Nakon nekoliko dana u Liverpoolu brzo zaključujemo da je grad bogat ponudom; od trgovina i muzeja do restorana i klubova, za svakoga će se naći ponešto.

U pauzama od novinarskih izvještavanja nastojale smo svaki trenutak provesti na korisno turistički način i doista upoznati grad.

Iako restorana ne nedostaje, odlučile smo bolje upoznati dušu grada isprobavajući street foodjer naprosto nismo mogle odoljeti mirisima koji se šire liverpulskim ulicama.

Budući da mnogo vremena provodimo na radnom mjestu – koje nam je ovaj tjedan ekskluzivno liverpulska arena, odlučile smo prošetati obližnjim Albert Dockom.

Šetajući vjetrovitim  gatom, odlučile smo utažiti glad u simpatičnom Revolution baru koji se nalazi na samom početku.

Prvo što nas je osvojilo je simpatična terasa s koje smo imale pogled na poznati Tate muzej, a oči smo mogle odmoriti i pogledom na  instalaciju Plutajuće zemlje koja je tako spokojno klizila po površini rijeke.

Papreno skupa krafna

Zbog gore navedenog vjetra odlučile smo simpatičnu terasu zamijeniti šarmantnom unutrašnjošću. Nasmijano osoblje, živa glazba i žamor svih onih koji su ovdje potražili mjesto za topao obrok i šačicu razgovora, idealno ilustrira ugodnu atmosferu koja je postala bolja čim nam je hrana stigla za stol.

Odlučile smo se isprobati tortilje kuće, i možemo reći da nismo pogriješile s odabirom jer su bile doista za prste polizat’ (također, i za novčanik ugodne).

Na gigantsku kolu slatko smo se nasmijale, te smo krenule dalje u potragu za nečim slatkim – a put nas je odveo u Eurovision Village. Neodoljivih štandova sa izborom različite vrste streed food spize moglo se naći u izobilju, a kako nas je uhvatila želja za slatkim odabir je pao na krafnu sa preslatkog ružičastog kamiončića Projecta D.

Nakon kratkog vijećanja koju krafnu od gomile ponuđenih odabrati, jer ipak, krafne su podosta velike i bilo je preambiciozno očekivati da ćemo svaka uspjeti pojesti svoju, odlučile smo isprobati (i podijeliti) krafnu naziva ‘The Best Bueno’.

Punjena neodoljivim čokoladnim namazom od lješnjaka, te prelivena glazurom od bijele i mliječne čokolade, mrvicama i naravno komadićem Kinder Buena, uopće ne lažemo kada kažemo da je ovo bila doista jedna od najfinijih krafni koju smo kušale do sad!

Jedini minus u čitavom krafnastom iskustvu bila je njena cijena od vrtoglavih pet funti, no kada se sve zbroji i oduzme, zaključile smo da smo novac zaista dobro uložile.

Bibi pizza gotova za svega par minuta

Kako se približavala večer,  ponovno smo krenule u pohod na isprobavanje ulične klope. Prolazeći ulicom ispod željezničke postaje, ugledale smo simpatičan kamiončić na kojem je stajao natpis ‘Bibi pizza’ pa sam, budući da je to nadimak moje sestre, euforično zaključila da naprosto moramo probati kakvog je okusa.

Uz to, oduševila nas je i vrlo pristupačna cijena od svega četiri eura po pizzi, te smo se odlučile isprobati margheritu, klasiku s kojom teško može biti greške.

Pizze su bile gotove za svega nekoliko minuta, te smo ih odlučile pojesti u hotelskoj sobi kako bi napunile svoje, ali i mobilne baterije za nastavak naših novinarskih pustolovina.

Poštivanje običaja uz pivu

Kako se dan približio kraju, tako smo praktički nesvjesno i bez prethodnog dogovora krenule pute prema Mathew streetu, gdje smo se udomaćile u lokalnom kafiću imena Rubber Soul.

Ondje smo odlučile isprobati neku novu pivicu (ipak smo u Engleskoj, valja poštovati običaje). Lagane, ukusne i ne preteške – ponuda hmeljaste tekuće delicije ovdje doista su pun pogodak za opuštanje nakon napornog dana, u čemu je definitivno pomogla i odlična live glazba i ples.

Nama se ovdje, moramo reći, jako sviđa, a za hranu pišemo veliki plus!

I minus za cijene, dodat će kolegica Sanda.