U galeriji Kortil mogu se razgledati fotografski radovi Riječanke Rebeke Legović objedinjeni pod naslovom »Prioritetna otkrića«. Fotografija Rebeke Legović prepoznatljiva je od New Yorka do Moskve, gdje je također izlagala, ali i osvajala vrijedne nagrade.

Mnogi je nazivaju fotografskim Margitteom, koristi mogućnosti realističnog prikaza spajajući modnu i pejzažnu fotografiju urbanog sadržaja.

Ukratko minimalizam, ali nikada lišen boja i doživljaja.

Spomenimo da je čak dvije godine zaredom, 2019. i 2020., u New Yorku osvojila titulu Advertising Photographer of the Year na prestižnim natjecanjima International Photography Awards, a 2022. bila je dobitnica Prve nagrade u kategoriji Moda na Rovinj Photo Daysima.

Prošle je godine u Londonu izdana i njezina prva knjiga fotografija. Osim fotografijom bavi se i novinarstvom, a rado i putuje gdje prikuplja nove ideje i inspiracije.

Upravo je zasjela na uredničko mjesto slovenske televizije u Kopru gdje već godinama kao novinar prati kulturu i druge mozaične sadržaje.

Izložba u Galeriji Kortil, Foto: Ana Križanec

Izgradnja stila

U tijeku je vaša izložba fotografija u Kortilu, jeste li zadovoljni, kakve su reakcije?

– Nakon šest godina vratila sam se samostalnom izložbom u svoj rodni kraj, Rijeku. Svoju prvu solo izložbu održala sam 2017. u Galeriji Principij i otada se promijenilo i dogodilo dosta toga.

Sadašnja izložba u Kortilu pod nazivom »Prioritetna otkrića« sadrži radove koji su obilježili moje fotografsko putovanje te se radi o velikim formatima arhitekture i modne fotografije. Mislim da su se ovi radovi sjajno uklopili u prostor.

Velika zahvala Jolandi Todorović koja me podržava, a zajedno smo uspjele izdvojiti tematske cjeline i prezentirati cjelokupan rad posljednjih godina.

Profesor Borislav Božić je isto tako dao veliki doprinos ovoj izložbi, ne samo kao autor teksta u katalogu već i kao osoba koja me od samih početaka uvijek podržavala.

Željela bih se zahvaliti i svima onima koji su bili prisutni na otvorenju unatoč velikim vrućinama. Dosada su reakcije više nego pozitivne i zadovoljni smo kako posjetitelji reagiraju.

Iza sebe imate nebrojene izložbe, ali i nagrade od Sjedinjenih Država do Rusije, Vaš fotografski jezik prepoznaju na svim meridijanima?

– Gradila sam stil godinama i naravno da u počecima ništa nije bilo definirano. Istraživala sam povijest fotografije, nagledala se bezbroj fotografskih radova, posjećivala fotografske izložbe privatno i poslovno, što i dan danas radim.

Kad otkrivate što se događa oko vas onda se više možete usredotočiti i na vlastitu produkciju i stil. Vremenom je moja fotografija postala prepoznatljiva.

Stvaranje vlastitog stila vrlo je važna stavka jer na taj način gradite vizualni potpis koji u današnje vrijeme, kad smo svi fotografi i kad je fotografija svuda oko nas, donosi prepoznatljivost i originalnost.

Završili ste novinarstvo u Trstu i radite u Kopru na slovenskoj televiziji. Fotografija i novinarstvo se nadopunjuju, ali vaša je fotografija modna i možda nema baš izravne veze s vašim poslom?

– Pa i bolje da nema veze jedno s drugim. Tako je zanimljivije. Ali, opet fotografijom se bavim i zbog posla jer pratim suvremenu fotografsku scenu i često sam okolo po festivalima, izložbama i raznim događanjima vezanim uz fotografski medij.

Samo stvaranje i oblikovanje televizijskih priloga, emisija i dokumentaraca znači poznavanje fotografije bez obzira na to o kojemu se žanru radilo. Mogu reći da se obje profesije dobro nadopunjuju.

Detalj s izložbe u Galeriji Kortil, Foto: Ana Križanec

Malo improvizacije

Fotografiju osmišljavate do najmanjeg detalja. Koliko dugo traje priprema, odnosno samo snimanje?

– U principu uvijek znam što, koga, kada i kako fotografirati. Ima mjesta za jako malo improvizacije. Snimanja ne traju dugo, ako govorimo o samom činu fotografiranja.

Priprema i idejni projekt mogu nekada potrajati i mjesecima. Režija određenog projekta za mene je presudna, jer potpunu improvizaciju u ovakvoj vrsti fotografije ne mogu prihvatiti, smatram to neodgovornim prema drugim članovima tima.

Možete li nam opisati taj proces?

– Često ponavljam da se uvijek mora razumjeti što i kako fotografirati. Zbog toga se i sam proces odvija kroz vrijeme kako bih se mogla pripremiti čim bolje prije izlaska na teren.

Ovakav pristup fotografiji zahtijeva i puno koordinacije, jer okuplja tim ljudi. U takvoj radnoj skupini mora postojati apsolutni sklad kako bi jedni od drugih imali koristi. Što tim bolje surađuje, to je bolji ishod.

Treba napomenuti da, čak i uz detaljno isplaniran koncept, modna fotografija uvijek ostavlja prostora za spontanu kreativnost, i to je ono što je čini tako posebnom. Bilo kako bilo, uvijek je ključan koncept.

Osim modela važan vam je i eksterijer, modu nadovezujete na arhitekturu, prisutne su određene boje, a volite fotografirati i nebo. Vaši radovi nalikuju na Magritteove slike, što nalazite u toj nadrealno čistoj i određenoj fotografiji?

– Ne da je važan eksterijer, već je u većini slučajeva i presudan. Naime, pored modne fotografije puno pažnje pridajem i arhitekturi, ili spajam jedno i drugo.

Kod odabira lokacije, za bilo koji shooting, izuzetno sam pažljiva i više puta provjeravam kako se ponaša svjetlost tijekom dana kako bih mogla osjetiti prostor i povezati se s arhitekturom mjesta. Jako je važno shvatiti na koji način svjetlost komunicira s određenim oblicima i materijalima te kako će se model uklopiti u takav kontekst.

Tražim pejzaže, arhitektonsko-urbane realitete koji mi posluže kao kulisa. Kada dovedem u red ili u željeni suodnos ambijent i modele, neovisno je li to arhitektura ili slobodni otvoreni prostor pejzaža, biram položaj aparata i kut fotografiranja što je presudno za konačni izgled i doživljaj fotografije.

Boje su nekako kroz vrijeme postale i dio mog fotografskog identiteta. Ne upotrebljavam ih samo radi neke ugodne modne estetike već i za isticanje određenih linija, pa tako i kompozicije.

Kada razmišljam o fotografiji onda uvijek uzimam u obzir da prosječni promatrač ne vidi svaki element zasebno, već vidi cjelinu, a ona ne sadrži samo elemente već i odnose među njima.

Poimanje fotografije nije mehaničko bilježenje elemenata, već shvaćanje značajnih strukturnih uzoraka, stoga različite boje same po sebi stvaraju različite stupnjeve interesa. Raspodjela tih interesa je ono što kontroliram kako bih odredila dinamiku kompozicije. Isti element ili boja postavljen na drugom mjestu neće imati istu vizualnu težinu.

Oblaci se često pojavljuju na mojim fotografijama kao simboli efemernosti i prolaznosti, ali isto tako ne treba smetnuti s uma da su ti oblaci na nebu, a nebo je skoro nedokučivo i vječno.

Complementary Coincidences, Foto: Rebeka Legović

Ne in cielo, ne in terra, Foto: Rebeka Legović

Nema photoshopa

Koliko ima photoshopa na vašim fotografijama?

– To je pitanje koje često čujem. Photoshopa u određenoj mjeri ima, ali na čuđenje mnogih to su stvarno jako male doze. Da budem iskrena, lijena sam sjediti satima za kompjutorom i čačkati po fotografijama.

Više volim puknuti dobru fotografiju na terenu i onda doma samo počistiti sitnice i razne nečistoće. Često na predavanjima pokažem fotografiju prije i poslije obrade, tako da se ljudi mogu uvjeriti u transparentnost onoga što tvrdim.

Kompozicija boje, elemenata i modela su u savršenom suodnosu, je li tako kod vas i u životu?

– Moj unutarnji i vanjski svijet daleko su od savršenog suodnosa. Svi se mi suočavamo s određenim unutarnjim i vanjskim konfliktima. Tko tvrdi suprotno, laže sam sebi, a onda i drugima. Podeblja doza introspekcijskog nereda i melankolije u mom slučaju daju kao rezultat uređenu fotografiju i viziju okoline.

Je li teško skupiti ekipu koja će to sve razumjeti i pratiti?

– Nije jednostavno, ali da se. Primjerice već godinama surađujem s istom vizažisticom i u potpunosti se razumijemo. Renata Sabljak odlično pretoči u stvarnost moje ideje vezane uz make up i, naravno, predloži i ponudi stručno rješenje.

S nekim od modela sam i više puta surađivala, jer se jednostavno stvori dobra komunikacija ili uspiju interpretirati točno određeni stav i izraz lica koje zahtijevam. Posebice zahvaljujem i modnim agencijama N Model Management i IM Studio Model Management.

Čini se da ne odstupate od svojih ideja i vizija, kako uspijevate u tome, izmakne li vam ponekad nešto?

– Itekako izmakne, ali i to je dio igre. Nema gore stvari u životu nego biti rigidnih stavova, planova, vizija te robovati vlastitoj anksioznosti i kojekakvim očekivanjima. S vremenom sam se naučila nositi s neizvjesnošću koju vam pruža životni put. Nisam ni fotografiju planirala, pa eto, što se sve izdogađalo.

Kad pogledam godinu koju sam ostavila iza sebe, shvatim kako je malo toga klizilo po famoznom planu, a na kraju bude baš kako i treba biti. Ljudi žive u strahu od nepoznatog i teško izlaze iz vlastite komfor zone. U takvom balonu samo preživljavamo. Život je nešto drugo.

Čim osjetite strah jer ne znate kakav može biti ishod, ili mislite da nemate dovoljno znanja i samopouzdanja, tek onda treba zagristi. U najgorem slučaju ostaje vam iskustvo, a to je neprocjenjivo.

Death Valley, California, Foto: Rebeka Legović

Arizona Painted Desert, Foto: Rebeka Legović

Zaljubljena u pustinju

Osim modne fotografije, spomenuli ste da vas zanimaju i pustinje, pejzaži. Snimali ste u Arizoni, kakve ste doživljaje ponijeli od tamo? Zbog čega vas privlači pustinja?

– Pejzaži su nešto čime se bavim već duže vrijeme, ali to je manje poznato široj publici. To su intimna putovanja samospoznaje. S pustinjom imam neki poseban odnos i otkad znam za sebe osjećam tu nevjerojatnu privlačnost prema takvoj vrsti zemaljskog epidermisa.

Za vrijeme korone imala sam priliku i sreću upoznati impresivna pustinjska prostranstva Sjeverne Amerike. Doživjela sam ljepote nacionalnih parkova Colorada, Utaha, Arizone, Nevade, Kalifornije i Oregona.

I Bliski istok često posjećujem. Pustinja jako dobro odražava moje vizualizacije neuhvatljivih segmenata stvarnosti poput emocija, energija ili simbola često shvaćenih u njihovoj mističnoj biti.

Ikonografija je ta koja upućuje na mikrokozmičke teme, a kako znamo da su one neraskidivo povezane s makrokozmosom, ne iznenađuje njihova brza preobrazba.

Pustinja se kontinuirano mijenja i boraveći u takvom okruženju možemo dobro metabolizirati poznatu uzrečicu da je samo promjena konstantna.

Takva prostranstva prenose moje vizije stvaranja jednog novog univerzuma, a prema tome i posve novih mitologija, potvrđujući, još jednom, ideju kako je upravo čovjek zastao negdje na pola puta između ta dva svijeta, mikro i makrokozmičkog.

Fotografirajući pustinje izražavam i vlastita promišljanja o ciklusu života i prirode te njihovim tokovima i mijenama. Osim toga, pustinjske tišine dobro razgovaraju s vlastitim unutarnjim tišinama.

Vrijeme u pustinji ne tolerira prošlost i budućnost, samo sadašnji trenutak.

Volite putovati, koja mjesta su na vas ostavila poseban dojam?

– Volim putovati, ali izbjegavam kao kugu velike metropole i mondena središta. Ako moram, onda takva mjesta posjećujem isključivo iz službenih razloga. Impresioniraju me prirodne ljepote i resursi koje nam pruža naš planet. Nedavno sam boravila u Jordanu, preciznije u Petri, mjesto posebne energije i posebnih ljudi.

Wadi Rum Jordan, Foto: Rebeka Legović

Petra Treasury, Foto: Rebeka Legović

Beduinska zajednica

Kako ste dospjeli u Jordan, u Petru, jeste li išli privatno ili poslovno?

– Jordan sam posljednjih mjeseci posjetila čak dva puta. Prvi posjet Jordanu bilo je sedmodnevno nabijanje kilometraže od sjevera do juga i nazad. Tipične turističke ture gdje izostane ono najvažnije, a to je kontakt s lokalnom zajednicom, upoznavanje kulture i običaja.

Osim pustinje Wadi Rum, obuzela me Petra, ne samo kao antički grad i arheološko nalazište već i ponajprije zbog ljudi koji tamo žive. Govorim o beduinskoj zajednici Bdoul, sačinjenoj od više plemena, ali svi dijele izrazitu karizmu i gostoljubivost.

Ostale beduinske zajednice ih smatraju »korumpiranima« jer su usvojili podosta zapadnjačke kulture. Naime, djeca su od malih nogu u kontaktu s turistima iz cijeloga svijeta i neminovno je da su poprimili stavove i razmišljanja koji nisu striktno vezani uz njihove obiteljske običaje.

To se primjerice na prvi pogled može prepoznati po tome kako se odijevaju i izgledaju. Jedino tradicionalno što je ostalo na njima je keffiyah omotan oko glave i kohl koji im ocrtava jantarne oči. Drugi posjet Jordanu bio je u potpunosti u znaku Petre i njezinih Beduina.

Zahvaljujući određenim poznanstvima imala sam privilegiju živjeti i provoditi dane s njima. To su ljudi koji ne poznaju granice, a njihova sloboda nema cijene. Žive u skladu s prirodnim mijenama Petre i njezinim brdovitim konturama.

Turistički posjet nikada vam ne može dati uvid u skriveni život ovoga mjesta. Tamo sam stekla ne samo prijatelje već i svojevrsnu braću. Postoji i određena diskriminacija i netrpeljivost prema njima od strane jordanskih vladinih organizacija. Pokušavaju ih ocrniti na sve moguće načine.

Ako odete u Petru ne nasjedajte na negativne komentare i priče koji se često čuju u okolnoj zajednici. Petra je zlatna koka i svi je žele pa iako jordanska vlada ubire ogroman novac od prodaja ulaznica, Beduini ne vide niti centa.

Upravo se zato beduinska zajednica bori svim snagama da unutar Petre zadrži svoje suvenir šopove, barove i pristup vidikovcima. Beduini stoljećima obitavaju na tim brdima i pećinama. Petra pripada njima.

Pronašli ste novi izazov?

– Svakako. Ubrzo se vraćam u Petru iz više razloga. O tome još ne mogu previše govoriti.