Bez obzira na broj bora na čelu, generacijsku pripadnost, supkulturni upis, stilsko-modnu ekspresiju, glazbeni afinitet ili bilo kakvu drugu identitetsku odrednicu, martensice su obuća koja rezonira s mnogima i dandanas.

Ova kultna cipela s vremenom je postala zajednički nazivnik svih onih koji njeguju specifičan i individualan stil, te je postala glavni simbol autentičnosti i samoekspresije.

Marte se prije svega diče jednostavnošću i vrstom jedinstvene robusne elegancije, ali i izdržljivošću, što dobro znaju oni koji su svoje čizme vodili po koncertima i klubovima.

Iako se često vežu uz sljubljen svijet mode i glazbenih subkultura, počeci martensica nisu bili niti glamurozni niti ekstravagantni. One su izvorno bile obične radne cipele, a priča o nekoć striktno utilitarnoj čizmi započinje zapravo i ne tako davno, u Engleskoj…

Kako bismo adekvatno ispričali priču o kultnim martensicama, istu valja otpočeti s povijesnom crticom o obitelji Griggs i vratiti se u sam početak 20. stoljeća, točnije godinu 1901. kada su Griggsovi živjeli u malom gradu po imenu Wollaston u središnjoj Engleskoj, a te godine počeli su se obiteljski baviti izradom cipela što će se nastaviti i dugi niz godina.

Da budemo precizni, šest desetljeća. Duga tradicija u industriji cipela stvorila je Griggsima čvrstu reputaciju te su se ponosili izradom izdržljivih radnih čizama koje su mahom služile britanskoj radničkoj klasi.

Od poštara do kućanica

S druge, jugoistočnije strane, u prostoru poslijeratnog Münchena odvijao se jedan drugi, za povijest martensica značajan proces. Godina je 1945., a protagonist u ovom slučaju bio je dr. Klaus Märtens, dvadesetpetogodišnji njemački vojnik. Dok se oporavljao od slomljenog stopala, hodanje u za to doba uobičajenim cipelama s tvrdim kožnim potplatima činilo se kao nemoguća misija.

Tako je tijekom oporavka Märtens došao na inovativnu ideju te je izradio potplat koji je bio nešto drugačiji od onog klasičnog. Naime, ne bi li si olakšao oporavak, stvorio je potplat sa zračnim jastukom koristeći ono što mu je bilo pri ruci, a to je bio par rabljenih cipela i obična postolarska igla.

Napravio je prototip obuće koja mu je olakšavala hodanje amortizirajući udarce. Taj isti prototip pokazao je svom prijatelju, dr. Herbertu Funku, koji je bio Märtensov stari prijatelj s fakulteta i inženjer strojarstva.

Funk je itekako »funkao« s tom idejom te se među njima rodilo partnerstvo. Koristeći reciklirani materijal, vojne zalihe i iskorištenu obuću koja je preostala nakon rata, Märtens i Funk razvili su specifičnu tehniku koja im je omogućila toplinsko brtvljenje potplata na gornjište, tako stvarajući zrakonepropusne odjeljke koji su služili ublažavanju udaraca pri hodanju i pružanju potpore stopalu.

Povijest svjedoči da nije prošlo dugo dok njihova ideja nije dobila konkretan proizvodni zamah. Do 1947. započeli su s legitimnom, formalnom proizvodnjom obuće. Spojivši Märtensovu ambiciju i Funkovo inženjersko znanje, stvorili su proizvod koji se doslovce sam prodavao. Od poštara pa do kućanica, marte su nosili svi.

Zbog sve veće potražnje za njihovom inovativnom obućom 1952. otvorili su tvornicu u Münchenu koja je zamijenila dotadašnju malu radionu u kojoj su se bavili vlastitom obućarskom manufakturom. Posao im je u narednih deset godina procvjetao do te mjere da su Märtens i Funk odlučili riječ o njihovom novitetu i specijaliziranoj obući proširiti i na strana tržišta oglašavajući se u inozemnim časopisima.

Klaus Märtens i Herbert Funk

Ponovo nas priča vraća k Griggsima u Englesku. Dok su Märtens i Funk marljivo radili na ekspanziji, u Engleskoj na početku šezdesetih tvrtku obitelji Griggs vodi treća generacija – Bill Griggs, s braćom Rayem, Colinom i sinom Maxom. Dok je tako jednog dana prelistavao časopise o obući, Bill Griggs je zapazio ono što mu je bio veoma interesantan oglas o inovativnoj njemačkoj obući.

Znao je da je to nešto što nije htio »prespavati« te je promptno kontaktirao Märtensa i Funka što je rezultiralo Griggsovom kupnjom ekskluzivne licence njihovog patenta.

Griggs se namjerio proizvoditi novu generaciju radnih čizama, no kao novi vlasnik licence napravio je nekoliko promjena u dizajnu tako da je izmijenio originalni izgled pete, dodao izbočen prednji dio, takozvane »kapice«, potplat obogatio užljebljenim rubom i jedinstvenim uzorkom, a kao šlag na vrhu ove robusne torte dodao je i prepoznatljivi žuti šav.

Čizmama je pripisao naziv Airwair uz slogan »With Bouncing Soles« (što je vlastoručno napisao, a isti taj rukopis krasi etiketu marti i dandanas).

Tako je 1. travnja 1960. svijet postao bogatiji za prvi službeni model marti, osmerorupni 1460 Dr. Martens. Tada su koštale svega dvije funte i prodavale su se isključivo kao radna obuća koju su nosili poštari, radnici u tvornicama i svi oni kojima je trebala izdržljiva radna cipela.

Nosila ih je, jednom riječju, čitava britanska radnička klasa…

Simbol samoekspresije

Šezdesete godine su kako u svijetu, tako i u subdiviziji mode bile doista… interesantne. Dok je šira svjetska kulisa bila obojena različitim društvenim promjenama, idejama i kulturnim preokretima, moda je u šestoj dekadi 20. stoljeća postajala sve progresivnija i opuštenija, uzimajući utjecaje iz različitih sfera života.

S jedne je strane tada egzistirala struja koja je njegovala eleganciju prošlih dekada, dok su s druge bili hipiji, ali i nove modne ikone u vidu rock zvijezda. Sve je prštalo bojama, a odjeća je postala čak i ekstravagantno-egzotična u određenoj mjeri.

Ova dekada značajna je u povijesti martensica jer su ih »pod svoje« uzeli i skinheadsi, dok je javni predvodnik buntovnog stava s kultnim čizmama na nogama bio Pete Townsend iz benda The Who, koji je u martama vidio način pobune protiv scenske mode tog doba i pokušaj da tako istakne pripadnost i afinitet k »običnom radnom čovjeku«.

Britanski skinheadsi u martama

Može se reći da su šezdesete, sa skinheadsima s jedne i Towsendom s druge strane, oblikovale martensice iz radne u supkulturnu cipelu.

Ne kaže se bez razloga – lude sedamdesete. Barem po pitanju stilske ekspresije, ova dekada bila je obilježena odvažnim bojama i uzorcima, a s porastom diverzifikacije scene i dolaskom glama, punka i ranog gotha, mladi su se grupirali i upisivali u različite supkulture. Tada su marte meandrirale između različitih supkulturalnih »plemena«, a zajednički nazivnik svih onih koji su ih ponosno nosili bio je onaj protiv establišmenta.

Do kraja desetljeća postale su žestoki simbol samoizražavanja oformljen u samom srcu britanske kulture mladih.

Na ulice – i u Ameriku

Osamdesete su u Britaniji protekle u znaku svega velikoga – od velikih modnih izričaja pa do velikih nemira protiv vlade. Mladi su se sve više (politički) aktivirali, dok je scena bujala dolaskom brojnih novih supkulturnih izdanaka kao što su psychobilly, grebo i scooter boys.

Čizme su mahom počele nositi i djevojke, no na način da su ih ukrašavale, i to najčešće motivima cvijeća. Tako su se nekoć radničke čizme sada profilirale i kao nezaobilazan dio ulične mode.

Marte su sada pomalo počele migrirati i prema Zapadu, kada su ih američki glazbenici, koji su tijekom turneje po Ujedinjenom Kraljevstvu, počeli mahom vraćati »doma«, čime se trend proširio i na prostor Amerike.

Dok je moda u dekadi devedesetih poprimila svoje najležernije izdanje, na istu je direktno utjecao, osim pojave novih glazbenih smjerova i grunge koji je okrenuo svijet mainstream glazbe. Dakako, postojalo je i protivnika grungea, no zanimljivo je da su i jedni i drugi na nogama nosili upravo Dr. Martens…

Ubrzo nakon što su čizme proslavile svoj 40. rođendan, njihova popularnost počela je opadati toliko da je jedna od tvornica bila prisiljena zatvoriti svoja vrata kako bi kompanija izbjegla bankrot.

Srećom po Dr. Martens, 2003. godine počela je revitalizacija stila zahvaljujući, između ostalog, brojnim dizajnerima koji su na vlastiti vizionarski način reinterpretirali klasičan 1460 model. Tvornica u Northamptonu 2007. započela je s proizvodnjom ručno rađenih Dr. Martens Originals.

Alternativna privlačnost

Nedavno, od 2010. (kada su proslavile svoj pedeseti rođendan) pa do dandanas, u dobu kada su moda i kultura dosegle istovremeni moment homogenosti uz mandat njegovanja različitosti, marte su pronašle svoje mjesto u ekspresiji stila kako individualaca, supkulturnjaka, tako i onih koji cijene jedinstvenu alternativnu privlačnost čizama koje su obilježile mladost mnogih.

Iako se s ovom poštapalicom danas brojni razbacuju, za martensice je izraz »bezvremenski klasik« jednostavno beskompromisno istinit. Prošle su godine i godine otkako su bile isključivo antimodni izraz, no ono što ih čini specifičnima je činjenica da su tijekom svog postojanja opetovano odbacivale trajni biljeg određene grupe.

Nisu dopuštale da ih se pamti samo po skinheadsima, ili samo po hipi festivalima, niti samo po punkerskim koncertima. Iako su svemu tome svjedočile, otimale su se trajnom značenju i dopuštale svakoj (sub)kulturi da u njima vidi nešto svoje.

To je cipela koja je preživjela, kako se kaže, sve i svašta, no oduvijek je zato ostala sinonim mladosti, buntovništva i stila. Dok su nekoć u njima koračale neke druge generacije, danas je štafeta ponajviše na generaciji Z…