I četvrtom svojom knjigom Mirta Mataija ostaje ukotvljena u stvarnost i sadašnjost, trudeći se prenositi nam ono što čini njezin svijet. Ovog je puta isječak iz njezine stvarnosti vezan uz ženku tornjaka Cher koju je slučajno pronašla 2010. godine u šumi, na lokaciji gdje ljudi znaju ostavljati otpad.

Trinaest godina kasnije Cher je već pri kraju svog životnog vijeka i teško je pokretna, a Mirta odlučuje napisati knjigu o njoj i prenijeti nam niz epizoda iz života koji ona i njezin partner Goran dijele sa Cher. I tako nastaje knjiga »To nije pas, to je Cher«.

Foto: M. Mataija

Pitko i tečno pripovijedanje

Uvodna je priča vezana uz 2023. godinu, da bismo se potom kroz »razgovor« Mirte i Cher vraćali u prošlost i prisjećali niza epizoda u rasponu od dana kad je Cher bila »beba« pa sve do današnjice, od Delnica, Petehovca i Risnjaka pa do Bribira i Jargova. Sva su ta prisjećanja puna simpatije i ljubavi prema psu kojem su, ne samo kroz »sposobnost« pripovijedanja, dane ljudske karakteristike pa je Cher, a to je i zaslužila, pretvorena u ličnost.

Potvrđuje to i naslov kojeg autorica nije Mirta, već delnička veterinarka koja je svom sinu, nakon što je ugledao Cher i rekao »Mama, vidi psa!«, odgovorila rečenicom – »To nije pas, to je Cher!«

Pitko i tečno pripovijedajući Mataija i u ovoj knjizi veliku pažnju posvećuje prirodi, pri čemu se uz niz odličnih opisa prirode ta sklonost prirodnom vidi i kroz ljubav prema životinji kao dijelu prirode, ali i kroz niz uspješno istaknutih ekoloških poruka i opaski. Ipak, u prvom je planu »lik i djelo« tornjakinje Cher koja je predstavljena ne samo s puno ljubavi, već i na vrlo duhovit način pa je tako Mirtin partner Goran zbog uočljivih trenutaka lijenosti sjajno naziva »crnogorskim goničem«, da bi je drugom prilikom »kritizirao« jer, iako je tornjak, uopće nije pažnju obratila na dvije ovce koje je on nacrtao.

Naravno, iznad svega toga je čista ljubav prema Cher, pojačana spoznajom o prolaznosti i činjenicom sve teže pokretnosti lijepog, velikog psa koji je, očigledno, uljepšao i obogatio život Mirte i Gorana, a najmanja – ujedno i najveća – zahvala za taj dar ljubavi, svakako je baš ova lijepa i nježna knjiga koju bi čitati trebali ponajprije oni koji su prema životinjama indiferentni ili ih ne vole.

Cher i Mirta, Foto: G. Zaborac

Lijepa priča

Kratak razgovor s autoricom počinjemo pitanjem o tome što ju je motiviralo da krene u pisanje ove knjige. Mirta odgovara kako se ideja o knjizi posvećenoj Cher javila tijekom šetnje u kojoj je ona jednostavno legla na livadu i nije mogla dalje.

– Meni je to bilo strašno prihvatiti jer smo samo nekoliko mjeseci ranije redovito išle u duge šetnje, bježala mi je po selu u kojem živimo čim bi joj se pružila prilika, skočila bi na svaki zidić koji joj se našao na putu. Onda je odjednom jednog dana imala problema sa savladavanjem stepenica, a sljedećeg je tražila da joj pomognemo da ustane. Svatko tko je imao kućnog ljubimca zna koliko je teško prihvatiti tu situaciju.

Dok se ona odmarala, ja sam se počela prisjećati zgoda i nezgoda, nekih lijepih, a nekih stresnih i shvatila sam da je to ipak lijepa priča. Tada sam joj obećala da ću ta prisjećanja skupiti u jednu knjigu. Mislim da će se većina vlasnika kućnih ljubimaca složiti sa mnom da nas oni na nekoj razini razumiju i neprekidno komuniciraju s nama i moram reći da mi se činilo da je zadovoljna mojom namjerom, ali da će me podsjetiti na obećanje ako na njega zaboravim.

Čovjek nikada ne bi smio pogaziti svoju riječ, čak i ako ju je dao psu. Tako da sam nakon tog obećanja ozbiljno krenula u realizaciju, odnosno počela sam pisati knjigu. Kako se knjiga rađala iz zbrkanih misli i dobivala svoju strukturu, tako sam se prisjećala sve više i više situacija od kojih je većina našla svoje mjesto na stranicama knjige posvećene Cher, govori Mirta.

Zajedno do vrhova, Foto: G. Zaborac

Neprekidno stvaranje

Govoreći o samom procesu stvaranja, dodaje da je on u ovom slučaju bio jako kratak.

– Od prve ideje i obećanja da ću napisati knjigu do stavljanja zadnje točke u dokumentu prošlo je nešto manje od mjesec dana. Sve se događalo brzo i ponekad mi se činilo da ne mogu dovoljno brzo tipkati koliko brzo su mi navirale misli i sjećanja na naše doživljaje s Cher. Ali ako se uzme u obzir da je sve to prije trebalo doživjeti s njom, onda to stvaranje traje od 2. svibnja 2010. kad smo je našli na ulazu u naše selo, odnosno u Jargovo.

Mislim da kod umjetnika, pa tako i kod književnika i autora filmova, proces stvaranja traje neprekidno i da svaka impresija, događaj i iskustvo koje doživi ostavi neki trag negdje u podsvijesti i prije ili kasnije nađe način da se izrazi kroz neku rečenicu, odlomak ili sekvencu u filmu. Mislim da autor prvenstveno mora stvarati sebe, a tek nakon toga može to što je u njemu oblikovati i dati tom sadržaju željenu formu, kaže Mirta.

Na pitanje je li zadovoljna nakon obavljenog posla, odgovara da je uvijek zadovoljna napravljenim poslom.

– Kakva korist od nezadovoljstva? Ono što je napravljeno, napravljeno je, a čovjek tako i tako uvijek više žali zbog onoga što nije napravio, nego zbog eventualnih pogrešaka. S druge strane, mislim da se uvijek može napraviti nešto bolje, drukčije, maštovitije. Autor mora biti pomalo poznat i blizak čitatelju, ali opet i pomalo nepredvidljiv. Ista poruka koju nastojim komunicirati u svemu što radim mora se realizirati na različite načine i kroz različite situacije. To je ljepota stvaranja, ali i namjere da u svakom projektu težim tome da nadrastem samu sebe i budem bolja, dodaje.

Cher na jednom od osvojenih vrhova, Foto: M. Mataija

Drukčiji svijet i društvo

O životinjama je radila i kroz drugi oblik umjetnosti, točnije dokumentarni film. Stoga smo je upitali može li pojačana pažnja ljudi prema životinjama svijet i ljude učiniti boljim.

– Na ovo pitanje ne mogu dati jednoznačan odgovor. Najprije se moramo dogovoriti što za nas znači bolji svijet i bolji ljudi. Za nekoga tko u prirodi, prostoru, životinjama i ljudima vidi resurs za zaradu, mislim da je njemu ovaj društveni, ekonomski i vrijednosni sustav savršen. Ništa značajno ne treba mijenjati, osim dodatno popustiti pravila i nadzor. Za nekog drugog tko je u stanju izdići se iznad zadovoljavanja svojih osnovnih potreba te može pogledati svijet kroz nešto širi objektiv, on će vidjeti nemilosrdno uništavanje planeta i svog života na njemu samo kako bi jedan mali broj ljudi mogao nastaviti igrati svoju tržišnu utakmicu u kojoj smo mu svi mi ostali samo pijuni.

Moj put

Zato neću govoriti o boljem, nego drukčijem svijetu i društvu. Ne znam može li pojačana pažnja ljudi prema životinjama donijeti promjene, ali znam da promjene mogu doći tek s promjenom svijesti. Kad kažem svijest, mislim na ono na što se dominantno obraća pažnja kroz misli koje nam prolaze glavom i koje izazivaju određene osjećaje. Ti osjećaji navode nas na uvijek iste reakcije, a ove pak dovode do istih rezultata i posljedično opet istih misli čime je krug zatvoren, kaže Mirta pa nastavlja:

– Da bi došlo do promjene kako na individualnoj, tako i na kolektivnoj razini, mora se prekinuti taj krug. Mora se u ljudima probuditi spoznaja da su mogući i drukčiji svjetovi, a ne samo ovaj određen svakodnevicom. Čovjek mora početi maštati i zamišljati život i svijet u kakvom bi želio živjeti. Mislim da to nije moguće potaknuti neprekidnim usmjeravanjem pažnje na sve ono oko nas što nije dobro.

Na loša iskustva, na »rubne« likove, na roditeljske greške. Promjena se događa u trenutku kad se prihvati činjenica da život kakav želim već postoji i kad se emocionalno povežem s njim i na neki način se zaljubim u njega, tako da moje misli, osjećaje i djelovanje definira ta slika budućnosti, a ne više teret koji nosim iz prošlosti. U tom smislu, mislim da je zadatak, čak odgovornost mene kao autorice, da dovedem čitatelja u stanje u kojemu može otvoriti svoj um prema novim mogućnostima i različitim stvarnostima.

Da vrati, da tako kažem, svoj kvantni um koji, već samim tim što dopušta sve mogućnosti, može »prevariti« kauzalnost i prekinuti dosadno putovanje iz poznate prošlosti u predvidljivu mogućnost. I to ne samo zbog onoga o čemu pišem ili snimam filmove, već zbog autentičnosti moga života. Možda to nije neki recept za uspjeh, ali ja od njega neću odustati. To je moj put.