Foto Davor Kovačević
Kad god pokušam zamisliti nekog od ljudi koji stoje iza ovih lula, uvijek se vratim djedu! To je jedina slika pušača lule koju imam u glavi. Onako visok, krupan, s lulom u ruci koje u toj velikoj šaci kao da i nema, iskreno će Brlas
povezane vijesti
- EU želi do 2040. stvoriti prvu generaciju bez duhana, ali zemlje imaju različito mišljenje o tome
- Snažan rast potrošnje sedativa u Hrvatskoj, upotreba kokaina skočila pet puta, rastu duhan i e-cigarete
- Šire se psihijatrijski kapaciteti za liječenje neubrojivih osuđenika. Sintetičke droge tjeraju mlade u ludilo
Treba biti iskren, makar nam i ne bilo na diku; u Viroviticu se ne ide često i ako nije poslom, makar bi trebalo. Stoga i ne čudi da nas je Siniša Brlas, dobitnik prestižne nagrade Zlatni grb Hrvatskog psihološkog društva za 2020. godinu, dočekao u centru Virovitice da opipamo makar malo bilo grada.
Nije Brlas bez vraga psiholog, a bome nije nas bez razloga ni priveo u Gradski muzej Virovitice koji je ušao u odabrano društvo, među kojim će se u svibnju tražiti najbolji europski muzej. Eto tamo i ravnateljice muzeja Mihaele Kulej koja nam reče: »Veselim se Sinišinim uspjesima. Mislim da je super kad se netko stručno dokaže i kad to proširi ne samo na lokalnu, nego i na nacionalnu razinu. To je ono što je Siniša osobno napravio.«
E da, Siniša je psiholog i Siniša je strastveni kolekcionar, ponajprije lula. Zna Kulej što govori, jer surađivali su oni onomad i s Etnografskim muzejom u Zagrebu na izložbi »Dim« o uzgoju duhana u Hrvatskoj. Pa dok je muzej virovitički pričao priču o uzgoju duhana u ovom kraju, Brlas je pričao priču o lulama. Ali, ajmo redom, od činjenice da je Brlas psiholog kojem je područje rada borba protiv ovisnosti. Radi on u Zavodu za javno zdravstvo, u zdravstvenoj ustanovi koja se prvenstveno bavi sprečavanjem ovisnosti, prevencijom.
– Za razliku od drugih zdravstvenih ustanova koje uglavnom liječe, mi isključivo nastojimo prevenirati bolesti.
U Zavodu imamo različite službe – za školsku medicinu, za epidemiologiju, mikrobiologiju… Između ostalog imamo i službe za ovisnost i mentalno zdravlje, tako da se već više od 20 godina bavim psihologijom ovisnosti, pojašnjava Brlas.
To je, kaže, relativno novo područje unutar psihologije.
– Kad sam došao u situaciju da se tim bavim, negdje od kraja 90-ih, gotovo se nitko nije tim bavio. Naprosto sam morao tražiti način da s jedne strane osmislim nekakve preventivne aktivnosti, a s druge tu je bio i tretman ovisnika kojim se također bavimo. Kako nemaš otkud naučiti, onda skupljaš mrvice sa svih strane, pa imaš svoja iskustva i tako »gradiš kuću«. U jednom trenutku sam shvatio da je svega sakupljenog toliko puno da je to vrijedno podijeliti s drugima. Tako sam počeo pisati, u početku brošure i publikacije, da bi se sve sklopilo u knjige, veli Brlas.
Teško, ali učinkovito
Pokazuje nam zadnju koja je izašla iz tiska, »Psihologija ovisnosti u prevenciji i suzbijanju ovisnosti«. No, posebice se zanimljiva čini ona u kojoj su pojmovi vezeni uz ovisnost što ih je prikupio.
– Vidiš da neki pojmovi nisu dobro ni objašnjeni, pa ih kreneš kroz svoje iskustvo sam objašnjavati i tako je malo po malo nastao
»Terminološki opisani rječnik ovisnosti«, jedini takav u ovom dijelu Europe, kazuje Brlas.
Priznajemo Brlasu da nam je i iznenađenje to saznanje da se prevencijom bavio i bavi malo tko.
– Prevencija je najteži oblik, ali i najučinkovitiji. Svako ulaganje jedne kune u prevenciju štedi 10 kuna u zdravstvenom sustavu. Odnosno, taj ovisnik kojeg uspiješ sačuvati od ovisnosti ušparao je državi 10 kuna, a uložio si kunu možda u neke preventivne aktivnosti. Ulaganje u prevenciju najznačajnije je i svi se kunu u prevenciju, no kad treba to poduprijeti djelima, kad treba platiti neke aktivnosti koje koštaju, onda se moramo itekako za tu kunu boriti, kaže Brlas.
Dojam je da je problematika ovisnosti pala u drugi plan, dijelom i zbog pandemije, makar je ista ta pandemija vjerojatno dušu dala za neke nove ovisnosti. Potvrdit će to i Brlas, ovisnost jest pala u drugi plan, premda je, kako kaže, za vrijeme korone višestruko povećan broj osoba koje konzumiraju određena sredstva.
– Višestruko se povećava taj problem, ali on se ne vidi od danas do sutra. On će se vidjeti tek u razdoblju od pet do deset godina. U prosjeku treba negdje oko sedam godina da se sazna da neki ovisnik ima problem s ovisnošću. Treba vrijeme da se ovisnost kao problem razvije, tako da za ovo što se događa u pandemiji možemo očekivati da će u sustavu biti za jedno osam do deset godina, kaže Brlas.
To pak znači da je ovo sadašnje vrijeme ono kada je njegov posao i ono što radi najpotrebnije. Ili, kako to Brlas kaže: »Sada je pravo vrijeme za preventivno djelovanje.«
– Kod prevencije je najvažnije da krenete dovoljno rano, a to rano nikada nije prerano, čak ni u vrtićkoj dobi. Ne možeš klincima govoriti o drogi i ovisnosti, ali ih se na drugi način osnažuje da razvijaju svoje samozaštitne kapacitete s kojima će se kasnije lakše nositi s izazovima koji im se dogode u životu. Nama je cilj da klince nagovorimo da to ne uzmu. Nama nije interesantno suzbijati ponudu, nego potražnju. Nama je interesantno nagovoriti klince da zadovoljstvo u životu ostvaruju prirodnim putem, kroz različite sportske aktivnosti, druženje i slično, priča Brlas.
Više ovisnika u primorju
U osnovnoj školi govore on i njegovi suradnici djeci kako organizirati slobodno vrijeme, ali se priča i o vršnjačkom nasilju i drugim rizičnim ponašanjima koja mogu dovesti do zloupotrebe sredstava ovisnosti.
– Klinci ne razumiju da vršnjačko nasilje ima indirektnu vezu s ovisnošću. Zašto? Zato što dijete koje je stalno izloženo nasilju u školi, dolazi tjeskobno u školu, ne želi ići u školu, tijesno mu je u njegovoj koži. I ako tu tjeskobu doživljava iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, više se s njom ne može nositi i dolazi u situaciju da je mora na neki način riješiti. I onda poseže za različitim tvarima, veli Brlas.
Alkohol je pogotovo problem.
– Hrvatska je jako heterogena. Problem ovisnosti je puno veći u primorskom kraju. Više novca kola, veći je »muving«, turisti, pomorci… U kontinentalnom kraju je puno veći problem alkohol koji se najčešće koristi kao anksiolitik. To pokazuje i statistika samoubojstava kojih je puno više tu u kontinentalnom dijelu, pogotovo je tjeskobno zimi, veli Brlas.
Tjeskoba, stres, uvuklo nam se to pod kožu. Slaže se s tim Brlas, ali i kaže kako se sa svim tim različito nosimo. Dobro je ako mlade naučimo vještinama koje će im omogućiti da se sa svim lakše nose, a ako ih ne naučimo, tad će imati potrebu tu tjeskobu rješavati i ovisnošću.
Pokazuje Brlas i vodiče koje su tiskali, recimo onaj za učenike i studente »Kako prevladati ispitnu tjeskobu«, pa onaj »Kako ne utopiti mladost u alkoholu«, ili onaj »Ja sam iz razreda nepušača«. Svojim se radom, kolokvijalno rečeno, prebacio on i preko granica Lijepe Naše. Njegov rad i priču prepoznali su kolegice i kolege i iz šire regije koji toliko duboko nisu uronili u ovu problematiku, baš kao i Hrvatsko psihološko društvo koje mu je dodijelilo najvišu nagradu za osobito vrijedan doprinos struci.
– Kad dođeš negdje vani na stručni skup, predstaviš se imenom, institucijom iz koje dolaziš i strukom. Ambasador si i županije, grada, struke, firme u kojoj radiš. Tako proteklih 10, 15 godina i struka je prepoznala, kaže Brlas.
Usamljeni autor
Inače, veli Brlas da je knjige o psihologiji ovisnosti krenuo pisati s namjerom da i druge na to isprovocira. Nije se dogodilo, i dalje je na ovom području poprilično usamljen. A to nas pomalo dovede hobiju, jer nema ih puno njemu nalik da sakupljaju lule 35 godina!
– Bilo je razdoblja intenzivnog sakupljanja, a onda po godinu-dvije zastoj, jer su bili drugi prioriteti, smije se Brlas.
A nije da ih u vitrinama nema što itekako vrijede.
– Ima tu raznoraznih vrijednosti. Recimo, ova lula iz Afrike od bjelokosti i kože s poluplemenitim metalima. To je vrlo rijetka lula. Ima različitih vrijednosti, i vrlo vrijednih lula, a nijednu nisam platio više od 300 kuna. Čekaš, malo se cjenkaš, natežeš i kupiš, priča Brlas.
Ima u njega lula kojima i ne može procijeniti vrijednost, odnosno njihovu priču. Muči ga tako ona iz Afrike, pa sad zajedno s Divnom Gačić, ravnateljicom novosadskog Muzeja lula, pokušava doznati njenu povijest od kolekcionara iz Nizozemske. Obredna je to lula, za nešto se ona koristila, ali dalje od toga za sada ne ide. A kako se ova strast probudila!? E, pa »kriv« je djed Rudolf!
– Djed je imao dvije, tri lule i pušio ih svaki put kad sam ja došao u ovu kuću. Osjetiš taj dim lule, uvuče ti se u sjećanje i kad ga negdje osjetiš, odmah ti se slike vrate. Kad je djed umro, ostale su te njegove lule. To je bilo inicijalno, priča Brlas.
Prvo te dvije, tri djedove, a onda Zagreb, studij i hodanje po antikvarijatima.
– I tamo sam primjećivao lule, vidio da ima različitih modela, različitih oblika i to me zainteresiralo. Kad vidiš staru lulu u nekom antikvarijatu, stvoriš cijeli film u glavu, pitaš se zašto je netko u 18. stoljeću imao potrebu za tom lulom, koju životnu priču priča ta lula o čovjeku koji ju je pušio. Vidiš da su korištene, neke su i progorene od korištenja, vidiš da je netko živio s njom, sve s njom prolazio, od svađe sa susjedima, od svatova, sprovoda, rađanja djece, umiranja roditelja… To je ta poveznica s psihologijom, to kakvu bi priču lula pričala da može, pojašnjava Brlas.
Miris starine
Od svih lula što ih ima, oko 70 posto ih je korištenih. Ima ih iz različitih razdoblja, od 17. do 18. stoljeća, od kad datiraju neki artefakti, do suvremenih lula. Otvara Brlas staklo na jednoj od vitrina, daje nam da uguramo unutra nos, a tamo – miris duhana, miris starine! Zanimljivi su kriteriji po kojima on lule skuplja.
– Tu su gotovo svi materijali; glinene lule, metalne, brončana lula, srebro, ružino drvo, pa one od tzv. morske pjene, odnosno magnezij silikata koji je izuzetno otporan na temperaturu i s grijanjem mijenja boju od bijele prema žutoj, zlatnožutoj, do gotovo tamnosmeđe, priča Brlas.
Različiti materijali su jedan kriterij, a onda i to da su različita zemljopisna područja odakle potječu i da je pokriveno čim više vremenskih razdoblja u kojima su izrađene i korištene. Zato je u vitrinama lula od Afrike i Azije, preko Sjeverne Amerike poput one koja je od klipa kukuruza napravljena, pa onih iz Južne Amerike, Australije i Europe. Neke su tipične muške, one s dugim kamišem su mahom bile za žene, ali jedna je tu koja mu je možda i najmilija, koliko god bilo kolekcionaru teško samo jednu izdvojiti.
– Ovo je lula iz Prve hrvatske tvornice lula, koja je samo tri godine radila u Našicama, između 1918. i 1921. godine. Dobio sam je tako što sam surađivao s jednom školom u Našicama, pričao s pedagogom, došli smo tako i do hobija i tad mi reče da ima kuću na mjestu gdje je nekad bila ta tvornica. Praktički ju je iskopao pred kućom, priča Brlas.
U kolekciji je više od 120 lula. Nije Brlas išao na masovnost, već mu je želja bila da ima presjek. Tu se iz njegovih vitrina uistinu dade uredno iščitati povijest lule, vidjeti recimo kako je razvoj lule i promjene u dizajnu diktirala dostupnost materijala, baš kao i alati koji su bili na korištenje. Nije Brlas jedini koji lule u nas skuplja, ali vjerojatno jest jedini koji to radi na ovaj način.
– Oni koji puše lule, uglavnom skupljaju svoje lule, upotrebne lule koje im nisu više korisne, ali ovako tematski to ne znam da itko ima.
Najveći svjetski skupljač lula je imao prije jedno deset godina negdje oko 11.000 lula. Veliki ormari i ladice, taman da više ne znaš što je, a ni vidjet ih ne možeš. Ovako je to drukčije, s pravom će Brlas.
Imun na nikotin i kavu
Posebna su priča te vitrine koje mu je radio vrsni majstor, danas pokojni stolar koji je i na Titovim jahtama radio interijer. Rađeni su od ptičjeg javora i crnog hrasta, onog koji je godinama u vodi i potamnio, ali je ostalo dijelova koji nisu istrunuli pa su za obradu. Tu je i lula koju kao da je sam Sherlock Holmes »donirao«, druge su, čini se promatraču, iz kaubojskih filmova iskočile nakon što ih se popušilo u ime mira. A kako ih se najlakše nabavlja?
– Tako da je netko nađe na tavanu kad naslijedi kuću i onda mu to ne treba pa je stavi na Njuškalo i kaže »ne znam koliko vrijedi, vi ponudite«. I ponudiš, pa se negdje nađete, kaže Brlas.
Novinaru sve više čudna biva činjenica da Brlas ne puši!
– Nije me vuklo, nemam potrebu, ni kavu nisam nikada pio. Ja pojma nemam kakav okus kava ima. A nije da sam asket, smije se Brlas.
Elem, ako tko ima kakvu zanimljivu lulu, a ne treba mu, neka se slobodno javi. Recimo, onu Sherlock Holmes lulu dobio je od Darka Milovanovića, proizvođača lula iz Čačka, sada već i prijatelja, čije se lule prodaju po cijelom svijetu. Pa kako je do njega došla starinska lula, a on ih ne skuplja, dao ju je Brlasu. Uz bocu čačanske rakije, dakako. A lule su mu nosili i pomorci, recimo oni koji su se prije ukrcaja morali, jer su kompanije tako tražile, testirati na droge. Pa bi obećali da će donijeti lulu. Pa su neki to i učinili, recimo onaj koji je lulu donio s Tajlanda.
Limitirana kolekcija
Evo nas, onako za kraj, i do one lule što je enigma! One za koju se čeka procjena iz Nizozemske. Navodno je ritualna, možda se na nju i nije škija pušila, ali tko bi ga znao. Za sad. Bitno je da je ono što je nekada stajalo u kutijama za cipele, sada izloženo i da se, kaže Brlas, i neće širiti.
– Nema kud, a nema ni što, jer nemam potrebu. Zaokružio sam priču i vrlo teško se naiđe na još nešto što mi je interesantno, a što nemam. Stvarno biram, da se ne dupla, veli Brlas.
A može li se, pitamo, na osnovi ovog kolekcionarskog iskustva kazati kakvi su to ljudi koji puše lule!?
– Interesantno je to što me pitate, jer kad god pokušam zamisliti nekog od ljudi koji stoje iza ovih lula, uvijek se vratim djedu! To je jedina slika pušača lule koju imam u glavi. Onako visok, krupan, s lulom u ruci koje u toj velikoj šaci kao da i nema, iskreno će Brlas.
Djed Rudolf i unuk Siniša. U priči o lulama i kolekcionarstvu sada je štošta jasnije. Ona profesionalna ambicija govori zato puno o Brlasu čovjeku.
– Jedina ambicija mi je da budem koristan svojim klijentima. Ono zbog čega radim svoj posao su klijenti. Izreka kaže: ako si spasio jedan život, spasio si cijeli svijet. To je tako, bez ikakve patetike, veli nam Brlas.
Od plodova do lula i satova
Nije Brlas čovjek od jednoga hobija, skuplja on i satove, one ručne, džepne, budilice… Kriterij mu i opet nije bio onaj da skuplja skupe stvari.
– Kriterij mi je bio skupiti kolekciju satova koji su se nosili na ovom našem području, od običnih šljakera do gospode, kaže Brlas.
Ima ih oko 30 ručnih, svih vrsta i svi nošeni, svi s pričom. A ovi džepni su istinska ljepota. Pitamo Brlasa kako objašnjava potrebu za kolekcionarstvom. Priznaje da nikada i nije pokušavao pretjerano sebi objašnjavati tu sakupljačku strast.
– To je ono iskonsko u čovjeku. Od plodova što ih skuplja, pa nadalje kroz povijest, jednostavno nam veli.
Virovitički muzej u utrci za najmuzej
Gradski muzej Virovitica ušao je u najuži krug kandidata za najbolji muzej u Europi. Znat će se sve u svibnju 2022., kada je svečano proglašenje u Estoniji. Virovitički muzej je prijavio Europski muzejski forum čiji su ljudi inkognito šetali virovitičkim muzejem.
– Došla je prvo najavljena sutkinja, s kojom smo obavili cijeli formalni proces, a onda su došli još u par navrata, iako ne znam ni tko ni koliko njih, veli nam ravnateljica Mihaela Kulej.
Za sve je »kriv« novi postav, onaj od 5. prosinca 2019. godine, koji je otvoren u sklopu projekta »5 do 12 za dvorac« kada je cijeli dvorac Pejačević išao u obnovu.
– Imamo super univerzalnu opću priču. Nismo klasični gradski muzej, jer ne pričamo priču o arheološkoj zbirci, etnografskoj ili tako nečemu, nego smo muzej koji je kao temu uzeo jedan od najčešćih proizvoda ovog područja, a to je drvo. Pričamo priču o drvetu i o odnosu čovjeka i drveta kroz tri aspekta, a to su obitelj, industrija od obrta do industrijske proizvodnje, i kao treći, duhovnost, društveni život i pučka djelovanja, pojašnjava Kulej.
Priča ona energično, brzo, sugestivno, a jedva smo je nagovorili da krene. Inače, zanimljivo je da je cijela njena obitelj zapravo u – Opatiji!
– Moji su prije 22 godine otišli u Opatiju zato što je mama alergičarka. Onda je i sestra otišla za njom i udana je dolje, imam i nećakinju, a mama ima privatnu firmu i bavi se turizmom. Ja sam u Opatiji već 22 godine. I dolje sam doma i ovdje sam doma, jer sam po rođenju Virovitičanka, kaže.
Pitamo kako to da je nisu povukli za sobom u Opatiju.
– Zato što ja volim svoj grad i volim svoju struku. Volim biti prepoznata. Tu igra i taština, a tu su me već ljudi dosta prepoznali i zapamtili. Jer, prva moja karakteristika je ta da nisam skromna, već sam svjesna svojih kvalitete, druga karakteristika je da nisam sramežljiva, treća je da mogu pričati o bilo čemu što hoćete i četvrto je to da mislim da sam profesionalna i stručna kao i cijeli moj kolektiv, rezolutno će Kulej.
Šalimo se, pa velimo kako sve to Opatija ne bi ni izdržala. Smije se na to Kulej, kaže da za selidbu ima previše godina. Ali, zato će se u svibnju feštati, što god da izbor najmuzeja u konačnici donese.