Dok većina ljudi godišnji odmor, ako ga uopće uspije dobiti, voli provoditi gotovo dvodimenzionalno, ležeći na nula metara nadmorske visine, isto se ne može reći za Riječanku Sanju Žeravica. Ova planinarka svoje je srpanjsko slobodno vrijeme iskoristila kako bi se uspela na vulkansku planinu Kilimandžaro, točnije najviši vrh Afrike zvan Uhuru koji je od razine svima nam dragog mora udaljen nevjerojatnih 5.895 metara.

Uputivši se na sjeveroistok Tanzanije kao dio petnaesteročlane hrvatsko-bosanskohercegovačke ekspedicije, Sanja je čitavih šest dana provela osvajajući jednu od najviših planina na svijetu po jednoj od strmijih, tzv. Machame ruta, stigavši na vrh kontinenta nakon 9 sati dugog završnog uspona.

Divno iskustvo

– Bilo je izazovno, ali divno iskustvo, planina je predivna i posebna. Ne mogu reći da je bilo lako, svatko od nas je iskusio visinsku bolest, neki su imali problema sa želucem, neki sa strahovima i anksioznošću. Ja sam imala mučnine i glavobolje nakon svakog jutarnjeg buđenja, ali to su riješili kafetini pa se sve to nekako prebrodilo. Na kraju nije bilo nikakvih problema jer smo imali dobre vodiče iz Nacionalnog parka Kilimandžaro, našeg vodiča Franju Kmeta koji je više puta vodio treking grupe na Uhuru i druge iskusne planinare u grupi, kaže Sanja Žeravica, još uvijek pod dojmovima ovog nesvakidašnjeg poduhvata.

– Još sam uvijek u fazi da gledam slike koje sam snimila. Prva konotacija na spomen Kilimandžara bila mi je meditacija kroz pokret, zbog čega sam i krenula na ovo putovanje, kao i naravno zbog nekog svog osobnog izazova i postignuća. Iako sam bila spremna, budući da sam prošla radionice funkcionalnog disanja kod riječkog instruktora Igora Bajtla, ono što je najviše obilježilo uspon je borba sa samim sobom.

Morali smo pratiti udah i izdah u svakom koraku, biti cijeli u tom trenutku kako bi mogli izdržati penjanje, prebroditi sve ono što nose visinska bolest ili napadi panike koji su u takvim uvjetima razumljivi. Nakon toliko dana, posebno me dirnula veza koju smo mi u grupi stvorili kroz druženje, nova poznanstva i stjecanje novih iskustava.

Priroda je inspiracija

Hrabre avanturiste na ovom su putovanju pratili domaćini koji od planinarskog turizma žive i koji uskaču u pomoć kada tijelo i um na tim visinama počinju zastajkivati. Sanja Žeravica navodi kako njezinoj planinarskoj skupini nije ništa nedostajalo, ni svježe hrane ni vode koju su Tanzanijci prikupljali s planine.

– Vrlo sam zahvalna nosačima, to su izuzetno topli, nevjerojatni ljudi kojima ništa nije teško za turiste i planinare, oni su na nas posebno pazili na završnom usponu i brinuli se o nama. Na svojim su leđima nosili sav taj teret, naše šatore, stolove i stolice te hranu, to govori o tome koliko su ponizni i zahvalni, i mi bismo se mogli ugledati u njih. Tijekom uspona prošli smo različita klimatska područja, imali priliku proći guste prašume, vidjeti majmune, guštere, ptice.

Kako visina raste, vegetacija se mijenja. Na vrhu Kilimandžara trenutno nema snijega, ali vidjeli smo nekoliko ledenjaka. I jednih i drugih ima sve manje jer se tope, govori riječka planinarka koja ističe da je najviši uspon tijekom njezinih deset godina bavljenja planinarstvom bilo gorje Tre Cime di Lavaredo u Dolomitima, visoko oko 2800 metara.

Kao edukacijski rehabilitator za djecu s teškoćama u razvoju te fizioterapeut, Sanja između dva posla mir i inspiraciju nalazi upravo u povezivanju s prirodom, lokalnim brdima i planinama.

– Jako mi paše pokret i ne mogu bez kretanja, to je način mog života. Puno sam u prirodi, u šumi i na brdima u okolici Rijeke, najčešće u Kastavskoj šumi, na Hahliću, Vojaku i Medveji. Poslije Kilimandžara, pred sobom imam još neke izazove koji su pred mene došli sasvim spontano.

Na proljeće sam na utrci Homo si teć otrčala prvi polumaraton, a u listopadu u Zagrebu planiram otrčati prvi maraton za koji ću se pokušati što bolje pripremiti. Također, planiram iduće godine otići na planinarsku rutu Annapurna Circuit Trek u Nepalu. Kao što je bilo kod uspona na Kilimandžaro, noge za sve mogu biti manje ili više spremne, ali najviše mora biti spremna glava, zaključila je Sanja.