnije bavljenje glazbom, kao dio vrlo specifičnog kolektiva u kojem sam toliko životnoga naučila.
I o hrabrosti i o borbi i o neodustajanju i o strpljivom slijeđenju svojih snova, ali naravno i o organiziranosti, poštovanju i predanom radu. Putokazi su me, naravno uz roditelje, odgojili.
Osim što je stvarno prekrasno sustvarati i sudjelovati u projektima koje iznjedri Miranda Đaković, a koji su bezvremenski, a ne sezonski ili “konfekcijski”, što sam starija, to mi češće dolaze njene riječi “Sve je u glavi”.
Kao klinci tome smo se smijali, nismo uopće bili svjesni o čemu ona priča, a onda kad skužiš na što je mislila – shvatiš koliko je važno da je glava dobro, da si ne postavlja previše ograničenja, da se usudi maštati, a da je opet taman onoliko koliko je potrebno, čvrsto na zemlji i u “ovdje i sada”.
Iako sam zadnje dvije godine “na pauzi” od pjevanja, s užitkom pratim sve što Putokazi rade i uživam u njihovim i našim Meandrima, za one koji ne znaju tako se zove zadnji album.
I za kraj, s obzirom na to da volite određene intrigantne teme, kako vi gledate na muško-ženske odnose u 21. stoljeću i jeste li u srcu feministica ili imate neko svoje viđenje te tematike?
– Mislim da smo kao društvo možda napokon ponešto zreliji za muško-ženske odnose, ali da imamo još jako puno posla na tom polju. I pojedinačno i zajednički.
Također, ako krenemo sami od sebe i svojih pretpostavki o drugima, puno ćemo napraviti. Zašto se žene, neovisno o tome što postignu, svrstava ili pod frazu “nečija žena” ili se apriori misli da ju je “muž uhljebio“, da je do svojih postignuća došla na neke sumnjive načine, a ne svojim radom i upornošću ili znanjem i talentom.
Ponekad mi je smiješno da je i dalje važno voli li tenisice ili štikle i kako se šminka. Rijetko doduše susretnem pitanja o osobnoj njezi upućena muškarcima. Kao što se rijetko muškarce pita “kad će beba”?
Stereotipi su još izrazito jaki, predrasude su i dalje glasne, no osim te teme u javnosti i u medijima mislim da se feminizam ili ne-feminizam (a ovdje zapravo mislim na reciprocitet i jednakost u vrijednosti i slobodama) puno glasnije “čuju” iz primjera svakodnevnih partnerskih odnosa i obiteljske dinamike. Je li ok da je žena i majka i karijeristica ili se na to još gleda “preko nosa”?
Moramo li birati? Mora li muškarac biti glava obitelji i koji se pritisak zbog toga stvara u odnosima? Koja su očekivanja i od kud ih vučemo? Koliko smo ih spremni iskomunicirati?
Što smo preuzeli od modela svojih roditelja? Odustajemo li nakon prve svađe i pakiramo kofere? Ili pak ostajemo, neovisno o modricama i drugim zadobivenim ranama jer “što će ljudi reći”?
Puno je toga zapisano u takozvanom kolektivnom nesvjesnom i teško se iščupati iz uhodanih obrazaca, ali za mene ni jedan oštri polaritet i niti jedna krajnost nisu odabir.
Važan je onaj mozaik koji možemo stvoriti ako pažljivo ispreplićemo i spajamo dva naizgled nespojiva kraja, poštujući sebe i drugoga. Ne odustajući od komunikacije.
