S izložbe u Zagrebu poslana jasna poruka: Nisku cijenu brze mode plaćaju radnici, zdravljem i mizernim plaćama

Foto: LUKA ANTUNAC/PIXSELL

Ana Vragolović iz Novog sindikata pojasnila nam je da se radi o izložbi kojom su željeli upoznati hrvatske građane o stanju i uvjetima rada u globalnoj tekstilnoj industriji

povezane vijesti

U Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu održana je izložba pod nazivom “Proizvedeno rukom radnika” u organizaciji Novog sindikata. Izložba je tematizirala uvjete i prakse unutar globalne industrije brze mode, a autor je nizozemska organizacija CCC-a, Schone Kleren Campagne (SKC).

Ana Vragolović iz Novog sindikata pojasnila nam je da se radi o izložbi kojom su željeli upoznati hrvatske građane o stanju i uvjetima rada u globalnoj tekstilnoj industriji te da su zadovoljni odazivom i brojem posjetitelja. Kroz razgovor nam je ukazala na problematiku same industrije, brzoj modi (fast fashion) i onom najvažnijem – djelatnicama i djelatnicima koji svojim rukama stoje iza svakog komada odjeće koji danas nosimo.

Ana Vragolović iz Novog sindikata

LOŠI UVJETI RADA

Što se željelo postići njezinim organiziranjem?

– Mnogi nisu svjesni kako nastaje naša odjeća, naviknuti su na niske cijene i velike rasprodaje, a ne znaju da te cijene ustvari na kraju plaćaju radnici, svojim zdravljem zbog teških uvjeta rada, i preživljavanjem, zbog mizernih plaća, te da ih posljedično plaća i okoliš, zbog prevelike upotrebe plastike i korištenja metoda koje zagađuju, te zbog ogromnih količina otpada kojima je uzrok prekomjerna proizvodnja.

Interaktivna izložba “Proizvedeno rukom radnika” bila je odlična prilika za informiranje o tome, ali i o načinima na koje svatko može djelovati da se takve negativne prakse spriječe.

Zato je kao popratni događaj Tehnički muzej organizirao “swap party”, tj. razmjenu odjeće, a preostala odjeća mogla se besplatno preuzeti na izložbi, sve s ciljem da se posjetitelje potakne na neku vrstu akcije i promišljanja o modnoj industriji.

Izložba tematizira uvjete i prakse unutar globalne industrije brze mode, a autor izložbe je nizozemska organizacija CCC-a Schone Kleren Campagne (SKC). Na koji način je ove godine organizirana u Zagrebu?

– Kao član Clean Clothes kampanje, međunarodne mreže koja se bori za prava radnika u tekstilnoj industriji, Novi sindikat već dugo godina sudjeluje u njezinim kampanjama za podizanje svijesti i aktiviranje šire javnosti, kako na globalnom nivou, tako i u Hrvatskoj.

Zbog tog našeg rada nizozemska organizacija SKC pristupila nam je s upitom za organiziranje izložbe. Budući da izložba na zabavan, ali iscrpan način pruža informacije o radnicima u globalnom lancu opskrbe odjećom, njihovim životima, borbama za plaću, sigurnost na radnom mjestu, rodnu ravnopravnost i pravo na slobodno udruživanje, nismo dvojili i počeli smo tražiti partnere koji imaju dovoljno velik prostor i kapacitete za organizaciju.

S Tehničkim muzejom Nikola Tesla surađujemo od 2018. i projekta Skrojene budućnosti, do nedavne suradnje na izložbi Rad i otpor, stoga su bili idealni partneri i odmah su prihvatili naš poziv. Izložba je kroz priče sedam mladih tekstilnih radnika i radnica iz Indonezije i Bangladeša upoznavala posjetitelje i posjetiteljice s osobama koje su izradile njihovu odjeću, s lošim uvjetima rada u tekstilnoj industriji.

Kako glase njihove priče?

– Priče su bile dostupne isključivo posjetiteljima izložbe, zato što su radnici čije su priče ispričane željeli i morali ostati anonimni. Radnici u tekstilnoj industriji rijetko su sindikalno zaštićeni i ako njihova imena dospiju u javnost, vrlo vjerojatno će dobiti otkaze, a novi posao će teško naći.

Iako kratke, priče ovih radnika bile su dosta efektne – govorile su ili o uvjetima rada, o snovima neispunjenim zbog rada u tekstilnoj industriji ili o njihovim nadama za boljim životom.

Foto: Luka Antunac/PIXSELL

KAKO SE KOVALA BRZA MODA…

Pojam »brza moda« odnosno »fast fashion« skovali su novinari New York Timesa kada se devedesetih u New Yorku otvorila prva poslovnica Zare.

Pojam je osmišljen da opiše misiju brenda usmjerenu na proces izrade odjeće, od dizajna do trgovine, u roku od petnaest dana. Najveći igrači u svijetu brze mode danas su Zara, Shein, UNIQLO, Forever 21 i H&M, a prema istraživanju Business Insidera, modna industrija stvara 10 posto ukupne misije stakleničkih plinova.

Industrija isušuje izvore vode, zagađuje rijeke i oceane, a 85 posto tekstila svake godine se baca u smeće.

Čak i pranje odjeće stvara problem jer se time svake godine u ocean izbacuje 500 tisuća tona mikrofibre što je jednako bacanju 50 milijardi plastičnih boca.

ZBRAJATI SVAKI CENT

Za potrebe predstavljanja u Hrvatskoj, izložba je nadopunjena manjom cjelinom koja tematizira hrvatsku tekstilnu industriju te donosi podatke o plaćama, uvjetima rada i problemima s kojim se hrvatske tekstilne radnice i radnici suočavaju. Kakvo je stanje kod nas?

– Naša tekstilna industrija propada, u stečaju završavaju zadnje tvrtke koje su imale vlastitu proizvodnju, poput varaždinskog Varteksa, modne kompanije poput Benettona, koje su naručivale robu iz naših tvornica odlaze iz Hrvatske, a radnici dobivaju otkaze, npr. zatvoren je osječki pogon Benettona i kooperantska tvornica Leonarda i tu je posao izgubilo oko 350 ljudi, zbog ovisnosti o stranim kompanijama i druge manje tvornice se zatvaraju, a posljedično se sve više smanjuje broj radnika.

Danas sektor tekstila, odjeće, kože i srodnih proizvoda broji manje od 18.000 radnika. Za usporedbu, početkom dvijetisućitih u industriji je bila zaposlena 51 tisuća radnika.

Kakvi su radni uvjeti?

– Uvjeti rada su neadekvatni. Radi se u loše opremljenim prostorima, radnice sjede na tvrdim školskim stolicama i tako iskrivljuju kralježnicu, nerijetko pod lošim svjetlom koje kvari oči, ljeti ili u prevrućim prostorijama bez klime ili na propuhu ili neadekvatno klimatiziranom prostoru koji im opet šteti zdravlju, zimi u slabo grijanim prostorima.

Dobar dio radi na visoke norme, što znači da nerijetko rade i prekovremene sate ili subote. Radnice također prijavljuju i ponižavanja i vrijeđanja. Neke čekaju kućanski poslovi poslije posla, neke dodatni poslovi, pa vremena za kvalitetan odmor nemaju.”

A plaće?

– Plaće u tekstilnoj industriji većinom su minimalac ili nešto oko minimalca. Zbog toga radnice moraju zbrajati svaki cent, pod stresom su kada moraju platiti neki nepredviđeni trošak poput kvara aparata ili kad stigne razdoblje godine u kojem su troškovi veći, npr. početkom školske godine ili kada treba nabaviti ogrjev za zimu.

Na pitanje iz istraživanja koja smo dosad proveli radnice su nam odgovarale da im zbog niskih plaća najviše nedostaje “neko putovanje”, “pošten godišnji”, “da ne zbrajam svaki cent” i “grijanje u kući”. Razlog takvim plaćama leži u niskim cijenama koje plaćaju strane kompanije.

Na primjer, njemački brend Olymp plaćao je požeškoj Orljavi proizvodnu cijenu od 4 eura po košulji, a u tu cijenu trebao bi stati cijeli trošak proizvodnje, sve režije i plaće radnika. Jasno je da se jedino na plaćama moglo rezati. Istovremeno, Olymp je košulje prodavao po cijeni od 100-150 eura po komadu i tako zarađivao veliki profit.

Mi smo izračunali da bi cijena od oko 8 eura po košulji bila dovoljna da radnice Orljave imaju dostojanstvenu plaću, odnosno plaću od koje bi mogle dostojanstveno živjeti i koja bi im pokrila sve nužne životne troškove, te ostavila i prostora za uštedu.

Foto: Luka Antunac/PIXSELL

BORBA ZA NEISPLAĆENE PLAĆE I OTPREMNINE

Hrvatska cjelina izložbe obuhvatila je kratak povijesni pregled razvoja tekstilne industrije i njezinog propadanja, objašnjenja niskih plaća i opis radnih uvjeta, te usporedbu plaća tekstilnih radnica u Europi i Aziji, kako bi pokazali zašto su i naše mizerne plaće previše za modne brendove kojima je cilj samo što veći profit.

Također, ovaj dio izložbe sadržavao je i puno citata radnica o najvažnijim problemima s kojima se susreću i o tome što bi željele promijeniti na svom radnom mjestu.

Jedan segment bio je pregled tvornica zatvorenih od početka pandemije koronavirusa, a da ne bi sve bilo crno, opisali smo borbu radnica požeške tvornice Orljava i izložili košulje s citatima radnica korištene u kampanji, u prosvjedu ispred Olympovog dućana u šoping-centru Alexa u Berlinu.

Iako je Orljava zatvorena, radnice su ustrajnom borbom uz našu pomoć i podršku Clean Clothes kampanje i drugih organizacija izborile svoje neisplaćene plaće i otpremnine, a budući da Olymp, koji je otkazao narudžbe odmah na početku pandemije, nije do danas priznao odgovornost, radnice nastavljaju borbu kroz tužbu Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD).

Zbog njihove ustrajnosti i uspješnog ishoda taj primjer vodimo kao pozitivan primjer, kaže Ana.

Foto: Luka Antunac/PIXSELL

OVISNOST O STRANCIMA

Što je najveći problem modne industrije u Hrvatskoj?

– Ovisnost o stranim kompanijama koje plaćaju preniske cijene jedan je veliki problem, a drugi je problem što nema nikakvog plana ulaganja u tekstilnu industriju i razvoj novih vlastitih proizvoda koji bi poboljšali situaciju.

Kada se povuče paralela s Hrvatskom nekada i Hrvatskom sada, je li situacija u tekstilnoj industriji bolja ili gora?

– Situacija je danas daleko lošija, nemamo više vlastitu proizvodnju, većina tvornica je propala i propada i dalje, rade se doradni poslovi za vrlo niske cijene, a sad i te niske cijene modnim kompanijama poput Benettona postaju preskupe pa odlaze iz Hrvatske.

Jesu li djelatnici iznijeli svoje priče iz radnog staža u hrvatskoj tekstilnoj industriji?

– Trenutno radimo terensko istraživanje stanja u našoj tekstilnoj industriji. Istraživanje će obuhvatiti teme poput načina zapošljavanja, problema oko radnog i slobodnog vremena, plaća i dodataka na plaću u usporedbi s troškovima života, zdravlja i sigurnosti na radu, sindikalnog organiziranja i utjecaja klimatskih promjena na radne uvjete.

U brošuri s rezultatima istraživanja naći će se i priče naših radnica.

U usporedbi s ostatkom svijeta, gdje je Hrvatska na modnoj mapi proizvodnje? Jesmo li isto sweatshop ili smo ipak nastrojeni etičkoj proizvodnji?

– Nismo baš sweatshop, ali uvjeti u preostalim tvornicama i manjim tvrtkama su, kako smo gore opisali, loši i neadekvatni. Malo po malo, kroz informiranje i osvještavanje, te suradnju, zajedno možemo raditi na koracima prema promjeni.

Planirate li ovu izložbu učiniti redovitom manifestacijom?

– Ova izložba vjerojatno će otputovati u neki drugi europski grad, a mi svakako planiramo slična događanja s ciljem informiranja javnosti o tekstilnoj industriji i uvjetima rada kad god nam se pruži prilika.

Smatrate li da se nazire kraj fast fashionu u korist održive mode ili će nas to veliko i brzo modno čudovište zajedno s konzumerizmom na kraju pojesti?

– Nažalost, još uvijek smo daleko od kraja fast fashiona, ali čini nam se da ima sve više malih slow fashion brendova koji ističu važnost lokalne proizvodnje koja poštuje principe održivosti, i koji naglašavaju kvalitetu, dugotrajnost proizvoda te važnost informiranja kupaca o podrijetlu materijala i proizvodnom procesu.

S nekima od njih smo i započeli suradnju, npr. uoči Dana žena organizirali smo večer koja je tematizirala probleme u tekstilnoj industriji, a moguće alternative iznijele su predstavnice slow fashion brendova Salicula, Dada i Dunda i Darkona.

Foto: Ana Vragolović

NITKO NE BI TREBAO UMRIJETI ZBOG MODE

Najveća tragedija u modnoj industriji dogodila se 2013. godine urušavanjem tekstilne tvornice Rana Plaza u kojoj su radnici šivali komade za brendove među kojima su bili Primark, Benetton i Mango.

U tragediji je poginulo 1.138 ljudi, a još oko dvije tisuće njih je ozlijeđeno. Uzrok nesreće je neispravnost zgrade koja je izgrađena 2006. godine na mjestu nekadašnjeg jezera, bez potrebnih dozvola.

Od petog do devetog kata, izgradnja je napravljena bez nosivih zidova zbog čega struktura nije mogla podnijeti teret teške opreme tvornice tekstila. Kompanije koje su radile na nižim katovima zgrade, zatvorile su se dan ranije kada su otkrivene pukotine na strukturi. Na tisuće tekstilnih radnika je, unatoč negodovanju, bilo prisiljeno doći raditi na dan kolapsa, što zbog direktnog pritiska šefova, a što zbog indirektnog pritiska rada za potrebni minimalac.

Nakon nesreće potpisan je sporazum kojim je osnovana organizacija Bangladesh Accord koja je trebala početi kontrolirati uvjete u kojima rade tekstilni radnici u Bangladešu.

Sporazum obvezuje brendove da pomognu u plaćanju sigurnosnih inspekcija i drugih unaprjeđenja u odjevnoj industriji u toj zemlji, inače drugom najvećem izvozniku tekstila na svijetu, odmah iza Kine.

Trideset i osam ljudi 2016. godine je optuženo za ubojstvo zbog ove tragedije, uključujući vlasnike tvornice i državne službenike koji nisu adresirali opasnosti zgrade. Bangladesh Accord još uvijek je na snazi, a doveo je i do stvaranja sličnog sporazuma u Pakistanu (Pakistan Accord).

Njega je potpisalo 46 brendova, a trebao bi zaštititi oko 750 tisuća radnika u toj zemlji. Zahvaljujući Bangladesh Accordu, brendovi među kojima su Inditex, H&M i drugi do sada su platili oko 2,7 milijuna eura za renovaciju tvornica u Bangladešu i oko 30 milijuna u kompenzacijama za obitelji stradalih u tragediji 2013. godine.

Još uvijek je mnogo onih koji nisu zaštićeni sporazumom, a niz velikih brendova još uvijek nije potpisao sporazum (primjerice Levi’s, Gap, Walmart i Amazon).

K svemu tome, najrecentniji podaci o minimalnoj plaći radnika u tekstilnoj industriji za ove zemlje su oni iz 2018. i prema njima plaća je iznosila svega 69 eura mjesečno.