Činilo se da je sve dogovoreno, i mjesto i vrijeme za razgovor. No, onda je stigla poruka koja mijenja sve. U njoj se Ratimir Lazić ispričava i veli da mu je iskrsnula hitna operacija zbog koje ćemo morati tražiti neko novo vrijeme susreta. I nije mu za zamjeriti, njegov život je takav jer je njegov posao takav da radnog vremena zapravo i nema, samo potrebe da je non-stop na dispoziciji.

Ratimir Lazić je specijalist oftalmolog retinolog, voditelj Odjela za retinu Klinike Svjetlost. Jedan je od ponajboljih stručnjaka za ovo područje, i to ne samo kod nas. Sve je tim vrjednije ako se zna da se nerado mladost što studira medicinu odlučuje za ovu specijalizaciju. A hodnici puni pacijenata sugeriraju da nam su nam oči itekako ranjive.

Crne zavjese

Jedva smo vas ulovili. Ide se tu s operacije na operaciju. Je li svaki dan ovakav!?

– Da, svaki dan je nepredvidiv jer osim tzv. elektivnih operacija koje se dogovaraju možda i tjednima unaprijed, kao što su primjerice operacija katarakte ili ugradnja intraokularnih leća, imamo mi u oftalmologiji i hitne operacije pogotovo u segmentu s kojim se ja bavim, a to je retina. Jedna od naših najhitnijih dijagnoza ili stanja je tzv. ablacija retine.

To je jedno vrlo ozbiljno stanje koje može dovesti do sljepoće, a sastoji se u tome da se unutarnja ovojnica oka koja se zove retina – retina koja je bogata fotoreceptorima i koja pretvara sliku u električnu struju te vodi tu sliku u mozak koji je interpretira – odlijepi i čovjek doživi spuštanje ili dizanje crne zavjese. Ta je situacija vrlo neugodna premda je bezbolna, izaziva paniku kod čovjeka. Ablacija retine je stanje koje se mora brzo operirati, jer ako se ta retina ne vrati na svoje mjesto ona gubi prehranu, cirkulaciju, kisik i propada. Treba je što prije vratiti natrag. Baš takva situacija je bila danas i tražila hitni operativni zahvat.

Kažete da se ablacija retine mora brzo operirati.

– Ta operacija se može odgoditi za drugi dan, za dva dana, ali najbolji se rezultati postižu ako se učini što prije. Jer, vrati se cirkulacija u retinu i možemo praktički rekonstruirati vid ponovno kao da se ništa nije dogodilo. Ali, samo pod uvjetom da smo to učinili što prije. Mi u Svjetlosti imamo, eto, mene kao retinalnog kirurga, a malo je takvih stručnjaka u našoj zemlji. U svim zemljama ih je malo, jer je edukacija vrlo duga i treba puno iskustva. Mi, evo, možemo učiniti tu operaciju praktički isti dan ili sutradan.

Zbog čega se bježi od retine? Zašto je vas stručnjaka za ovo područje malo? Dijelom ste na to i odgovorili, ali čini mi se da nije to sve.

– Malo nas je jer zahtijeva jako dugo školovanje, jako dugu subspecijalizaciju, jako puno iskustva tako da čovjek može postati dobar možda tek s 40 godina života, pa mu je karijera relativno kraća. Tu su pacijenti kojima nekad treba i priopćiti lošu vijest. Velika je nagrada za liječnika kad spasi pacijentu vid, ali s druge strane treba jako puno ulagati da bi se do te pozicije uopće došlo.

Također te same operacije su izrazito minuciozne, detaljne tako da i psihoprofil kirurga mora biti takav da je analitičan, smiren, pedantan. Mora imati i odgovarajuće motoričke sposobnosti, imati jako mirnu ruku jer radimo s malim instrumentima, malim pincetama, malim škaricama koje su u promjer oko pola milimetra.

A ulazite ljudima u oko!

– Ulazimo ljudima duboko u oko. Sva ta tkiva na kojima radimo, ta retina je debela oko petinu milimetra i mi je režemo, skraćujemo, produžujemo, ljuštimo opnice. To tkivo je toliko fragilno i tanko da se uopće ne osjeća u našim rukama kad se nešto radi.

Dva krivca

Jeste li svega toga bili svjesni kad ste krenuli put ove profesije, napose put retine?

– Jesam!

Da nije za sve kriva ona elektronika s kojim ste se voljeli baviti u mladosti?

– Dva su tu »krivca«. Tu je prije svega moj mentor i moj učitelj profesor Gabrić koji je od samog početka rekao da sam za velike stvari u oftalmologiji. I kako je on uvodio kod nas modernu operaciju katarakte, tako je rekao da želi da ja uvodim modernu operaciju retine. On je, dakle, jedan krivac. Drugi je ta moja ljubav prema elektronici, jer sam spajao tranzistore, otpornike, kondenzatore, žičice. Cijeli tepih u spavaćoj sobi bio je spaljen od lemilice, pa sam to skrivao da ne bi vidjela mama od čega je spaljen. Danas upravo to radim, spajam male žičice i male elektroničke dijelove u oku.

Ne bih nikad doveo u vezu te dvije stvari, oko i elektroniku, ali dok vas slušam shvaćam da itekako ima smisla.

– Da, ima, jer naši su fotoreceptori u retini kao male diode. One imaju svoj napon i električnu struju, pa se prespajaju na druge žičice, a onda se sve to prespaja na veliku žicu na živac koji vodi u mozak. Moj postupak u oku je spajanje, lemljenje, odvajanje…

Rekli ste kako je karijera oftalmologa retinologa zapravo kratka. Imate li barem kakav beneficirani radni staž!?

– Nemam, niti bi ga želio. Ako sam tako puno uložio u edukaciju onda bar želim raditi i operirati do 75 godina, što je u našoj branši moguće. Bude li služilo zdravlje volio bih raditi što duže, jer šteta je to iskustvo koje se stječe godinama ne prenijeti na nekog drugog. Ima, dakako, i jako teških trenutaka, neke stvari mora čovjek naučiti i na vlastitim greškama, neuspjesima. To je nažalost tako u svim kirurškim granama, pogotovo u ovoj gdje su bezbrojne mogućnosti ishoda i komplikacija koje nećete naći nigdje u udžbenicima.

Čini mi se kako ste jednom apostrofirali da je ovo grana u kojoj spektakularnih rezultata i nema, u kojoj su mali uspjesi zapravo veliki. Ljudi to često i ne shvaćaju. Oko je, retina, reklo bi se laički, nezahvalan organ u smislu atraktivnosti kod liječenja. Moj je dojam da je oko jedan od onih organa koji uzimamo zdravo za gotovo. Kako uopće paziti oko da nam bude čim duže zdravo?

– Nema nekog posebnog recepta. U određenoj dobi, iznad 40. godine, već se preporuča ljudima da idu na jednogodišnje, dvogodišnje očne preglede. Ljudi koji su imali u obitelji neke očne bolesti, pogotovo na retini, moraju biti oprezni. Ljudi koji imaju dijabetes moraju ići na redovite kontrole oka jer dijabetes oštećuje male krvne žilice u oku. Degeneracija žute pjege je česta bolest koja zahvaća starije ljude. Tu se oštećuje žuta pjega, centara za vid, a kako ljudi sve duže žive ne mogu čitati. Te bolesti se mogu djelomično prevenirati zdravim životom, zdravom prehranom, prestankom pušenja, regulacijom krvnog tlaka, masnoća u krvi, kolesterola.

Električno oko

Sve je povezano.

– Sve je povezano, a oko je na neki način ogledalo i duše i organizma. Mi na retini možemo mnogo toga pročitati o tome u kakvom je stanju cijeli organizma, pogotovo cirkulacija u organizmu. Puno puta nas naše kolege internisti, kardiolozi, dijabetolozi s kojima surađujemo pitaju kakvo je stanje krvnih žilica u oku, jer oko je jedino mjesto gdje možemo vidjeti kako krvne žilice izgledaju. Krvne žilice u bubregu, pod kožom se ne vide, ali krvne žilice u oku se mogu vidjeti i na osnovu toga možemo procijeniti kakvo je stanje malih krvnih žilica u samom organizmu.

Jednako tako oko je mjesto gdje se mogu vidjeti i živci. Danas se radi na nekim dijagnostičkim pretragama da bi se putem oka i pregleda retine mogla otkriti Alzheimerova demencija u vrlo ranim stadijima. Bilo bi to značajno, jer danas postoje lijekovi koji usporavaju napredovanje Alzheimerove demencije, a ona se teško otkriva jer su joj simptomi dosta skriveni, a i ljudi koji je imaju pokušavaju u početku sakriti svoje simptome. Ranim otkrivanjem Alzheimerove demencije, koje će možda biti moguće i putem pregleda retine, može se krenuti s ranim liječenjem da se uspori napredovanje bolesti.

Čini se, trebalo bi pregled kod oftalmologa uvesti k’o obavezu, barem jednom godišnje.

– Apsolutno. Dugo se smatralo da je pregled kod oftalmologa samo pregled vida i pregled za naočale. A to je pogrešno. Imamo situacije u kojima ljudi odlaze na preglede u različite optike ili ordinacije koje se više baziraju na prepisivanje naočala i kontaktnih leća, a da se ne učini uvid u očnu pozadinu. To je kao da dođete na pregled kod gastroenterologa, a pogledala vam se samo površina trbuha.

Ako nije bio pregled sa širenjem zjenica, neće se pogledati u samo srce oka. A šteta je, jer se puno puta tako može otkriti neka bolest koja još ne stvara simptome, a mogla bi se prevenirati i bolje liječiti dok je u ranijoj fazi. Primjerice, kod dijabetesa možemo pregledom u oko vidjeti koliko po našoj procjeni traje sama dijabetička bolest, a nemalo puta se na očnom pregledu i otkrije da čovjek ima dijabetes jer se vide promjene na krvnim žilicama. I onda smo mi prvi koji čovjeka pošalju internisti gdje se otkrije dijabetička bolest.

Onda degeneracija žute pjege koja se do prije nekoliko godina uopće nije mogla liječiti i ljudi su gubili vid. Tu ne pomaže ni dioptrija, ni ugradnja leće, jer stradaju fotoreceptori u centru za vid. No, danas imamo različite metode dijagnostike i možemo bolest otkriti u tako ranoj fazi da je počnemo liječiti novim pametnim lijekovima, intraokularnim injekcijama i popravimo vid. Uglavnom, šteta je doći na očni pregled, a ne obaviti pregled cijelog oka.

Ništa bez znanosti, ništa bez učenja, ništa bez tehnologije. Spominjali smo pred razgovor i elektroničko oko. Što je električno oko?

– Elektronska retina je jedan od načina kako bi se možda u budućnosti moglo pomoći ljudima koji su nažalost oslijepili. Već danas za određene sljepoće, a koje su uzrokovane bolestima retine, imamo malu elektroničku pločicu koja se sastoji od gusto poslaganih fotodioda koje se instaliraju u oko. Tad te male fotodiode budu podražene svjetlom ili slikom iz vanjskog svijeta, stvaraju svoje struje i voltaže i prenose sliku u mozak.

Kvaliteta te slike je za pojmove nas koji dobro vidimo još dosta slaba, ali za čovjeka koji je nažalost oslijepio uz pomoć takvih naprava koje se ugrađuju već jedno deset godina može se postići određeni vid koji je dovoljan za kretanje, da se vidi gdje su vrata, prozori, prepreke. To više nije u eksperimentalnoj fazi već je odobreno. Samo pritom treba reći da to nije za ljude koji su oslijepili od primjerice dijabetesa ili glaukoma. Znači, mora biti očuvan živac i mozak da bi se elektronička retina mogla spojiti na sam živac. U budućnosti se već razmišlja o ugradnji tih čipova u sam mozak, pa ukoliko čovjek i ima oštećen živac da se slika bežičnim putem prenosi u sam mozak.

Potraga za nasljednikom

Slušam vas kako pričate i već vidim mnoštvo teoretičara zavjere kako skaču na stražnje noge zbog spomena ugradnje bilo čega u mozak. Do jučer je sve što nam je znanost donosila bilo neupitno, danas sumnjamo u sve. Brine li vas to?

– Ja čvrsto vjerujem u znanost, vjerujem u struku, i tužno mi je i žao vidjeti i dosta me brine kako na globalnoj razini društvo na neki način otupljuje. Moram reći da sam iznenađen do kojeg stupnja to otupljivanje ide i da nisam nikada mogao vjerovati da se uz jasno dokazane znanstvene činjenice vraćamo u neka vremena u koja sam mislio da se nikada više nećemo vratiti. Sve me to poprilično brine.

S jedne strane briga, s druge strane uistinu fascinantni puti vaše struke. Nismo primjerice ni gensku terapiju spomenuli, a nije da ne zvuči pomalo SF i ona.

– Genska terapija je nova vrsta terapije kojom se ispravljaju naši geni. Neki ljudi, mnogi, rođeni su nažalost s pogrešnim genima, pogrešnim kodom koji onda čini da neki organi ili tkiva ne funkcioniraju dobro. To su nasljedne bolesti koje se nasljeđuju od roditelja i obitelji, ili se genetska greška možda prvi put dogodila kod njih. Takve bolesti se do prije nekoliko godina nisu mogle liječiti, jer se geni nisu mogli ispravljati. Prvi lijek općenito u cijeloj medicini koji baš ispravlja pogrešnu genetsku šifru je onaj u oftalmologiji.

Postoji još jedan za liječenje leukemije, ali tu se već radi o genetskom inženjeringu i lijeku koji je baš skrojen da ubija tumorske stanice. U oftalmologiji govorimo o tome da ukoliko je neko dijete rođeno s nekom genetskom bolesti i ne proizvodi neke kemijske supstance koje su potrebne za život retine, mi možemo ubaciti zdravi gen u oko putem virusnog vektora. Znači, mi uđemo u oko pacijenta, namjerno zarazimo tim virusom njegovu retinu, a taj virus je inače neškodljiv za retinu, i onda on kao trojanski konj unese u naš gen u oku ispravni gen za te kemijske supstance.

Napravi li se to dovoljno rano onda se te supstance počnu proizvoditi putem šifre koju smo unijeli i na taj način očuvamo vid i ne dolazi do sljepoće. Opet ističem kako je to za sada za izuzetno mali broj očnih nasljednih bolesti, ali je to velika stvar i dokaz koncepta da je genetsko liječenje moguće.

Profesor Gabrić je u vama zarana prepoznao materijal za vrsnog oftalmologa. Jeste li vi na fakultetu u Zagrebu, ili Rijeci, detektirali ako ne nasljednika onda barem dobar materijal za retinologa?

– Što se tiče nasljednika to je malo kontroverzno pitanje. Naime, današnje generacije su, po mom sudu, malo neobične. Današnje generacije traže instant gratifikaciju i rezultate te odmah bolji i kvalitetniji život za sebe. S obzirom na to da su odrastali ipak u većem izobilju ne znaju, po mojem mišljenju, cijeniti toliko trud, rad i ulaganje, već žele imati rezultate vrlo brzo. Za to je retina kao naša podstruka malo nezahvalna, pa iako mi je želja do sada nisam uspio naći nekoga tko bi se u to više udubio. Ali, ne gubim nadu.