Ivana Štulić konzultantica je i trenerica specijalizirana za implementaciju pozitivne psihologije u poslovanje i osobni razvoj. Surađuje s raznim klijentima, od tvrtki i organizacija do pojedinaca, od velikih banki i farmaceutskih tvrtki do malih start-upova.

Foto: Josip Mišković

Optimistična Riječanka u Zagreb je došla studirati 1999. godine, a nakon Fakulteta elektrotehnike i računarstva i provedenog vremena u korporacijama, okreće se poduzetništvu i to savjetovanjem na području osobnog razvoja i kreiranja poticajne radne atmosfere u kojoj svaki član tima ima mogućnost razviti se i biti najproduktivnija verzija sebe.

Ivana je 2020. godine predstavila i knjigu »Kako voljeti život – Pozitivna psihologija na Putu istine, radosti i ljubavi«, koja je nedavno doživjela i svoje treće izdanje.

U knjizi se Ivana osvrće na putovanje, hodočašće Camino de Santiago u Španjolskoj, koje je prehodala 2018. godine, a mnogi ga opisuju kao pročišćavajuće iskustvo. Spontano pisanje odlučila je proširiti pozitivnom psihologijom i objašnjenjima kako je i što primjenjivala na putovanju s vrlo osobnim doživljajima.

Nakon dvije godine priprema, rodila se knjiga kao svojevrsna zbirka rješenja za razne životne okolnosti na koje nas nitko nije pripremao. Iz njenog se iskustva i znanja, pozitivna psihologija, kao i njezina razna područja interesa, osim u privatnom životu, može primijeniti i u onom poslovnom.

Okidač promjena

Na predstavljanju knjige »Kako voljeti život« rekli ste: »Upravo je ovo vrijeme idealna prilika da se okrenemo prema sebi«. Što biste rekli, koji je prvi korak u tom procesu?

“Prvi korak bi bio da zastanemo, duboko udahnemo i iskreno se zapitamo: kako sam i što se zbiva u meni sada. I budemo spremni stvarno čuti odgovor.

Promocija knjige »Kako voljeti život – Pozitivna psihologija na Putu istine, radosti i ljubavi«, Foto: Mateo Simonović

Inače, toliko ubrzano živimo i stalno nekud jurimo da teško uopće primjećujemo što se događa u nama, a potrebna nam je samospoznaja kako bismo postali svjesniji, te onda korak po korak radili na tome da kvalitetnije živimo”.

Mislite li da je strah glavni, ili jedan od glavnih okidača za pozitivne promjene u životu? A samim time, kada se čovjek sretne sa strahom, budu li te promjene češće kratkotrajne ili dugotrajne?

“Neki ljudi su motivirani strahom, a neki željom za ostvarenjem. Koliko će te promjene trajati, ovisi najviše o tome što učinimo kad se suočimo s prvom preprekom. Mi ljudi kao da smo uvjereni da sve treba teći glatko i skloni smo brzo odustajati. A uspiju upravo oni koji se ponašaju suprotno, idu dalje, bez obzira na padove i pogreške.

Što se tiče straha, ovisi i o kakvoj je promjeni riječ. Primjerice, istraživanja su pokazala da strah ne motivira na prestanak pušenja. Zato one poruke na kutijama cigareta ne djeluju. Eventualno nas motivira strah ako netko koga poznajemo dobije rak pluća zbog pušenja ili nam vlastito zdravlje ozbiljno počne propadati.

Tu se većina ljudi ozbiljno promijeni i počne sa zdravijim navikama, ali uglavnom kad dobiju prve rezultate, isto brzo odustanu.

Zato je bolje fokusirati se na to što želimo i krenuti prema tome. U ovom primjeru, bolje disati, imati kondicije popeti se stepenicama, u neku ruku pobijediti sebe jer se odričemo nečeg što nam je do tada puno značilo i to zbog nekog višeg cilja. Jednom kad osjetimo satisfakciju takvog ostvarenja, može nas jako ispuniti osjećaj uspjeha i motivirati za dalje. Tada ima šanse da promjena bude dugoročnija“.

Kako biti ustrajan i discipliniran u toj tranziciji da bi promjena mogla biti dugoročna?

“Jedan od ključeva jest krenuti malim koracima. Skloni smo velikim željama. Primjerice, ako do sada nismo uopće vježbali, odjednom, kao novogodišnja odluka, odlučimo vježbati tri puta tjedno po dva sata.

Već iz aviona se može vidjeti da je teško ustrajati u toj odluci. Potrebno je krenuti pomalo – jednom tjedno po sat vremena, i onda kad tu naviku usvojimo, nadograditi je s još ponavljanja.

Ne treba podcijeniti mnoštvo malih koraka, s njima se može daleko stići. To i jest jedna od poruka moje knjige”.

Vrijeme je luksuz

Jeste li na Camino de Santiago krenuli s ciljem pronalaska odgovora? Jeste li išli sami na put ili s grupom?

“Na put sam otišla sama, prvenstveno zato da imam dovoljno vremena promišljati i napraviti reset. U današnjem tempu življenja luksuz je uzeti vrijeme za odmak.

Htjela sam si to priuštiti i imati dovoljno vremena da se odmorim od svakodnevice, dobro promislim o nekim događajima, i o tome što želim dalje. Kako volim planinariti i hodati, tako mi je taj oblik odmaka bio bliskijim nego da sam samo otputovala negdje.

Tako da je za mene to bio velik fizički i psihički izazov, kao i duhovno putovanje jer sam promišljala o prirodi života i o tome kako ga voljeti još više, otkuda je došao i naslov za knjigu”.

Budući da taj put od gotovo 800 kilometara traje između 25 i 30 dana, kako ste birali što ćete nositi na put? Jeste li bili potpuno pripremljeni za sve što vas je čekalo?

“U mom slučaju je trajao 39 dana jer sam bila opreznija, da se ne preforsiram i polako dobijem snagu pa sam prve dane hodala manje, po 12-15 kilometara, a pred kraj više, 26-28 kilometara u prosjeku. Sadržaj ruksaka sam pripremila prema svom prethodnom planinarskom, a i putnom iskustvu, jer sam puno putovala i prije, a za ostale specifičnosti sam kontaktirala one koji su prehodali Camino prije mene, pročitala nekoliko blogova, a kupila sam i jednu knjigu.

Nije bilo lako spakirati se jer ne smiješ pretjerati s masom, kažu da bi bilo idealno nositi samo 10 posto svoje mase.

Na početku sam ipak neke stvari uzela koje su se kasnije pokazale da mi ne trebaju, ali našla sam opciju da ih pošaljem poštom do Santiaga, što je super servis koji tamo imaju. Uza svu pripremu, kad sam došla u Francusku, shvatila sam da nemam kabanicu za ruksak, ali to sam brzo riješila i kupila na licu mjesta.

Općenito je, barem ova ruta, dobro opremljena. Temeljem svog iskustva, a da pomognem budućim hodočasnicima, napisala sam iscrpan članak na svojim web stranicama s praktičnim savjetima za sve one koji žele prehodati Camino. I dan danas mi je to najčitaniji članak na webu”.

U koje ste godišnje doba išli na put i jeste li doživjeli neke (ekstremne) prirodne nepogode?

“Putovala sam od sredine lipnja do druge polovine srpnja, što je barem te godine ispalo gotovo pa idealno vrijeme. Naravno, bilo je vruće, i padala je kiša, ali sve se dalo izdržati uz adekvatnu opremu, primjerice šešir širokog oboda, kremu za sunčanje, puno vode i kabanicu.

Osobno dosta dobro podnosim vrućinu, ipak sam s mora, pa mi taj dio nije bio toliko strašan. Jednom me ulovio jak pljusak, ali imala sam sreće jer sam bila blizu nekog sela pa sam se sklonila. Na dijelovima puta bez hlada često je puhao i vjetrić pa nije bilo preneugodno.

Imala sam u velikoj mjeri i sreće s vremenom, a u to doba godine bar su dani dulji pa ih možeš dobro iskoristiti”.

Hodočasnik Luka Drobilo, govoreći o svom putu u Camino, rekao je: »Kakav će ti biti Camino, ovisi o tome kako ga ti stvoriš«. Biste li se složili s tom izjavom i zašto?

“Slažem se. Mislim da je ta izjava istinita ne samo za Camino, nego i za život. Nešto je u okolnostima, ali puno je do nas samih.

U knjizi opisujem tako susret s jednom hodočasnicom koja je krenula na put iz Njemačke, a koja je do trenutka kad smo se srele prešla već više od 1.800 kilometara i koja je rekla da to ne smatra nekim postignućem i da joj put nije ništa posebno. A meni je i s puno manje kilometara ispao možda i najposebnije iskustvo u životu. Jako puno ovisi o našem stavu“.

Široka disciplina

Što je, ukratko, pozitivna psihologija?

“Pozitivna psihologija je grana psihologije koja proučava sve ono što život čini dobrim. Postoji kao zasebna znanstvena disciplina od 80-ih godina prošlog stoljeća, osnovao ju je Martin Seligman, poznati američki psiholog, a nastala je kao dogovor na činjenicu da se do tada uvelike proučavalo mentalne bolesti i poremećaje, što jest nužno, ali ne toliko sve ono što život čini boljim, sretnijim i ispunjenijim.

Vrlo je široka disciplina i obuhvaća i ljudsku sreću, wellbeing (dobrobit), motivaciju, emocije, pronalazak smisla, razvoj otpornosti i još puno drugih tema, a svoju primjenu je našla u osobnom razvoju, u terapiji, odnosno coachingu, ali i u školstvu, poslovanju, zdravstvu, čak i starenju.

Pokriva više razina – individualnu, odnose/zajednicu, rad u organizacijama i funkcioniranje na razini društva, primjerice promatra se koliko su stanovnici raznih država sretni i već godinama se mjeri tzv. World Hapiness Index“.

Može li se ona poistovjetiti s današnjim ‘woke’ pozitivnim pokretima i, u jednoj mjeri, lažnom pozitivom koja je sve češća na društvenim mrežama? Dovodi li to do kontraefekta?

“Ne može se poistovjetiti jer kad govorimo o pozitivnoj psihologiji, kao što sam rekla, radi se o znanstvenoj disciplini koja je vrlo široka i duboka, koja obuhvaća sada već četiri desetljeća znanstvenih istraživanja i utemeljena je na činjenicama.

Lažna pozitiva je trend koji je uzeo maha i koji je štetan jer ne uzima u obzir zdrav pristup emocijama – nije poanta da govoriš sam sebi da je sve super kad nije. Poanta je da priznaš kako jest uistinu i to izraziš, da naučiš stvarati više dobroga u svom životu i na to se svjesnije fokusiraš, a da sve ono što nije dobro znaš iskoristiti za svoj rast i razvoj”.

Iako su svi ljudi drukčiji, postoje li neki univerzalni savjeti koji mogu biti od pomoći svima?

“Moj pristup je da bi svi trebali biti upoznati s pozitivnom psihologijom, zbog toga se i trudim širiti je i knjigom, i na društvenim mrežama, i na svojim edukacijama, i da onda ljudi isprobaju i sami se uvjere funkcionira li za njih ili ne. Znanstvena istraživanja potvrđuju da puno toga može pomoći većini ljudi, ali kao što kažem, valja isprobati.

Jedan od najučinkovitijih, a ujedno i najjednostavnijih načina da se osjećamo bolje jest da budemo zahvalni – da znamo uočiti i cijeniti sve ono što jest dobro u našim životima i da ništa ne uzimamo zdravo za gotovo.

Pokazano je da, ako to redovito činimo, počnemo uočavati sve više toga na čemu možemo biti zahvalni, a i poboljšano nam je raspoloženje, razvijenija empatija, manje smo pod stresom, čak bolje i spavamo. Pozivam čitatelje da sami probaju pa mi jave kakvi su bili efekti!”.

Pošast današnjice

Danas je sve češći problem ‘burnout’, u prvom redu zbog posla. Kako ga spriječiti, ili barem smanjiti?

“Burnout je postao pomalo pošast današnjice što zbog velikih očekivanja i neumoljivog tempa na poslu, što zbog naših povećanih ambicija, a i manjka samosvjesnosti oko toga što je za nas »previše«.

Svakako bi bilo dobro burnout prevenirati i općenito naučiti se bolje nositi sa stresom. Trebamo uložiti u vlastite zdrave navike, primjerice dobro spavati, zdravije se hraniti, baviti se fizičkom aktivnošću, uzimati dovoljno pauza i odmora, znati zatražiti pomoć.

Pokazano je i da je mindfulness praksa izuzetno korisna u borbi sa stresom, pa ako znamo svjesno disati ili redovito meditiramo, puno ćemo si pomoći. Dodatno, bitno je dovoljno često raditi nešto što nas veseli i »puni nam baterije«. Nitko od nas nije robot i ne može samo raditi od jutra do sutra bez da to ostavi posljedice i na psihičko, i na fizičko zdravlje”.

Koji bi bio najbolji lijek za prevenciju negativnog ili toksičnog radnog okruženja? Kako se uopće suočiti s »toksičnim« kolegama ili šefom?

“Bilo bi dobro više paziti koga zapošljavamo. Još uvijek nije praksa u svim tvrtkama da se pri selekciji rade i psihotestovi što bi trebalo promijeniti. Tako možemo prevenirati da netko uistinu toksičan po prirodi uđe u naš tim.

A zatim s ljudima koje imamo, graditi kulturu otvorenosti, poštovanja, povjerenja, ulagati u zaposlenike i dobru komunikaciju. Organizirati edukacije iz tzv. mekih vještina – kako bi ljudi mogli razviti svoje liderske sposobnosti, a i bolje upravljati samima sobom, zatim individualni i grupni coaching postaviti kao standard i onda će se mnogi problemi moći izbjeći.

S toksičnim kolegama ili šefom trebali bismo biti asertivni i jasno komunicirati naše granice. Problem je što većina ljudi ne zna kako to učiniti, a nisu ni krivi jer ih nitko to ne nauči. Zato je osobni razvoj ključan, dokle god sve ove teme iz pozitivne psihologije ne postanu »mainstream« i ne uđu u redovno školovanje. Ako nije moguće postići zdravu suradnju, pametnije je otići nego potrošiti sve svoje resurse ostankom”.

Mogu li ljudi naučiti pravilno se odnositi prema onima čije im navike ili ponašanje smetaju?

“Naravno, ali i za to je potrebna edukacija. Obično kad nam nešto smeta napadnemo osobu te je na taj način stavimo u defenzivan stav i postignemo suprotan efekt.

Kako bismo komunicirali ono što je potrebno reći, a i zadržali odnos, trebamo biti puni poštovanja i prvenstveno pričati o ponašanju i o sebi – primerice kad ti ostaviš prljavu šalicu na stolu, meni to smeta jer se trudim održati red i to me iscrpljuje, voljela bih da se potrudiš svaki put staviti šalicu u perilicu i time odradiš i svoj dio dužnosti.

Nakon toga može započeti odrasli dijalog i, ako je potrebno, pregovori. Ovo je samo primjer, ali koliko često možete čuti takvu nekakvu formulaciju? Nažalost, prerijetko, i zato odnosi pate”.

Majčinstvo

Kako najčešće provodite slobodno vrijeme? Imate li neki hobi ili kućnog ljubimca?

“Prošle godine sam postala mama, tako da gotovo svo svoje vrijeme posvećujem svojoj najdražoj Leici. Ono malo što ostane, volim plesati, planinariti, jedriti, svirati, pjevati i putovati. Sada je to puno manje nego prije, ali trudim se bar tu i tamo nešto od toga si priuštiti. Lei puno pjevam, a kad imam malo vremena za sebe, odem na plesnu radionicu”.

Imate li najdraži film, ili filmove?

“Dosta sam izbirljiva oko filmova, volim da me nadahnu ili nečemu nauče pa zapravo i rijetko što pogledam s guštom jer nisam fan blockbustera koji su danas prevladavajući.

Jedan od boljih filmova mi je francuski »The Untouchables«, o bogatom kvadriplegičaru i odnosu s njegovim osobnim asistentom. Taj film je toliko dirljiv, životan i nadahnjujući, da sam ga pogledala već više puta i svaki put uživam u njemu. Pomaže i to što ima predivnu glazbu Yanna Tiersena”.

Da morate izabrati životinju u koju biste se pretvorili, koja bi to životinja bila i zašto?

“Nisam sigurna u koju bih se baš pretvorila, ali divim se medvjedima jer su mirni, a opet vrlo jaki.

Ima i onaj izraz »mama bear« jer medvjedice štite svoju mladunčad, s čime se sad osobito poistovjećujem. Općenito mislim da se od svih životinja, kao i ljudi, može nešto naučiti i nekim njihovim kvalitetima se diviti”.

Zanimljivo je da ste završili Fakultet elektrotehnike i računalstva. Kakve uspomene imate iz studentskih dana i biste li danas, da imate priliku, odabrali drugi fakultet?

“Da, završila sam FER, ali iskreno, već tijekom studija znala sam da neću dugoročno ostati u toj branši. Nije mi žao da sam to studirala jer imam i inženjerski pristup u sebi – volim praktičnost i primjenjivost, što daje jednu dodatnu dimenziju mojoj novoj, sad već i ne tako friškoj karijeri koju sam započela otišavši u Englesku magistrirati primijenjenu pozitivnu psihologiju.

Osim toga, bila sam aktivna BEST-ovka, članica studentske udruge Board of European Students of Technology i kroz tu udrugu sam jako puno proputovala i stekla prijateljstva koja traju još i danas”.