Karlo Čargonja fotograf je čarobnog osmijeha koji voli grad na Rječini, igra squash i ima vlastitu prijenosnu peć na drva u kojoj peče pizze.

Vrijeme karantene uslijed pandemije koronavirusa proveo je osmišljavajući, dizajnirajući, prelamajući i šivajući promo primjerke fotoknjige “Dok smo čekali…” o čijem izdavanju i tim povodom pokrenute crowdfunding kampanje na platformi Kickstarter porazgovarasmo s njime.

Foto: TANJA KANAZIR

zbog epidemije korone dala vam je priliku, odnosno dovoljno vremena, da koncipirate svoju fotoknjigu “Dok smo čekali…”. Kako je zabrinutost za egzistenciju, za budućnost, zamijenila kreativnost?

– Uvijek sam zamišljao kako ću svoj autorski rad raditi u nekoj vrsti izolacije. U to doba, u mojoj glavi je bila idilična slika kućice na osami, u Gorskom kotaru.

Kada su nas uslijed haranja virusa COVID-19 zatvorili u domove i ograničili kretanje bilo je teško i trebalo je neko vrijeme da shvatim da je ta dugo priželjkivana izolacija došla meni, umjesto ja njoj.

Nakon toga sve je bilo lako. Da se nije dogodila izvanredna situacija, pitam se kada bih, i da li bih se uopće, ohrabrio otkinuti toliko vremena od ovog poslovnog, užurbanog tempa života i posvetio ga nastanku autorskog rada.

Knjiga je podijeljena u četiri dijela, iza zanimljivih naziva poglavlja nalaze se fotografije koje nam govore o svakodnevici, jednom rođendanu, putovanjima…

– Knjiga je trenutno podijeljena u četiri dijela, ali s idejom da se broj dijelova povećava kroz godine i na kraju čini kompleksniju cjelinu. Isto tako, trenutno je koncipirana na način da se svi dijelovi referiraju na razdoblje izolacije, pa se tako “Stvari koje nismo koristili” i “Dok smo čekali da sve ovo prođe” sastoje od fotografija nastalih upravo za vrijeme haranja COVID-19 virusa i tiču se situacije u kojoj smo se našli, a “Više se ne sjećam tko je pobijedio” i “Mjesto o kojem sam već pričao” od fotografija koje su nastale između 2016. i 2020. godine i tiču se situacija o kojima smo maštali i priželjkivali ih (proslava rođendana i putovanja).

To su uvijek intimni zapisi svakodnevnih situacija koje su za nekog jednostavne, možda čak i nevažne, a nekom drugom znače neizmjerno puno.

Fotografija iz knjige “Stvari koje nismo koristili”, Karlo Čargonja

Na predstavljanju projekta “Dok smo čekali…” održanom u Cukarikafe baru u Rijeci posjetitelji su imali priliku pogledati takozvani dummy primjerak fotoknjige, koji dočarava kako će ona izgledati kad bude gotova. Drugi je izložen u sklopu Neizvjesne izložbe u Galeriji Kortil, a treći u Živom ateljeu u Ilici. Na koji ste ih način izradili?

– Nakon tiskanja svaki sam list presavio i na kraju ručno uvezao u četiri cjeline, koje zajedno čine fotoknjigu. Ideja je da završno izdanje tvori 100 primjeraka, ručno uvezanih i numeriranih od 1 do 100, pa bi tako svaki kupac dobio svoj potpisani i unikatni primjerak. Plan je da knjiga bude izdana kao samizdat, dakle bez pomoći izdavača.

Svaki od tri radna primjerka, koja trenutno postoje, imao je svoj specifičan način prezentacije. Prvi je bio u sklopu Neizvjesne izložbe u Kortilu, gdje je moj rad prikazan skupa s još tridesetak radova drugih autora.

Specifičnost svih radova je ta da su nastali u vrijeme izolacije. U Zagrebu sam imao prvu samostalnu izložbu, gdje sam četiri poglavlja knjige izložio uz prostorne instalacije, pokušajući tako svakom poglavlju dati odgovarajući prostor i ugođaj.

U Cukarikafeu, rad je bio prezentiran u razgovoru s moderatoricom Jelenom Androić, s kojoj sam pričao o raznim temama, fotografiji, knjizi, životu i Kickstarter kampanji koja mi trenutno uzima najviše vremena.

Fotografija iz knjige »Mjesto o kojem sam već pričao«, Foto: Karlo Čargonja

Cilj te Kickstarter kampanje je prikupiti tri tisuće dolara za izdavanje vaše prve fotografske knjige. Kako napreduje kampanja?

– Za sada kampanja napreduje super. Puno je truda uloženo, ali rezultati se vide. Trenutno je u trideset dana prikupljeno 2.443 dolara, što bi značilo da nedostaje još 557 za skupiti u idućih 15 dana. Izgleda kao dostižan iznos.

Kako to da ste odlučili za pokretanje Kickstarter kampanje?

– Crowdfunding kampanje su način prikupljanja sredstava za određeni proizvod, publikaciju ili nešto treće putem donacija. Koristi se riječ donacija, ali zapravo je to kupovanje proizvoda unaprijed.

Konkretno u mom primjeru, fotoknjigu je moguće kupiti unaprijed. Svatko tko napravi uplatu (donaciju), svoj primjerak će dobiti kada kampanja završi, sredstva budu prikupljena i pomoću njih knjiga otisnuta.

Također je preko kampanje moguće kupiti razglednice, plakate i Fine Art printeve. Odlučio sam se za taj potez jer sam shvatio da će biti nemoguće samostalno skupiti novac koji bi inicijalno trebao uložiti u tiskanje kako bi knjiga zaživjela u onom formatu u kojem je zamišljam.

Crowdfunding kampanja Karla Čargonje traje još tjedan dana, Foto: Ivan Vranjić

Fotoknjiga kao medij kod nas nije popularna koliko u Europi?

– U Europi i svijetu ima puno izdavača u tom području, ali što je najvažnije, ima i puno publike. Kao i za mnoge druge stvari, tržište diktira produkciju. Dolazi polako fotoknjiga i u Hrvatsku, kroz proteklih par godina izašlo je dvadesetak izdanja i svake godine broj izdanja raste.

Nadam se da će publika u Hrvatskoj fotoknjigu prepoznati kao jedan kvalitetan način prezentiranja fotografskog rada.

Zamislite da ne morate prijeći cijeli put do Amerike, Japana, ili recimo Bangladeša da vidite nečiji rad, nego ga možete imati u jednom drukčijem obliku, na polici u svom domu.

Razgovori o fotografiji u MMSU koje vodite svojevrsna su edukacija riječke publike o suvremenoj fotografiji. Kako izgledaju i ima li zainteresiranih?

– Razgovore o fotografiji pokrenuo sam 2013. godine u sklopu prvog većeg projekta Kreativnog kolektiva Kombinat, čiji sam i danas član. Zamišljeni su na način da nemaju predavača i publike, nego da su svi ravnopravni u sudjelovanju.

Priča se pretežno o fotografiji, te se analiziraju radovi različitih fotografa, s naglaskom na radove sudionika. Smatram da se najbolje uči kroz iskustvo, a iskustvo proizlazi iz sudjelovanja i angažmana.

Fotografija, kao i bilo koja druga umjetnost je stvar procesa, procesa kroz koji prolaziš kao autor, i procesa kroz koji prolazi promatrač tvog rada. Za mene, bez tog procesa nema ni umjetnosti.

Na Razgovorima o fotografiji pretežno se okupi između 10 i 15 ljudi. Ponekad broj zna biti i veći.

»Dok smo čekali…« – »dummy« primjerak

U Zagrebu ste bili komentor radionice Kvartozin Samizdat.

– Kvartozin Samizdat je bila radionica u organizaciji Živog ateljea iz Zagreba u suradnji s Uredom za fotografiju. Mentori smo bili Saša Kralj i ja.

Trajala je ukupno petnaest dana, s tim da su sudionici na početku dva dana imali predavanja o vizualnoj pismenosti i fotografskim projektima, te razne vježbe, nakon toga su imali deset dana za izradu fotografija i formiranje vlastitog projekta, a zadnja dva dana su bila rezervirana za dovršavanje projekta i vlastitog dummyja, odnosno skice za fotografsku knjigu, uz pomoć mentora.

U Galeriji Spot na kraju radionice bili su predstavljeni radovi svih polaznika.

Što je potrebno da bi netko bio dobar fotograf?

– Ovo je kompleksno pitanje na koje se bojim da jednostavnog odgovora nema, ali sam prilično siguran da to nije kvalitetna fotografska oprema.

Osim talenta i osjećaja za kadar, mislim da su dvije bitne stvari, koje se danas često zanemaruju, a to su trud i vrijeme.

Smatram da je potrebno jako puno vremena i truda uložiti u vježbanje fotografiranja, analizu tuđih radova, razmišljanje o fotografiji izvan okvira jednog kadra da bi se došlo do vlastite interpretacije određene situacije ili teme kroz fotografiju.

Fotografija za mene nikada nije cilj, ona je sredstvo.

Koji riječki motivi su vam najzanimljiviji?

– Za mene je uvijek glavni motiv osjećaj. Gotovo sam siguran da će idući svezak, odnosno dio moje fotoknjige, biti o Rijeci. Jako sam vezan uz grad i mislim da je zato i tako teško napraviti seriju o njemu.

Htio bih kroz fotografije pokazati što to znači biti ovdje, zašto svi volimo ovaj grad, ali ne kroz arhitektonske motive Rijeke koje su svi već negdje vidjeli, nego kroz to kakav je osjećaj proći različitim dijelovima grada, njegovim ulicama, provoditi vrijeme ovdje, i tko su ti ljudi koji ovaj grad čine posebnim.

Prezentacija projekta u Cukarikafeu, Foto: Tanja Kanazir

Čime se bavite u slobodno vrijeme?

– Druženja s obitelji i prijateljima su veliki i jako bitan dio slobodnog vremena, kao i putovanja. Osim toga igram squash, relativno nepopularan sport u Hrvatskoj, koji sliči tenisu, ali se igra u zatvorenom prostoru, s puno lakšim reketom i gumenom lopticom.

Upoznao sam prije dvije godine Felix, majstoricu čaja iz Kine, nakon tog susreta svaki dan uživam u Gongfu ceremoniji čaja, koja mi kada ju radim sam služi kao meditacija, a kada ju radim za nekog kao sredstvo privremenog odvlačenja od užurbanog tempa života.

Otvorenje izložbe u Zagrebu. Foto: Metod Blejec

Koji su vam planovi za budućnost?

– Kratkoročni planovi vezani uz fotografiju su svakako objaviti knjigu, nakon toga nadam se malo većoj samostalnoj izložbi u Rijeci. Također se nadam da nećemo ući u drugi val virusa i da će se u skorije vrijeme na profesionalnom fotografskom planu početi događati više toga, ili makar manje toga zabranjivati.

Što se tiče planova u daljoj budućnosti velika mi je želja imati vlastitu galeriju u kojoj bi se mogle održavati različite radionice i izložbe.

Ideja je da služi kao edukacijski centar za fotografiju na području Rijeke, nešto slično kao Razgovori o fotografiji, samo u puno većem obliku.