Heroina ove priče rođena je u Balatu, u Rumunjskoj. Tanya Marinela Prpić je nedugo prije početka rata stigla u Gospić. Kako voli reći, »bila je to potraga za boljim životom, a u Hrvatskoj je uskoro počeo rat, ljudi su ginuli i puno toga se okrenulo naopako.« Tanya se udala u Smiljan, preminuli suprug Ivica bio je hrvatski dragovoljac i nakon njegove smrti puno toga se odjednom strovalilo na njezina leđa.

»Svjetlo u tami« bila joj je i ostala kći Helena. Tanya je prije nekoliko godina postala baka i najveća ljubav joj je mali Marin. U duši je ova žena dokazani »fajter«, ni u čemu se ne predaje olako.

– Sada sam u mirovini, živim skromno i ne oskudijevam ni u čemu. Iz rodne kuće sam ovamo donijela ručni rad, heklanje i čipku. To sam naučila uz baku i majku i danas izrađujem mnoštvo vrsta čipke, veza i goblena. Doslovno mogu napraviti što god vidim, često skoro nemoguće stvari. S godinama sam se usavršila do te mjere da se diljem Like i šire čulo za moje radove, priča Tanya.

Brojne izložbe

Četiri puta je izlagala u Lepoglavi na Međunarodnoj izložbi čipke.

– Izlagala sam više puta na našoj tradicijskoj izložbi Jesen u Lici, pozivana sam na izložbe u Njemačku i Englesku. Ondje nisam bila jer je put predalek, ali je sama činjenica što sam tamo bila pozvana za mene velika čast. Očito je netko od organizatora tamošnjih izložbi čuo za mene i moje radove. Naravno da sam izlagala i u Gospiću, ali posvuda se sada traže dokumenti o kućnoj radinosti, kaže Tanya.

Izrada čipke za nju je prije svega hobi.

– Ljubav koji sam donijela u Gospić iz svojega zavičaja. To me čini sretnom pa svakako mislim da za takav odnos prema ručnim radovima ne trebam posjedovati neki papir. Moji ručni radovi su unikati, ne postoje dva jednaka. Pri tome je čipka osnova svega. Kombiniram čipku i prilikom izrade odjeće.

Upravo sam ovih dana započela plesti još jednu haljinu. Za moje radove vlada veliko zanimanje mojih sugrađana, ali većinom mi dolaze ljudi izvan Gospića. Najtraženija je odjeća od pletiva, heklanog rada i čipke, ističe Tanya, prihvaćajući u ruke novo pletivo, konac i igle. Za Gospićane voli reći kako su to sjajni ljudi i susjedi koji su je odlično prihvatili, dok će za sebe kazati da se odlično prilagodila životu u ovoj sredini. Jedan cijeli zid njezina dnevnog boravka urešen je goblenima, također njezinih ruku djelo.

Kilometri konca

Što raditi zimi?

– Dolaskom u Liku ubrzo sam naučila hrvatski jezik, samo se u naglascima pojedinih riječi »otkriva« da nisam odavde. Na početku je bilo nekih dvojbi jer ovdje je drukčija kultura, tradicija, način života, običaji… Nije to bilo tako jednostavno, samo doći u novu sredinu i sve je u redu. Ipak, moji ručni radovi posvuda spajaju ljude. To je umjetnost kojoj ne trebaju »prevoditelji«. Mnogi dobri ljudi su mi pomogli da ovdje opstanem, govori Tanya.

Vodi nas u svoju radnu sobu. U jednom kutu nalazi se mnoštvo konca svih boja, debljine i sastava. Reklo bi se kilometri materijala.

– Ovo je moja radna pričuva za ovu zimu. Kada se ne igram s unukom, što ću po zimi raditi?!? Obavim kućanske poslove, ložim vatru i nastavljam s poslom. Ovdje se nalazi samo »končana pričuva« za ovu zimu. Do proljeća će sav ovaj konac nestati i biti ugrađen u neke radove kroz čipke, hekleraj ili u posebno pletivo, kazuje nam umjetnica ručnih radova Tanya Marinela Prpić iz Gospića.