Jedan od ljepših nizova vrijedan da ga se napamet nauči i naizust recitira naokolo bez ikakve sumnje je ovaj koji kaže:

»Krčki pršut, Ekstra djevičansko maslinovo ulje Cres, Neretvanska mandarina, Ogulinsko kiselo zelje/Ogulinski kiseli kupus, Baranjski kulen, Lički krumpir, Istarski pršut/Istrski pršut, Drniški pršut, Dalmatinski pršut, Poljički soparnik/Poljički zeljanik/Poljički uljenjak, Zagorski puran, Krčko maslinovo ulje, Korčulansko maslinovo ulje, Paška janjetina, Šoltansko maslinovo ulje, Varaždinsko zelje, Slavonski kulen/Slavonski kulin, Međimursko meso z tiblice, Slavonski med, Lička janjetina, Istra, Paška sol, Zagorski mlinci, Paški sir, Bjelovarski kvargl, Brački varenik, Varaždinski klipič, Malostonska kamenica, Rudarska greblica, Dalmatinska pečenica, Dalmatinska panceta, Lički škripavac, Bračko maslinovo ulje, Zagorski bagremov med, Zagorski štrukli/Zagorski štruklji, Meso istarskog goveda – boškarina/Meso istrskega goveda – boškarina, Samoborska češnjovka/Samoborska češnofka, Lumblija, Goranski medun, Dalmatinska janjetina, Slavonska kobasica, Komiški rogač i Novigradska dagnja.«

Ovo je niz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda koje Hrvatska ima, a uspjela ih je registrirati u Europskoj uniji kao zaštićenu oznaku izvornosti ili zaštićenu oznaku zemljopisnog podrijetla. Praktički do jučer Republika Hrvatska imala je 43 takva poljoprivredna i prehrambena proizvoda. A onda je u ponedjeljak stigla sjajna vijest – Varaždinsko bučino ulje postalo je 44. hrvatski proizvod zaštićenog naziva u Europskoj uniji!

Autentičnost proizvoda

Lijepu vijest požurilo je objaviti i Ministarstvo poljoprivrede nakon što je Europska komisija u službenom listu Europske unije sve svoje članice izvijestila da je Varaždinsko bučino ulje dobilo europsku zaštićenu oznaku zemljopisnog podrijetla. Time je ovaj naziv proizvoda upisan u registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla te je zaštićen na području cijele Europske unije. A taj EU znak zaštićene oznake izvornosti, odnosno zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla, onaj koji se nalazi na ambalaži, potrošaču jamči kupnju autentičnog proizvoda.

U priopćenju koje je promptno sročilo Ministarstvo poljoprivrede stoji i da je postupak zaštite naziva Varaždinsko bučino ulje pokrenula Udruga Varaždinsko bučino ulje, koja je Ministarstvu poljoprivrede podnijela zahtjev za zaštitu oznake zemljopisnog podrijetla pod nazivom Varaždinsko bučino ulje.

– Varaždinsko bučino ulje je djevičansko jestivo ulje dobiveno prženjem i mehaničkim prešanjem sjemenki uljne buče golice (Cucurbita pepo L.), a koristi se kao dodatak jelima i salatama. Varaždinsko bučino ulje je tamnozelene do crne boje s crvenkastim odsjajem. U aromi dominira osjet prženosti protkan specifičnim orašastim okusom bez stranog ili užeglog mirisa i okusa. Aromatično je te ima uglađen, suptilan okus i jasno prepoznatljiv miris prženih bučinih sjemenki. Karakteriziraju ga mirisne, pikantne note i dobro uravnotežen buke. Tekstura ulja je zaokružena i profinjena, dobrog viskoziteta, vizualno privlačna i sjajnog odsjaja, stoji, među ostalim, u priopćenju.

Rečenice su tako apetitlih sročene da čovjek namah poželi umočiti komad kruha u ulje koje je snažno zakoračilo na europski tren. No, iz svakog zaštićenog proizvoda stoji čovjek od krvi i mesa.

Pržen do savršenstva

Matija Patrčević idealan je sugovornik za ovu tematiku i zato što je njegovo ulje savršen primjer onog kakvo bučino ulje jest i treba biti. Uostalom, na 62. Monde Selectionu u Bruxellesu, na prestižnom svjetskom natjecanju u kvaliteti proizvoda, četiri zlatne medalje osvojili su proizvođači Varaždinskog bučinog ulja

. Zlatom se, po drugi put, okitio i Matija, odnosno Uljara Agroprom-Patrčević, a članovi ocjenjivačke komisije među ostalim rekoše za njegov uradak da se radi o izvrsnom bučinom ulju prženom do savršenstva. Ako se zna da je Matija Patrčević i predsjednik Udruge Varaždinsko bučino ulje, nema boljeg od njega da nam ispriča u čemu je tajna varaždinskog crnog zlata. Samo, prvo valja čestitati vrijednoj čeljadi iz Strmca Podravskog!

– Hvala, hvala – smije se Matija.

Dakako da valja čestitati kad je ‘bitka’ udruge, i svih koji su je podržali, trajala sve skupa četiri godine.

– Tri godine od zaštite geografskog podrijetla i godina da se na europskoj razini zaštiti sam naziv Varaždinsko bučino ulje – kaže Matija.

Ušlo je tako Varaždinsko bučino ulje u birano europsko društvo u kojem je dosad 1.637 poljoprivrednih proizvoda već zaštićeno. Društvo po svemu birano. Zaslužena oznaka ne ostavlja prostora sumnji.

Oznaka kazuje da se radi o izvornom proizvodu koji se radi u varaždinskoj županiji i nigdje drugdje. Ili, kako slikovito kaže Matija, mora se pratiti već sama proizvodnja buča, mora buča rasti na varaždinskom podneblju, a ne da se bučina koštica proizvodi tko zna gdje pa samo zato što se na varaždinskom tlu prerađuje ulje naziva varaždinsko.

– Znači, od sjemena do ulja sve mora biti iz varaždinskog kraja – velimo.

– Tako je – rezolutno će Matija.

Zadovoljna obitelj Patrčević

Znao je autor da bučinog ulja ima kod nas i drugdje, ne samo u i oko Varaždina. Nije zato znao da je ovdje tradicija proizvodnje duga više od sto godina i da je u nas najjača, štono bi se reklo.

– Najjača od nekad, nekad davno. Ima tu i uljara koje imaju tradiciju od 80, 90 godina. A imamo i pisanih tragova koji svjedoče da se bučino ulje tu kod nas prvi put spominje 1868. godine – ističe Matija.

Tradicija je tu, ma nije ona europske birokrate natjerala da puste Varaždinsko bučino ulje u birano društvo, već je tu presudna bila kvaliteta. Onomad je Matija nakon osvojenih odličja za svoje ulje kazao da ga posebnim čini apsolutna posvećenost ljudi koji ga rade.

– Pa da. Tako je. Ne možete do nekih rezultata doći ako se ne trudite, ako niste tome posve posvećeni. Barem ja tako razmišljam. Ako hoćeš nešto postići u životu, moraš tome biti predan sto posto. To je to što ja govorim – veli Matija.

Matijina obitelj oduvijek je bila okrenuta poljoprivredi. Matijin djed bio je poljoprivrednik, njegov otac Ivan i majka Anica osnovali su Agroprom Patrčević 1996. godine taman da Matija i brat mu Danijel nemaju nikakvih dvojbi oko toga hoće li nastaviti s onim što su im roditelji započeli.

– Odlučili smo nastaviti s tim poslom jer je previše truda u to uloženo da bismo tražili neka druga zanimanja. Stoga ulažemo u ovaj posao još više muke, truda i srca i nadamo se da ćemo svi zajedno tu predanost prenijeti i na svoju djecu pa da i oni u tome vide neku svoju egzistenciju – kaže Matija.

Samo, nije baš da je poljoprivreda djelatnost za koju se mlad svijet otima, za koju se lovi.

– I nije. Sve više ih od poljoprivrede bježi – priznaje Matija.

– Pa kako ste onda vas dvojica prelomili i odlučili ići tim putem? – pitamo.

– Ja sam završio i srednju poljoprivrednu školu, pa je i zbog toga bilo nekako logično ostati uz poljoprivredu. A što je prelomilo!? Ljubav prema zemlji. Meni je često bilo ljepše ići na polje nešto raditi nego učiti – smije se Matija.

Ljubav prema zemlji

Ljubav prema prirodi, ljubav prema zemlji, to je bilo ključno, ne dvoji onaj koji je među ostalim i član lovačkog društva. Ili, kako kaže Matija: »Jednostavno volim prirodu, volim raditi vani na otvorenom, a nisam za te birokratske poslove.« A nije uvijek sve bilo glatko. Primjerice, počelo je kao proizvodnja koštica, čežnja za mogućnošću da proizvode bučino ulje trajala je sve do 2002. godine, kada je registriran obrt i kada kreće prerada koštica u bučino ulje.

– Znate i sami da je svaki početak težak. Nađeš se u novoj proizvodnji o kojoj moraš tek učiti, pa ti jedni kliču, odnosno govore ovako, a drugi onako, da bi se na kraju sve svelo na to da moraš sam zaključiti neke stvari i unapređivati proizvodnju. Nije sve tako bajno – priznaje Matija.

Jedna je, međutim, stvar koja ih je, kaže, najviše kočila, to što oni koji su se već bavili proizvodnjom bučinog ulja nisu htjeli raditi čisto bučino ulje.

– Svi su radili bučino ulje s dodatkom suncokretovog ulja zato što je puno lakši postupak prerade. Mi smo prvi u Hrvatskoj dokazali ljudima da se može napraviti bučino ulje, 100 posto čisto, bez dodatka suncokretovog ulja – ističe Matija.

Imali su pritom, veli, puno problema i s birokracijama, inspekcijama, dokazivanjima da je to čisto bučino ulje bez dodataka. Jednom su platili i kaznu, i to zato što je država prikupljene uzorke poslala na analizu u Split, gdje su bučino ulje analizirali postupkom kojim se analizira maslinovo ulje.

– A nije to jedno te isto! Bučino ulje i maslinovo ulje nisu jedno te isto. Pokupili smo kaznu, a onda slali ulje u Maribor i Njemačku na analizu i dokazali da je to pravo 100 posto čisto bučino ulje. A znate i sami kako je to s rogatim se bosti – priča Matija.

Imali su oni, očito, viziju. Čisto bučino ulje je i zdravije, i blagotvornije, i ukusnije.

– Ma mi smo samo htjeli dokazati da se ne može prodavati plagijat. Na etiketi mora biti ono što se nalazi unutra u boci. Mi u prodaji imamo i bučino ulje s dodatkom suncokretovog ulja, ali to na etiketi mora pisati, mora pisati koji je postotak. A kada na etiketi piše djevičansko bučino ulje, to mora značiti da nema nikakvih drugih ulja osim bučinog. A mora se znati i što je Varaždinsko bučino ulje sada kad smo ga zaštitili i s obzirom na to koliko se truda u to uložilo i ulaže. Više nitko ne može napisati na etiketi varaždinsko bučino ulje osim nas – rezolutan je Matija.

Sama udruga Varaždinsko bučino ulje broji 26 članova, ali su neki, kaže Matija, tzv. podupirajući članovi.

– Sada nas je 12 koji smo certificirali Varaždinsko bučino ulje. Nadamo se da će nas biti više, ali sve je to do samih proizvođača – kaže Matija.

Važno je – srce

Mudro o svemu zbori Matija, taman da ga se pita i misli li da se isplati biti poljoprivrednikom, graditi priču poput ove? Zapravo, o kojim količinama govorimo kad s njim pričamo o njegovu OPG-u i bučinu ulju!?

– Mi godišnje moramo proizvesti od 80 do 120 tona bučinih koštica. Od tih koštica nešto ide za djevičansko, 100 posto čisto bučino ulje, nešto za mješavinu, a sve ovisno o potražnji i tome kakvu klijentelu imate – veli Matija.

I baš kako maslina rodi jednom na godinu i ovdje je posla cijele godine da se boca uljem napuni. Zapravo, s bundevom je posla možda i više.

– Sve kreće zimskom brazdom na polju ove godine. I onda tek druge godine na proljeće pripremate zemlju za sjetvu. Pa je tu zaštita protiv korova, pa zaštita protiv biljnih uši, pa zaštita protiv bolesti barem jedanput, dvaput… Imate 12 mjeseci pripremu da možete dobiti svoj proizvod, bučine koštice za preradu u bučine ulje. A za ovu godinu da vam i ne govorim! – Matija će.

-Pa što bi ove godine!? – pitamo

– Imali smo i elementarnu nepogodu, tuču. Potučeno nam je nekih 80 posto parcela. Mislim da će se ova godina pamtiti dugo, dugo – priznaje Matija.

A kad je tako, ne treba sumnjati da će bučino ulje po zlato biti, štono bi se reklo. Da i nije bilo tuče, da su uvjeti idealni, posla je tu koliko vam drago, a sve da bi se došlo do koštice koja se suši, skladišti i prije prerade čisti, prži i onda toplim prešanjem pretvara u ulje. Matijin odgovor na molbu da nam sažme zašto je njegovo bučino ulje dobro, bolje, posebno, jednostavan u svoj svojoj kompleksnosti.

– Da moram to sažeti u jednu rečenicu, rekao bih da je naše ulje rađeno iz srca. To je najjednostavnija rečenica koju mogu reći – lijepo će Matija.

Onomad davno među narodom buča se zazivala trećom sestrom zato što se uzgajala na oranicama kao međukultura, odnosno na istoj oranici se uzgajao kukuruz, grah i tikva iliti buča. Treća je, čini se, postala prva!?

– U našem kraju sad je već postala prva. Ali da do toga dođete, morate uložiti jako puno truda i imati jako puno volje – naglašava Matija.

Četiri kulture

Zato ovo gospodarstvo vrti, štono bi se reklo, još tri, četiri ratarske kulture, provode i uslugu prešanja, rade mnogo što da se tim više mogu posvetiti iznimnom bučinom ulju. Pritom, za naše uslove i običaje, uistinu zvuči fascinantno da su sve što im treba priskrbili bez kredita.

– Koliko možemo, toliko ulažemo. Odricanja je dosta, a sve za unapređenje proizvodnje – kaže Matija.

Šalimo se s Matijom pa mu velimo da je zapravo najvažnija zadaća udruge da poput emisara krenu na obalu ne bi li uvjerili ljude s mora da nije maslinovo ulje sveto pismo. Smije se on, kaže, shvatili su već, ima već kupaca od Istre do juga Dalmacije.

– Ali na ribu ga ipak ne možemo stavljati – velimo.

– Na ribu ne, ali na salatu uz ribu da. Naša dravska riba bez grah-salata ne mre’ projti, a grah-salata mora biti s bučinim uljem – mudro zbori Matija.

Zato on i brat mu ni na more ne idu bez da imaju koju bočicu bučina ulja u prtljažniku. A kad to čuješ, nekako se čini da je lako pogoditi što će Matija reći kad ga se pita ima li u svemu ovom, u ovoj proizvodnji, u svakoj poljoprivrednoj proizvodnji u nas svijetle budućnosti.

– Ima. Da nema, ne bismo to ni radili, ni mi ni drugi. Samo morate biti tome posvećeni. Nema tu proleterijata, sad hoću, a sad neću. Ona stara »ne bi radio, a zaslužio bi« tu ne prolazi, to ne ide – kaže Matija.

Oznaka koju su zaslužili, ova europska, može svima donijeti samo dobro, ne dvoji Matija.

– U svijetu je ovo tek drugo bučino ulje koje je zaštićeno. U Austriji Štajersko i sada naše Varaždinsko – ističe Matija.

Raspričali se mi, kad eto mušterije i eto onih koji bi da se tu u uljari njihove koštice u ulje sprešaju. A mušterija je uvijek u pravu. I neka je. Da nije kupaca, da nije kvalitete, da nije ljudi poput Matije i da nije i Varaždinskog bučinog ulja, ne bi bilo sjajnog niza da ga se naglas recitira ponosno. Elem: »Krčki pršut, Ekstra djevičansko maslinovo ulje Cres, Neretvanska mandarina, Ogulinsko kiselo zelje/Ogulinski kiseli kupus, Baranjski kulen, Lički krumpir, Istarski pršut/Istrski pršut, Drniški pršut, Dalmatinski pršut, Poljički soparnik/Poljički zeljanik/Poljički uljenjak, Zagorski puran, Krčko maslinovo ulje, Korčulansko maslinovo ulje, Paška janjetina, Šoltansko maslinovo ulje, Varaždinsko zelje… Varaždinsko bučino ulje!«