O vinu, navodno, svi znaju sve, kao što, navodno, svi u nas znaju sve o nogometu i politici. O vinu svi misle da znaju sve, a zapravo im je znanje krajnje upitno. O vinu, sve i da hoćeš, ne možeš znati sve, jer se o vinu cijeli život uči. O vinu…

Dalo bi se permutirati još, govoriti o vinu kao vjekovnom nektaru, ili o vinu kao aktualnom trendu, no istina jest da nikada nije zgorega naučiti štogod novoga. Jer, u vinu je istina. A istina jest da je u deset godine Jelena Šimić Valentić odradila 1.508 vinskih škola kroz koje je prošlo 75.000 ljudi! Da je samo tih brojki, bilo bi vrijedno spomena, no iskustvo uči da je uvijek iza brojki dobra priča.

Eto nas u Medulićevoj ulici, u centru Zagreba, tamo gdje se nedavno iz Frankopanske preselio Pupitres boutique vinske kulture.

Potres je učinio svoje, zgrada u kojoj je prije bila mora u obnovu, pa se Jelena obratila prijateljici Sanji Gregorius da joj pomogne naći novi prostor. I Sanja ga je našla, ali se Jeleni to učinilo za nju preveliko.

– Sanja je tad došla na ideju da spojimo naše dvije strasti u jedno, kaže Jelena.

Pa je jedan dio pomno uređenog prostora Pupitres, a drugi Amore concept store u kojem je sjajno dizajniranih stvari, odjeće, nakita. Priznajemo Jeleni kako nam se čini da predivna, stara, damska Medulićeva ulica žudi da je nešto mrvu oživi pa da bljesne punim sjajem, a ovaj prostor bi to itekako mogao.

– Ja vam se, iskreno, ne bojim hoće li oživjet ili neće, jer čim smo mi u ovaj prostor ušli, ulica je oživjela, od srca se na ovo nasmijala Jelena.

Kad pomirišem šampanjac i osjetim miris pečenog kruha, vrate mi se lijepi trenuci s mojom obitelji – Jelena Šimić Valentić s Ivanom Kalamir

Vino i gitare

A onda daje i posve logično objašnjenje.

– Pupitres ipak postoji deset godina i vuče sa sobom određenu publiku koja nas prati. Ovdje smo skoro punih mjesec dana i mogu reći da smo baš zadovoljni i zahvalni. Jako lijepo to ide, iskreno će Jelena.

Dolaze stari znanci, dolaze oni koji žele vidjeti novi prostor, dolaze oni, kaže Jelena, koji žele podržati da se nešto novo stvara, da se ide naprijed. U to nam se pridružuje i Ivana Kalamir koja je dio Jelenina tima već tri godine. Po zanimanju je ona magistra prehrambenog inženjerstva, a magistrirala je na temu tanina u vinu. Ništa, reklo bi se, na svijetu slučajno nije. S obzirom da je Frankopanska i prostor u kojem je Pupitres godinama bio na pet minuta hoda daleko, šalimo se s Jelenom kako je »na ruke« mogla sve preseliti.

– Zapravo se dogodilo čudo. Na dan kad smo rekli da ćemo preseliti, uz nekoliko naših kućnih prijatelje došlo nam je i deset naših gostiju da nam pruži ruku. Toliko su se vezali za stari prostor da su sve emotivno doživjeli i željeli sudjelovati u selidbi. Bilo je to prekrasno, priča Jelena.

– A je li se onda netko uhvatio i ove gitare što je nehajno naslonjena na zid između dvije police s biranim vinima, pitamo.

– Obavezno, smješka se Jelena.

E da, gitara. Nije to slučajno.

– Jako volim glazbu. Vino i glazba. I ta naša gitara stvarno povezuje ljude, kaže Jelena.

Pa ilustrira to primjerom od prije koji dan, kad je cijela jedna obitelj došla na wine tasting, majka, otac i troje djece.

– Imali su upoznavanje s vinima Hrvatske i mlada dama, dvadesetogodišnjakinja, primijetila je gitaru i pitala: »Može li se svirati gitara?« Uzela ju je i zapjevala Oliverovu pjesmu, priča Jelena.

Bilješke zadovoljnih učenika

Šampanjac i djetinjstvo

Odmah je drukčija atmosfera, odmah je opušteno, kaže Jelena koja takvu atmosferu i voli i stvara. Samo, ima nas još koji volimo i vino i glazbu pa nismo od toga napravili ni posao, ni zadovoljstvo, ni biznis, ni život. A brojke, one iz uvoda, uistinu su fascinantne. Samo, ‘ajmo mi prvo riješiti što je Pupitres, osim što je boutique vinske kulture.

– Pupitres dolazi od francuske riječi pupitre. U prijevodu to znači školska klupa. U vinskom svijetu to su stalci konstruirani u obliku slova A s velikim rupama u koje se poliježu boce od šampanjaca. A meni je šampanjac kao pjenušavo vino vrlo poseban zato što kad ga pomirišete možete osjetiti arome tosta, brioša, pečenog kruha. Kad sam se krenula baviti ovim poslom, odmah sam se zaljubila u šampanjac, što i nije tako tipično. Obično se to dogodi u nekoj kasnijoj fazi, ali mene je to asociralo na moje djetinjstvo, priča Jelena.

Jelena je iz velike obitelji u kojoj je petero djece bilo.

– Mi dolazimo iz Zavidovića. U vrijeme rata moji roditelji su otišli u Sutivan na Braču kao izbjeglice, pa smo tamo živjeli šest godina. Zatim su kupili kuću u blizini Bjelovara, u malom selu koje se zove Rastovac. Tamo sam išla dio osnovne škole i srednju školu, da bih trbuhom za kruhom došla s 19 godina u Zagreb, kazuje Jelena.

A onaj kruh, onaj što ga je prepoznala u čaši šampanjca, uvijek se u obitelji pekao, mijesio gdje god da su bili.

– Kad pomirišem taj šampanjac, vrati me on u te lijepe trenutke s mojom mamom, bakom, sestrama, tatom. Kruh domaći, pa ga se stavi na stol onako toplog, namaže malo maslaca ili meda, pekmeza, i čaša dobra vina… Meni ništa više od toga ne treba, priznaje Jelena.

Odvede nas Pupitres bome u djetinjstvo. Makar, kad je prije deset godina tražila ime za svoju novoosnovanu tvrtku, nije Jelena pojma imala što pupitres zapravo znači izvan vinskog svijeta gdje je, eto, stalak za šampanjce.

– Pa smo u rječniku našli da je to zapravo školska klupa. Ispalo je genijalno, školska klupa za naše vinske škole, smije se Jelena.

E, sad priču treba vratiti još malo unatrag, sve do trena kada se Jelena zaljubila u vino. Zapravo u jednu posve posebnu bocu vina.

– CastelGiocondo Brunello di Montalcino, k’o iz topa će Jelena.

Dobri šefovi

U Zagreb je ona s 19 došla ne misleći, dakako, o vinu. Kaže kako joj je glavna ideja bila da skupi nešto novaca pa da krene studirati ekonomiju i zarađivati za život. Ekonomistica, ili učiteljica, možda doktorica, o tome je razmišljala, odlučna i naučena da ti se sve u životu posloži ako si ustrajan, hrabar i predan, uporan i pošten. Pa se na tom svom putu i zaposlila u jednom restoranu kao konobarica.

– I bilo mi je fascinantno to kako netko na jednu bocu vina potroši moju mjesečnu plaću. Zanimalo me što je u to vinu da to košta toliko para. To sam počela istraživati, veli Jelena.

To istraživanje i ta fascinacija učinili su da se posve okrene vinu. Vino je doslovno postalo njen život. Premda, nije to išlo baš preko noći. Od tog početnog interesa do odluke da otvori svoju firmu prošlo je neko vrijeme. Kazat će Jelena da u tom razdoblju od svojih 19, 20 godina pa do 28. kada je osnovala svoju firmu, nije često mijenjala posao, odnosno restorane u kojima je radila.

– U svakom restoranu sam imala tu sreću i blagoslov da sam radila s dobrim šefovima, ljudima koji bi na kraju posla skuhali rižoto, natočili čašu šampanjca i rekli: »Jelena, danas ste bili sjajni. Puno vam hvala.«. Ja sam to izabrala i takvi šefovi su mene učili kakav čovjek ja danas, sutra želim biti, učili što je ispravno, ističe Jelena.

Za rada u restoranima upisuje ona u Hrvatskom sommelier klubu i 1. razinu za sommeliera, da bi tu i diplomu Hrvatskog sommelier kluba treće razine po programu Association de la Sommeliere Internationale zaslužila!

– No, ono što je mene odredilo su restorani u kojima sam radila, gdje sam kroz veliku paletu vina i podršku svojih šefova imala priliku ulagati u sebe kroz putovanja, obilazak vinskih festivala, vinarija, druženja s vinarima, kroz kušanje tih vina što je ključno, naglašava Jelena.

Vidjeli su njeni šefovi u nje strast.

– A svaki vam veliki vinoljubac ima potrebu podijeliti vino s nekim ‘ko vino voli i razumije. Nije gušt sam ga popiti, gušt je podijeliti ga, kaže Jelena.

Tako je ona, od one boce toskanske divote prije 18 godina pa sve do danas, imala uistinu priliku kušati i uživati u vrhunskim vinima. Tu je, kaže, podizala onaj svoj prag percepcije doživljaja, mirisa i okusa u vinu, usavršavati se. I tu se negdje, zapravo, začela ideje vinske škole. Prelomilo se sve kada je rodila sina Luku.

Pupitres odnedavno djeluje u sve popularnijoj Medulićevoj ulici u Zagrebu

Demistifikacija

– Luka je imao šest mjeseci. Neka mala ušteđevina je ostala na mom računu i razmišljala sam kako ću se vratiti u restoran kad imam malu bebu. Odlučila sam da ću osnovati svoju firmu, pa da svu svoju strast koju imam prema vinu, to znanje i iskustvo, na jedan jednostavan i nepretenciozan način prenesem drugima. Želja mi je bila demistificirati taj svijet vina, jer vino se dosta veže uz snobizam – objašnjava Jelena.

Osmislila je Vinsku školu, smislila tri razine, tri modula na kojima se uče osnove.

– Kako se pravilno drži čaša, kako se otvara vino, kako se dekantira, kako poslužuje vino. Kako ga kušati analizom putem njuha, vida, okusa. Sve sam to kroz tri modula razrađivala dublje, kaže Jelena.

Nije čak ni suprugu rekla da će otvorit firmu jer, kako kaže, ne sluša čovjek tuđe savjete, već sluša tuđe strahove kad najavi ovakav neki potez.

– Nema tu kako ću. Samo treba napraviti korak, a poslije ćeš vidjeti kako ćeš i što ćeš. Tako sam ja to učinila, iskreno će Jelena.

Bilo je to prije deset godina. Danas se možda i čini da se svi razumijemo ponešto u vino, ali tada to i nije bilo tako. Pitamo Jelenu je li je bilo strah kakvu će klijentelu dobiti, ako će ikakvu?

– Bojala sam se, brinula sam se naravno jer treba platiti ured, održavanje weba, ulagati u sebe i dalje. Imala sam strah, jer što ako mi nitko ne dođe na radionicu!? Znalo se dogoditi da imam osam rezervacija, da platim prostor, fotografa, kupim hranu i vina, a dođu mi dvije osobe. I posjednem curu koja je posluživala, fotografa, ja peta, i napravim atmosferu i dam najbolje od sebe u tom trenutku kao da ih je došlo svih osam. Danas je sve češće situacija da imamo liste čekanja, da otvaramo nove datume, da je interes neviđen, kaže Jelena.

Razne su teme njenih wine tastinga. Istaknut će ona, primjerice, ono kušanje gdje se polaznici, bilo stranci bilo naši ljudi, upoznaju s vinima Hrvatske. Regije, sorte, vina, a sve, kaže, kroz prekrasne priče. I, ističe, cijeli svijet je došao naučiti štogod, ljudi od Australije do Kine, od Novog Zelanda do Belgije.

– I stranci su oduševljeni, osobito kad čuju te neke lijepe male obiteljske priče. Pa naša autohtonost, jer Hrvatska ima oko 130 autohtonih sorti grožđa, što nas svrstava među jedinstvene zemlje u svijetu. Sve je to njima fascinantno. Može stranac chardonnay probati bilo gdje u svijetu, ali ne može bilo gdje probati dingač, plavac mali ili svrdlovinu, mudro će Jelena.

Učenje

No, priznaje Jelena i to da ju je 10 godina vođenja tvrtke, stvaranje publike, činjenica da zna dnevno odraditi i tri predavanja za redom, poprilično iscrpilo, ali ne na način da je ikada izgubila žar i volju, potrebu da uči i dalje. Tako je prošle godine na Agronomskom fakultetu u Zagrebu stekla uvjerenje za vinara i vinogradara, jer joj se činilo da joj nedostaje tog enološkog pristupa, znanja s te vinogradarske strane.

– Stalno učim, jer je tema, to vinogradarstvo i vinarstvo cijelog svijeta, toliko široka i opširna, veli Jelena.

Taman da se i Jelenu koja je sommelierka i Ivanu koja je magistrirala na temi tanina u vinu priupita kakav je generalno odnos između sommeliera s jedne strane i vinogradara i vinara s druge. Mogu li vinari podnijeti, štono bi se reklo, i drugarsku kritiku!?

– Mislim da svaki vinar želi proizvesti najbolje što može od onog što mu je godina pružila i da će svaki normalan, razuman čovjek poslušati savjet profesionalca. A svaki vinar i zna svoj put, kao i svaki čovjek u bilo kojem području života. Dobronamjeran savjet svaki vinar želi čuti, smatra Jelena.

Za sebe će reći da voli tražiti vrline u vinu i da jako cijeni obiteljske vinarije i priče.

– Jako cijenim taj put, taj rad, predanost, požrtvovnost koja iza toga stoji. Volim takve priče prenositi našim polaznicima vinske škole, ističe Jelena.

Puno je mladosti, kaže, naslijedilo vinograde od svojih roditelja, djedova, jako puno ulažu u svoje znanje i međusobno si pomažu i sve se to reflektira na kvaliteti vina.

– Vino je život, nečiji život. Pitanje je samo bavi li se netko time da povuče crtu nakon nekog perioda i kaže ovo mi se više ne isplati, ili je to nekom u punom smislu riječi život, naglašava Jelena.

A kad je život, onda je i prkos, i borba i neodustajanje. A kad je život onda će opstati kvaliteta, baš kao što će vinoljupci znati sve više i više onako kako su, kaže Jelena, itekako napredovali u zadnjih deset godina. Napreduju i zbog njenih autorskih radionica, poput one na kojoj već osam godina imaju prigodu kušati vina što su se na Decanteru okitila zlatom. Ovogodišnja Decanter radionica, zapravo njih dvije na istu temu, okupila je 75 polaznika.

– Fascinantno je bilo to da je na nju došao i gospodin koji je bio na našoj prvoj vinskoj školi, pa stotoj, i sada na 1.514., veli Jelena.

Dobra energija

Reći će ona da se stvorila ozbiljna vinska zajednica koja je kroz godine pohađajući i radionice stekla neke vještine, stekla naviku da u svoje slobodno vrijeme obilaze vinarije, vinoteke i znaju odabrati sebi dobro vino. E, tu sada novinar priznaje kako na kakvu školicu prije svega da zna odrediti dobar omjer cijene i kvalitete.

– Skupa su došla vina. Grehota je kupiti loše vino za puno novca, velimo.

– Ali znate što, vi mislite da je loše, a niste vidjeli ono lijepo u njemu. Zato je važna edukacija, raspisati se o vinu, vidjeti kakva priča stoji iza tog vina, te sorte grožđa. Jer, svi mi doživljavamo vino na drukčiji način. Subjektivan je to doživljaj. I volimo različite stilistike vina. Netko recimo voli jaka, tanična, moćna vina, robusna, punog tijela poput dingača, a netko voli elegantna, ljupka, voćna, recimo kao neki nježni pinot noir. I ako ste od onih koji vole vina laganijeg tijela i probate dingač, naravno da ćete se namrštiti, objašnjava Jelena.

Ivana pak domeće kako bi se i tvrdokorni ljubitelj nježnih vina lako »preobratio« da pohodi radionicu sljubljivanja hrane i vina, pa da vidi što se sve s dingačem ljubi. Što se pak sljubljivanja predavčice i polaznika na vinskim radionicama tiče, ključan je samo jedan sastojak.

– Atmosfera, dobra atmosfera. To je ono zašto su toliko dugovječne i vidim da proživljavaju svoju renesansu. Kod nas je uvijek dobra energija. Kad su dobra vina, dobri sirevi, jedva čekam da ljudima to prenesem, da svi budu sretni, kaže Jelena.

Koliko su sretni, svjedoče papirići, oni na kojima polaznici kadikad pišu svoje dojmove, iskreno, bez cifranja, ne bi li škole bile i bolje. A tamo, recimo ovo: »Oživjeli ste nam osjetila i napunili srca. Vidimo se opet, družit ćemo se još jako, jako dugo.« Bome, lijepo to zvuči. Samo, nešto drugo nas je u taj čas zaintrigiralo.

Zajedništvo za stolom

– Rodom ste iz Zavidovića, tamo se, pretpostavljam, vino i nije doma pilo. Pa ste izbjegli na Brač, i to u Sutivan koji po vinu i nije znan. Pa evo Rastovac kod Bjelovara, opet i nije baš vinorodan kraj. Jeste li svejedno ukućane, roditelje prije svega, navukli na vino, pitamo.

Reći će prvo Jelena da je jedno kod nje doma, a drugo u domu njenih roditelja.

– Kod mojih roditelja, kod moga tate, ništa naravno ne može bez rakije. Sam je i peče. Nema tu te vinske kulture, ali zato iz mog roditeljskog doma izlazi violina i šargija. Kod nas se uvijek okupljala obitelj, osobito na blagdan Velike Gospe i moja mama, i baka, i mi djece tad kuhamo. Kuha se, svira se šargija i violina, to je kod nas za stolom normalno. I to je ono što je mene obilježilo kroz moj život, iako smo svašta teško prošli, to zajedništvo za stolom, i ta pjesma, ta ljubav, kuhanje, udovoljavanje pa da je netko zadovoljan, iskreno će Jelena.

Pa kad dođe kući, svojima donese ona bocu dobra vina, a tati recimo neki dobar rum. Mama, kaže, kapi alkohola nikada kušala nije, ali je došla na par Vinskih škola i bila ponosna na svoju kćer. Ne čudi stoga da Jelena kaže kako ju je baš i ta skromnost i poniznost koju nosi iz svog doma učinila i borbenom i hrabrom pa da se usudila živjet svoje snove.

– Život je jedna lijepa priča, ne dvoji Jelena.

Zato su joj bilježnice pune nekih novih tema za neke nove Vinske škole, jer škole će, veli, biti dok god je živa. Straha ona nema,

– Jer uz mene su moji vinoljupci, moja zajednica, moja obitelj, moj suprug Darko. To su moji temelji. Samo nek je zdravlja i finih vina i bit će sve dobro, uz širok osmijeh će Jelena.

Štono bi se reklo – živjeli!