Ništa nije ljepše na ovom planetu od cvijeta i za ljudski rod važnije od biljke. No, sve donedavno se nije znalo da su i biljke inteligentna bića koja imaju mogućnost pamćenja, reagiranja na moguću opasnost, emocija i altruizma. Istina, djeci se u ponekim osnovnim školama pokazivalo kako biljke reagiraju kada se na njih priključe elektrode i na monitoru očitava njihova reakcija kada im se približimo sa škarama. One naime, ne reagiraju nikako sve dok im se ne odsječe list, ali se zatim umire sve dok im se »krvnik« ponovo ne približi sa škarama, dakle pamte.
Naša ljudska osjetila su veoma ograničena i samo zato što nam biljke ne mogu odgovoriti na način koji mi možemo razumijeti, ne znači da s nama ne pokušavaju komunicirati. A bome komuniciraju i međusobno, jedino što mi to ne možemo razumjeti. Jednom kada shvatimo za što su sve biljke sposobne, to nam može u potpunosti promijeniti pogled na život.

Neurobiolog Stefano Mancuso u laboratoriju Sveučilišta u Firenci izučava samosvijest i inteligenciju flore i tvrdi kako bi ljudi mogli dosta toga naučiti o tome kako postati bolja vrsta promatrajući ponašanje biljaka. Sve do prije petnaestak godina ismijavali su njegove ideje jer se do tada u tom kontekstu, govorilo jedino o životinjama. O ponašanju biljaka bilo je gotovo zabranjeno govoriti. »No, mi sada proučavamo kako biljke rješavaju probleme, kako pamte, kako komuniciraju, kako se druže i slične pojave«, kaže Mancuso.

Njegov tim je dokazao kako Mimosa pudica može tjednima sačuvati pamćenje. On i njegovi istraživači postali su eksperti u podučavanju biljaka, jednako kao što neuroznastvenici u laboratorijima podučavaju štakore. Ako kapnete vodu na mimozu, ona će se brzo zatvoriti, ali ako s kapanjem nastavite, ona će shvatiti da je voda neškodljiva i prestat će reagirati, a to pamćenje će zadržati tjednima. »Otkriće da biljke mogu pamtiti i po dva mjeseca bilo je čudnovato, i ne samo zato što one nemaju mozak.« Čak i insekti pamte samo oko dva dana, kaže Mancuso, i dodaje: »Biljke su evoluirale tako da budu hrana i mozak bi im bio fatalna greška. Biljke koriste veoma različitu strategiju. One u svakom svom dijelu imaju istu funkciju, pa čak i ako odstranimo 90 posto biljke, ona neće umrijeti. Biljku bismo trebali cijelu promatrati kao jedan veliki mozak. Možda ne tako učinkovit kao kod životinja, ali koji je jednako rasprostranjen po cijelom njenom tijelu«.
Jedan od najkontroverznijih aspekata Mancusovog rada je ideja da biljke imaju samosvijest.

»Biljke su savršeno svjesne sebe. Evo jednostavnog primjera: kad jedna biljka zakloni svjetlost drugoj, ona druga će rasti brže, kako bi dobila više svjetla. Ali, ako pogledate u krunu te biljke, svi njeni izdanci će i dalje ostati u dubokoj sjeni. Oni neće požuriti s rastom jer znaju da su ostali u sjeni zbog vlastite krošnje, dakle biljka ima savršenu spoznaju o sebi, kaže Mancuso i dodaje:

»Kada kukuruz napadnu štetnici, on šalje signale insektima koji se hrane upravo tom vrstom štetnika, kako bi ih privukao. Znanost zbog svog humanocentričnog pristupa nerado prihvaća činjenicu da su biljke aktivne i motivirane.«

Jedan od testova na životinjama kako bi se utvrdilo jesu li samosvjesne, jest da gledaju u zrcalo i ako primijete da su to upravo one, smatra se da imaju svijest o sebi, a to je jako rijetko. To mogu samo ljudi, dupini, neke vrste majmuna i vjerojatno slonovi.
Mancuso vjeruje da takav test nije dovoljan dokaz. »Moje osobno mišljenje je da ne postoji živo biće koje nije svjesno sebe. Ne mogu zamisliti ni jednu formu života koja nema inteligenciju i ne može rješavati probleme«.

Još jedna pogrešna predodžba jest da su biljke po svojoj definiciji vegetativan oblik života, bez mogućnosti komunikacije i neosjetljive na ono što se oko njih nalazi. Mancuso tvrdi da su biljke mnogo osjetljivije od životinja. »A to nije samo moje mišljenje. Ova tvrdnja se bazira na tisućama potvrđenih primjera. Znamo da običan korijen može detektirati najmanje 20 različitih kemijskihi fizičkih parametara, za koje smo mi u većini slučajeva slijepi. Ispod naših stopala bi moglo ležati na tone kobalta ili nikla, a da mi o tome pojma nemamo, dok biljka može osjetiti i nekoliko miligrama u ogromnoj količini zemlje.«
Biljke su i daleko od toga da su pasivne i tihe. One su društvene i komunikativne, kako iznad, tako i ispod tla. One su se adaptirale da otkriju suptilna elektromagnetska polja, koja emitiraju druge forme života. Koriste kemikalije i mirise kako bi upozorile jedna drugu na opasnosti, otkrile predatore ili privukle insekte.
Biljke reagiraju i na zvukove, osjećajući vibracije po sebi. »Izuzetno su dobre u detekciji specifičnih vrsta zvukova, primjerice onih na 200hz ili 300hz … jer traže zvuk tekuće vode.« Ako u blizinu korijena biljke postavite izvor zvuka od 200hz, one će ga pratiti. Nema naznaka da ljudski glas koristi biljkama, iako razgovor s biljkama i na ljude može djelovati smirujuće.
Još je jedan razlog zbog kojeg previđamo inteligenciju biljaka, njihov usporen način života. Biljke su zapravo bile pioniri koji su prvi istraživali planet. Mancuso kaže kako najviše voli one invazivne vrste.
»Upravo te vrste su najsposobnije za rješavanje problema i meni su najljepše. Migracija je jedna od najvažnijih sila prirode. Svi živući organizmi migriraju. Mi smo jedina vrsta kojoj to nije dozvoljeno, a to je potpuno neprirodno.
Biljni ekolog JC Cahill kaže kako oni koji progovore o ponašanju biljaka, često budu proglašeni ludima. Navodi primjer lišća koje raste prema izvoru svjetla, korijenja koje traži putove prema najplodnijoj zemlji, a sve podsjeća na orijentiranje psa prema njuhu. Parazitska biljka vilina kosa, kada nikne, ima samo 72 sata da nađe domaćina žrtvu. Dakle, kako ga nalazi? Odgovor je da se koristi čulom sličnim čulu mirisa. Ona jednostavno namiriše rajčicu i vrste najintenzivnijeg mirisa. No, ono što naš nos ne zna, jest da su ti mirisi zapravo ekvivalent vriska. Biljke odašilju takav miris kao jednu vrstu kemijskog SOS-a kada se nađu u opasnosti ili su ranjene.

Divlji duhan na primjer, ima nekoliko obrambenih mehanizama. Najprije ispušta otrov kojim se brani od biljnih napasnika, odnosno nikotin koji ih odmah ubija. Ako to ne pomaže, biljka ispušta miris, ekvivalent pozivu u pomoć, koji privlači predatorske insekte da se dođu pobrinuti za napasnike. U tom slučaju je neprijatelj njihovog neprijatelja njihov najbolji prijatelj.

No, najzačudniji vid obrane je sposobnost divljeg duhana da stvori drukčije cvjetove koji će privući druge oprašivače. On jednostavno prestane cvjetati cvjetovima koji privlače jednu vrstu oprašivača i počne cvjetati drugim cvjetovima koji će privući druge oprašivače, a koji će ga riješiti nevolje.

Biljni arsenal za preživljavanje je daleko kompleksniji od onog životinjskog, slažu se biolozi. Biljke su nepomične i stoga su razvile razne mehanizme kako bi preživjele sušu, insekte i predatore.