Tkanje je, može se pročitati u enciklopediji, tehnološki postupak tvorbe plošnih tekstilija od najmanje dvaju sustava niti, koje se na tkalačkom stroju (tkalački stan ili razboj) pod pravim kutom međusobno isprepleću po pravilima veza tkanine.

Međutim, osim same definicije, koja kao i svaka definicija zvuči pojednostavljeno, tkanje je za neke prava ljubav i nimalo slučajan put kojim su u svoj život utkali smisao susreta i užitak stvaranja.

Upravo je to misao vodilja Sejada Aziraja, koji se tkanjem bavi aktivno gotovo desetak godina te njegove supruge Tanje, koja tkanje koje on izradi, pretvara u finalne komade koji pronalaze put do svojih vlasnika – kupaca, ali ponajprije njihovih srca.

Jer ova su tkanja jedinstvena, kao i priča o paru koji se dobro poznaje i odlično nadopunjuje, o njihovom sinu Filipu, koji ima Downov sindrom i zbog čega je priča sve, samo ne uobičajena.

Sudbinski susreti

»A design«, naziv je trgovine koja se nalazi odnedavno u Ciscuttijevoj ulici, premda to i nije prvi prostor u Puli u kojem djeluje ovaj par.

Naime, prije ovog prostora jedno su vrijeme radili u Ulici Sergijevaca, ali se čini kao da su u ovom prostoru oduvijek. Tako to i inače biva s energijama, jer ovaj se prostor s onom stvaralačkom doista može pohvaliti.

– U Puli smo odlično prihvaćeni, a mnogi nam sugrađani kažu da im je posebno drago da je grad dobio nešto ovakvo, a ne neku serijsku, kinesku proizvodnju, govori nam Aziraj na početku.

Otkriva kako je sve uopće i počelo.

– Moji prvi susreti s tkalačkim stanom sežu još u moje djetinjstvo, jer su moje strine i moja tetka to imale i na tome radile, a tada smo ga mi, djeca, koristili za igru kao neku akrobatsku spravu, kroz smijeh započinje pripovijedati o neobičnom spletu posebnih okolnosti i ponovnim, sudbinskim susretima.

– Poslije sam radeći posao trgovca naletio na ručno istkani šal, koji je tada stigao iz Slovenije i ja sam se oduševio njime. Jako me je privuklo tkanje, nakon što sam vidio taj rad.

To je bilo još 1984. godine u Sarajevu, u vrijeme Olimpijade. Imao sam tu ideju o tkanju, ali je dugo nisam ozbiljno realizirao. Život me doveo u Zagreb gdje sam upoznao suprugu Tanju, a imamo našeg Filipa, koji sad ima 26 godina i koji ima Downov sindrom.

U vrijeme kad je Filip završavao školovanje, razgovarali smo o tome što da radi nakon školovanja, pa sam predložio Tanji da se bavi tkanjem.

Tada sam saznao da učiteljica Miroslava, koju sam poznavao i učio neko vrijeme uz nju tkati, u Udruzi Ozana za djecu s posebnim potrebama volontira jednom tjedno i obučava djecu.

Tanja je reagirala odmah i dogovorila obuku za mene, kako bih ja nakon toga naučio Filipa, a da njemu to bude vid radne preokupacije, vježba pokreta, didaktika i kreativnost.

Upustio sam se u to i tako je to krenulo. Kad su ljudi vidjeli ono što sam istkao bili su oduševljeni, a ja poprilično iznenađen time, ali stvarno sam odmah kliknuo s tkanjem. To je nešto što sam ja upravo tad trebao početi raditi, priča nam naš sugovornik.

Foto: Duško MARUŠIĆ ČIČI

Nesavršeno savršeno

– Prelijep je osjećaj kad vidite rezultate svog rada, kao kad posijete voćku pa ona rodi plodom. Krenuo sam skromno, s krparama, to mi je bilo najlakše, ali napravio sam ih samo sedam komada i nikad više.

Sve smo to poklonili. Prešao sam onda na šalove, a nisam tada još uvijek znao da ću se u budućnosti ozbiljnije time baviti.

Srećom da je Tanja talentirana za tekstil, dizajn i šivanje pa kombinacija koju ja istkam, ona pretvori u nešto savršeno i ljudima se to sviđa.

Počeli smo pomalo raditi torbe, haljine i kapute, svašta smo radili. Kolegice mi kažu da je meni lako jer mi supruga kreira proizvod, dok one to moraju same, priča on u dahu, kao da se sve što im se dogodilo nekako i podrazumijevalo.

A neki od prvih susreta njihova rada i publike zbio se, koje li slučajnosti, upravo u Puli, dok još nisu trajno preselili.

– Došli smo na Hand Made i predstavili smo se s torbama koje su napravile »bum«, a mi uopće tada nismo razmišljali o zaradi i hoćemo li se pokriti uopće za put. Na kraju je ispao savršen osjećaj.

Shvatili smo da u Puli imamo odličnu »publiku« i da ljudi ovdje cijene rukotvorce. Osim toga, Filip je u Pulu dolazio u Down syndrom Centar Pula i prije nego smo se doselili.

On je imao ovdje i prijatelje, tako da se on odmah uklopio. Ali Filip radi, to je važno naglasiti. On ima jedan manji i jedan nešto veći tkalački stan i tka male komade, koje Tanja također iskorištava za odjevne unikatne predmete, prsluke i kapute.

Dok je odlazio u Centar Lug – Centar za odgoj i obrazovanje u Zagrebu i tamo je tkao na malom, ručnom tkalačkom stanu.

Radio je šalove koje su za vrijeme Božića i Uskrsa prodavali i koristili ta sredstva za promo materijale. Jako je dobar. Zna šivati, sašiti dugme, a za sada, dok drugi crtaju, on radi svoje.

Jako je talentiran za boje i jako ih lijepo slaže. Sad imamo jednu narudžbu za jednu gospođu iz Austrije, upravo s njegovim radovima. Ima smisla i nakon što se odmorio tijekom ljeta, opet će se aktivirati.

Njegovi su komadi nesavršeno savršeni, pun emocija komentira Filipov rad naš sugovornik.

Radna okupacija

Djeca s Downovim sindromom upravo su takva; nesavršeno savršena, taktilna, topla, a gospođa Tanja se nadovezuje opisujući kako Downov sindrom jest bazično kreativan, zato što je »čist«. Nezagađeni su ovim našim ljudskim dramama, opisuje ona.

– Mi Filipa pokušavamo maksimalno podržati, da bude funkcionalan i kreativan. Nedavno smo imali kontakt s TV Novom Pula, za potrebe dječjeg programa u koji bi se uključili i iz Centra.

Naime, u interakciji s djecom koja su u redovnom programu odgoja i obrazovanja namjera je da se naprave male radionice kojima bi se podigao na viši nivo interesa za dječje tkanje.

Cilj je da se djeca zainteresiraju, a kako je u pitanju fina motorika koja potiče mozak, za njih je to jako važno, najavljuje gospođa Tanja.

A sam Filip nema problem s nesigurnošću. O kritici niti ne razmišlja.

– On je sebi jako dobar i važan, superioran, ali gleda to iz naše prizme. Kako meni Sejad donese svoj proizvod, tako i Filip reagira: donio sam ti svoj proizvod i sad ti učini nešto s njime.

Presretan je kad se netko za to zainteresira. Moram, naravno, naglasiti da je kod njega riječ o radnoj okupaciji.

On nije zaposlen i ukalupljen u obaveze raditi i provoditi određen broj sati radeći. On ima tu privilegiju, samim tim što jest s Downovim sindromom, živjeti i uživati u životu.

To se mora podržati, a ja apeliram da to za djecu s Downovim sindromom učinimo svi u njihovom okruženju. Da im olakšamo i stavimo ih u kategoriju nama ravnopravnih, u smislu njihovih izbora.

To im nosi puno dobrobiti. U Filipu raste potreba da nešto radi, ali ne zato što mora raditi, nego za osjećaj vlastitog ostvarenja, govori Tanja.

I sam Sejad kaže da, kad krene tkati, ne zna gdje će ga to odvesti.

– Krenem raditi šal, ali kako će on ispasti, ne znam. Ideje i boje mi dolaze dok ga izrađujem, a na kraju ispadne tako da se ljudima stvarno sviđa, veli on.

Tkanje, rukotvorina je zasigurno jedan potpuno drugačiji pristup izradi materijala od sveprisutne tvorničke proizvodnje.

Emocija, koja se utka u proizvod, daje mu poseban štih, a osoba koja za sebe izabere komad tako ručne, istkane kreativnosti trenutka, izabire i djelić energije, impresije i emocije njezinog autora.

Foto: Duško MARUŠIĆ ČIČI

Jednostavno i pročišćeno

Kako svi ti materijali, Sejadovi ili Filipovi, dolaze u njezine ruke, zanimalo nas je kako gospođa Tanja osmišljava što će iz čega nastati.

– Počinjem iz praktičnog djela, prije svega po veličini. Gledam materijal po »pikavosti«, metodom prislanjanja uz lice. Ako je u pitanju neki siroviji materijal, nastojimo to staviti u torbe ili nešto što nije neposredno uz tijelo, a kad je nešto pogodnije i finije tkanje, te ćemo stvari staviti u oblik haljine ili šala.

Ne mogu ipak ništa isključiti. Svaki me komad njegove tkanine povuče u nekom smjeru i uopće se ne želim ograničavati, veli ona, naglašavajući da je to privilegija zrelih godina. Zrelost nosi pristup pojednostavljenim rješenjima, tumači ona.

– Ovi su modeli jednostavni i pročišćeni. Japanci su možda najbliži ovakvom stilu izražavanja, tkanju i modelima. Nastojim što manje rezati, jer je to tkanje koje je nježno i lako se osipa pa da ga ne bi nagrdili, radim s onim postojećim. Šteta je nešto od ovog rezati, a tu nije riječ o industrijskom materijalu, pojašnjava ona.

Za kraj oboje zaključuju kako »njihovi kupci« nisu klasični kupci, a puno puta se u njihovoj trgovini zadržavaju i duže nego su planirali.

– Često to rezultira i prijateljstvom, a jako puno bogatstva u ovom našem poslu i jesu ljudi. To je za nas poseban klijent, a uvijek na kraju doći i neke financije, opisuju. Za kraj, najavljuju kako su u planu i radionice tkanja za odrasle, a interesenata ima.

– Još moramo razraditi na koji bi se način to odvijalo, a planiramo uvesti šivanje i pletenje, na onim karakterističnim manualnim mašinama, koje su ljudi nekad koristili.

Probali bi s Gradom Pulom dogovoriti neku suradnju, ali to je sve još ispred nas.

Puli smo zahvalni i nikad nismo osjetili da ovdje nismo dobrodošli. Ovdje se osjećamo kao doma, zaključuju oni s osmijehom na licu i zahvalnosti gradu koji ih je ovako toplo prihvatio.

Foto: Duško MARUŠIĆ ČIČI