U povodu nadolazećeg drugog po redu Women’s Weekenda, koji će se održavati od 7. do 10. ožujka u Art-kvartu »Benčić« te u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, razgovarali smo s Brunom Šimlešom, ocem tinejdžerice i istaknutim edukatorom te piscem knjiga osobnog razvoja.

Na Women’s Weekendu sudjelovat će u raspravi »Podrška od malih nogu – Odgoj djevojaka i dječaka na Balkanu« zajedno s Milicom Stevanović, terapeutkinjom za osobno oslobađanje, a nama je otkrio zašto sudjeluje u događaju, svoje mišljenje o tzv. »nježnom roditeljstvu«, a podijelio je i svoja iskustva i viđenja o ključnim izazovima odgoja na Balkanu te o tome kako se mlade obitelji mogu odmaknuti od tradicionalnih normi.

Što za vas znači sudjelovanje u Women’s Weekendu kao ocu mlade djevojke? A kao edukatoru i piscu knjiga osobnog razvoja?

– Svaka prilika za osnaživanje žena (a pogotovo mladih djevojaka) treba se iskoristiti, iako smatram da su one danas u boljoj situaciji od moje generacije, a naravno i od generacije naših baka i prabaka. Tada se znalo »gdje je ženama mjesto« pa nisu imale društvenu moć, nije se ulagalo u njihovo obrazovanje… Danas smo puno bliži ravnopravnosti, ali imamo još posla. Zapravo nam pomaže što smo postali globalno selo jer današnje djevojke svoje uzore i pozitivne primjere mogu pronaći jednim jedinim klikom, gdje god da žive. I kao edukator i kao pisac često govorim o važnosti ravnopravnosti i cilj je da se moja tinejdžerica više ne mora boriti za to.

Vidite li Rijeku kao grad koji njeguje rodnu ravnopravnost? Postoji li neki grad ili mjesto u Hrvatskoj koji se može pohvaliti okruženjem koje potiče poštovanje, empatiju i solidarnost?

– Rijeka, Istra, Zagreb, kao i sjeverna Hrvatska ipak su otišli najdalje u življenju ravnopravnosti. Cilj je da muškarci postanu ravnopravni u odgoju i brizi za djecu te da žene imaju sve poslovne mogućnosti kao i mi. U svakom kutku Hrvatske, a i svijeta.

Sada je popularan »gentle parenting« i sve se više govori o njemu. Mislite li da ta metoda pomaže pri formiranju osobnosti mladih bića koja će poštivati druge i izvan nuklearne obitelji?

– Svakako je važno shvatiti da je odnos s djecom dvosmjeran. U neka stara vremena očekivali smo da se poštuje roditeljski autoritet bez obzira na sve. »Zato što ja tako kažem« – bila je najčešća rečenica u odgoju. Roditelji su imali vlast nad djecom, govorili im ili čak naređivali što trebaju napraviti. To danas ne funkcionira, nasreću. Doduše, neki su otišli toliko daleko da uopće ne postavljaju nikakve granice svojim nepogrešivim »anđelima koje njihova božanska intuicija vodi kroz život«. To je pak druga krajnost.

Jer logično je da djeca žele ići linijom manjeg otpora. Logično je da im se ne sviđaju granice, logično je da žele proći lišo, kako bi rekli moji u Dalmaciji… Ne činimo im uslugu ako djeca vode proces odgoja. Jer mi smo tu da im postavimo smislene granice uz koje mogu sigurno odrastati. Neće se maksimalno razvijati ako je sve po njihovom. Moraju naučiti kako se nositi i s granicama, kada čuju ne. Inače će ih život previše šamarati. I zato se trebamo više međusobno slušati, umjesto da im samo govorimo što moraju napraviti. Trebamo ih pripremiti za život, a ne štititi od svega. Sve to iziskuje i vremena i energije i mudrosti. Nemam ih uvijek, ali trudim se…

Na svojim predavanjima – o kojim temama najviše volite govoriti i o njima savjetovati? Možete li procijeniti koja se tema najviše »prima« kod ljudi i ostavljate li utjecaj kojim možete biti zadovoljni?

– Moja zadnja knjiga zove se »(P)ostati zdrav« i u njoj sam istražio kako naše misli, emocije i odnosi utječu na zdravlje. Tako da u zadnje vrijeme jako često govorim o nošenju sa stresom, važnosti izražavanja emocija i generalno boljoj brizi za sebe. A i dalje su česta predavanja o svim ključnim idejama osobnog razvoja – razvijanja zdrave ljubavi prema sebi, o ljubavi i odnosima… Za ta se predavanja uvijek traži karta više.

Vezano uz vaše izlaganje, koji su glavni problematični elementi odgoja na Balkanu? Je li to partrijarhat, nejednaka očekivanja od dječaka i djevojčica? Mislite li se da mlade obitelji uspijevaju odmaknuti od tih tradicionalnih normi?

– Mislim da se dio obitelji uspijeva odmaknuti od toga i cilj je da povećamo taj postotak. Djevojčice treba odgajati da mogu sve za što se potrude i da im je dostupno sve što je i dečkima. I mislim da ne treba odgajati princezice kojima će sve padati s neba. Mislim da trebamo odgajati ratnice koje će se boriti za ono što žele. S druge strane, dječake treba odgajati da ne ignoriraju svoje emocije, da smiju osjetiti i pokazati tugu. Jer prije smo takve muškarce nazivali slabićima. A sada znamo da ćemo slabo proći ako nismo u kontaktu sa svojim emocijama jer tako ne možemo biti dobri partneri, očevi, prijatelji… Tako da svemu što nas vraća u pećinu treba pokazati srednji prst! I ženski i muški!

Za kraj, što očekujete od ovog Women’s Weekenda i zašto mislite da je važan?

– Očekujem inteligentnu, ohrabrujuću raspravu te osnaživanje i žena i muškaraca da budu zreliji i s(a)vjesniji. A neću odbiti ni koji tulum!